Na Akademiji za umjetnost i kulturu održan je besplatni masterclass nagrađivanog redatelja i snimatelja Jasenka Rasola pod nazivom "Kamera u dokumentarnom filmu". Tijekom dvosatnog interaktivnog predavanja, uz presjek više od 30 godina profesionalnog djelovanja, tematizirala se specifična pozicija dokumentarnog filmskog roda u 21. stoljeću, odnosno sve češće i sve teže razdvojivi odnos stvarnosti i konstrukta koji se prelio na dokumentarni format. Organizatori događaja su Fade In i AUKOS, uz financijsku potporu Hrvatskog audiovizualnog centra.

Zlatna pravila

Igrani film je, iz vizure šire populacije, nešto skupo, za razliku od dokumentarnog, kaže Rasol. Ipak, u praksi se pokazuje da su često stvari posve suprotne i malo se piše o tome koju poziciju treba zauzeti autorski tim.

- U dokumentarnoj formi tim čine dvoje ljudi, snimatelj i režiser, ili redatelj. Upravo je ta interakcija mišljenja dvoje ljudi presudna jer u dokumentarnoj formi čovjek nema ni prostora, ni vremena, ni uvjeta ponoviti ili ispraviti nešto, nego se stvari događaju pred očima. To se, recimo, u igranoj formi nikad neće dogoditi jer uvijek postoji mogućnost repeticije. Kod dokumentarnog filma često se stvari mijenjaju u hodu i tome se treba kreativno prilagoditi kako se ne bi odstupilo od osnovne ideje filma. Događa se da je protagonist odustao, da su uvjeti snimanja loši i da se na kameri loše vidi. Takve situacije pretvaraju snimanje u pravu noćnu moru i zato je važna naša moć prilagodbe i improvizacije. Dokumentarni film zapravo je dužan univerzalnom pojmu istine, ali je i odgovoran prema protagonistima filma i gledateljima. Kod igranog filma je, s druge strane, zadatak režisera da bude što uvjerljiviji u režiji svoje fikcije, izmišljotine koje se naslanja na realitet. Dokumentarni film je zapravo kreativna reinterpretacija stvarnosti. Pitanje je koliko je ta kreativnost rastezljiva i koliko si možemo dopustiti prostor slobode a da ne iznevjerimo osnovnu ideju istovjetnosti - ističe.

Što se tiče zlatnih pravila snimanja, hvalevrijedan snimatelj ističe proaktivnost i previđanje kao ključne elemente. Multitasking također igra veliku ulogu, kao i odabir samog prikaza vremena.

- Čovjek uvijek mora razmišljati tri koraka unaprijed i predvidjeti što će se dogoditi. Dok snima jednu stvar, mora biti podvojen i razmišljati o sljedećem kadru. Dobro znamo da je filmski jezik takav da možemo ispričati neku mikrosituaciju samo i onda ako imamo veći izbor kadrova. Tada se vremenski realitet pretvora u filmsko vrijeme, a ono je sažetak realnog vremena. Da bi se ono moglo realizirati tako da klizi, moramo imati veći izbor kadrova u smislu različitih planova, rakursa i izreza, kako bi se vrijeme moglo ubrzati ili ispričati u kratkim crtama. To je zapravo ono što je film. On reducira realno vrijeme u filmsko. Isto radi i igrani film, ali u unaprijed kontroliranim uvjetima, koji se mogu ponavljati u beskraj, sve dok se ne dobije upravo ono što je planirano. Kod dokumentarnog filma ipak postoji element čekanja. Postoji i aktivizam jer, uz pretpostavku da ne radimo televizijsku reportažu, nego ozbiljan dokumentarac, on uvijek tematizira društveno delikatne teme, koje su samim time intrigantne i vrijedne naše pažnje. S jedne strane tako graniči i s novinarstvom, ali ono je kratko i nikada vremenski ne dotiče priču onoliko dugo koliko to radi filmska ekipa - objašnjava.

Budućnost

Kao primjer redatelj navodi Oppenheimerov film "The Act of Killing", koji je sniman čak deset godina, a prati bivše indonezijske vođe odreda smrti kako repriziraju masovna ubojstva u kinematografskom žanru koji žele, uključujući klasične hollywoodske zločinačke scenarije i raskošne glazbene brojeve. Dokumentarni film dobio je na vrijednosti i jer smo bombardirani lažnim vijestima te hibridnim internetskim formama upitne vjerodostojnosti, smatra Rasol.

- Danas je nikad bolja situacija s dokumentarcima. Hrvatska je oduvijek imala dosta jaku scenu, još u vrijeme Jugoslavije, a sada se stvorila kritična masa iznimno zanimljivih autora raznih generacija. Čini mi se da je dokumentarni film, i kod publike, na nekom pijedestalu jer je ljudima dosta tih igranih iluzija. One su super zbog eskapizma, ali dokumentarac ipak elaborira svijet s nekim stavom i to nam zapravo treba. On je kao neki sugovornik, test vlastitih stavova i mišljenja, a ujedno otkriva potpuno novi fenomen. Za tako malu zemlju koja nema baš veliku filmsku proizvodnju, mi imamo izuzetne rezultate. Kako u igranom tako i u dokumentarnom filmu. Ono što je danas prednost dokumentarizma jest što je društvo tehnološki razvijeno tako da se s relativno malim budžetom i nezahtjevnim alatima zaista mogu napraviti fenomenalni rezultati. To se prije 30 godina nije moglo, kada si morao imati ozbiljnu kameru i ekipu od deset ljudi. Meni se čini da je budućnost dokumentarnog filma jako dobra, pogotovo što je, nažalost, sve više društvenih anomalija. One ga zovu da se o njima govori kroz medij filma. Kada je sve savršeno i društvo je bez problema, onda nema potrebe za umjetnošću, ali kada je društvo s mnogim anomalijama, onda dokumentarizam cvjeta. Dakle, budućnost je dobra za dokumentarizam, loša za društvo - zaključuje.