Na jučerašnjoj konferenciji za novinare u osječkom Dječjem kazalištu Branka Mihaljevića najavljena je nova predstava "Čudni kovačev sin" u režiji Vanje Jovanovića. U kraljevstvu Ping, umjesto tradicionalnog stolnoteniskog turnira, ovaj će se put odigrati sasvim drukčiji meč. Onaj između stanovnika kraljevstva i čudnog kovačeva sina, koji će na viteški zadatak krenuti s pola pameti, ali bar toliko većim srcem. Premijera je na rasporedu u četvrtak, 8. svibnja, u 18 sati, a reprizna izvedba u nedjelju, 11. svibnja, s početkom u 10.30. Na konferenciji za novinare govorili su ravnatelj Kazališta Ivica Lučić, redatelj Vanja Jovanović te članovi autorske ekipe i glumačkog ansambla.

- Pogledao sam mnoge Vanjine predstave i nametnula se misao da napravimo predstavu. On doista ima veliku maštu i dobar pristup poslu. Potrajalo je nekoliko godina da pronađemo termin i napravimo odličnu predstavu koja će sigurno pridonijeti popularizaciji stolnog tenisa. Vanja je okupio sjajnu ekipu koja većinom nije surađivala s našim kazalištem tako da im zahvaljujem, kao i protagonistima, i toplo se nadam da će svi uživati u predstavi. Vrlo je zabavna, efektna i duhovita. Hvala svima koji su sudjelovali u njezinu stvaranju - govori Ivica Lučić.

ILUSTRACIJA

Viteške avanture

Redatelj Jovanović otkriva da je riječ o lutkarsko-glumačkoj predstavi te da je očekivao suradnju s Kazalištem jer je rođeni Osječanin.

- Poznajem mnoge iz Kazališta još iz akademskih dana kada sam studirao glumu i lutkarstvo, i to mi je dodatno uljepšalo cijelo iskustvo. Imao sam jednu satiru, poslije toga krvavu, alegorijsku dramu pa mi je imalo smisla da napravim jednu lutkarsku, glumačku, zabavnu komediju s ansamblom koji je i pjevački, i lutkarski, i koreografski izuzetno vješt. Došao sam im s jednim malo ambicioznijim programom što se tiče izvedbe i s kratkim rokom, a to mogu izvesti samo oni. Priča prati kovačeva sina koji je kao dijete pao i udario glavom o nakovanj te je od tada ostao malo drukčiji. Cijelo kraljevstvo ga doživljava kao drukčijeg, no kada dva kraljevstva održavaju jednogodišnji stolnoteniski turnir, dogodi se tragedija. Netko je oteo princezu iz kraljevstva, a u potrazi za njom mora se proći kroz začaranu Crnu šumu. Nasumičnim odabirom upravo kovačev sin postane vitez koji će ići spasiti princezu i mi zapravo pratimo njegove viteške avanture. Zahvaljujem svom ansamblu, autorskom timu i pozivamo sve da dođu na našu glumačko-lutkarsku ping-pong predstavu - ističe Vanja Jovanović.

Autorski tim predstave, uz redatelja Vanju Jovanovića, čine još i autorica teksta i dramaturginja Petra Pleše, scenograf i kostimograf Mario Tomašević, autor glazbe Ljudevit Laušin, oblikovatelj rasvjete Igor Elek, a scenski pokret potpisuje Maja Huber. U predstavi igraju: Gordan Marijanović, Grgur Grgić, Ivana Vukićević, Srđan Kovačević i Tena Milić Ljubić. Predstava je prikladna za sve dobne uzraste.

GOJKO MITIĆ

Zaboravljeni instrumenti

- Što se tiče teksta, mislim da je vrlo važan jer se bavimo različitošću i senzibilizacijom javnosti. Ping-pong nije samo izvedbena fora kroz koju provlačimo sadržaj predstave već nosi potencijal za lijepu metaforu. Svaka utakmica je prijateljska ili natjecateljska, tako i mi gledamo na ping-pong meč. S obzirom na to da je kovačev sin stigmatiziran u kraljevstvu i ne odnose se svi prema njemu na lijep način, predstava je neka vrsta meča između njega i stanovnika kraljevstva u kojem se on njima zapravo treba dokazati da, bez obzira na to što nije vitez, ima viteško srce koje je dovoljno i zapravo jedino potrebno da bi spasio princezu. Vjerujem da će se svidjeti djeci, ali i njihovim roditeljima, pedagozima i svim entuzijastima ping-ponga, vitezova i lijepih emotivnih priča. Nismo išli na varijantu da netko koga percipiramo kao čudnog na početku, kasnije prestaje biti čudan, već želimo pokazati da smo svi mi čudni u nekom aspektu i ta čudesnost je naša snaga. U tom smislu predstava nije poziv na isključivanje, nego na traženje specifičnosti i na koji način se ona može iskoristiti - govori Petra Pleše.

Autor glazbe, Ljudevit Laušin, otkriva da ćemo doživjeti prave trubadurske i renesansne prizvuke, s udaraljkama i orkestrom jer je priča smještena u srednji vijek.

- Glazba zapravo nema veze s ping-pongom, nego je baš arhaična, trubadurska i renesansna zato što su tu i viteški elementi. Tako da će biti dosta akustično, a predstavit ćemo i neke od zaboravljenih instrumenata uz orkestar. Iz moje fonoteke, tu su sekabet, engleska inačica trombona, i eufonij, koji je preteča tube. Bit će svakakvih atmosferičnih zvukova i songova koji su vrlo melodične, a bit će i vrlo apstraktne glazbe kada je neka horor-atmosfera u Crnoj šumi - kaže Ljudevit Laušin.

U glavnoj ulozi pronašao se Grgur Grgić, ističući kako je neizmjerno zahvalan jer je proces bio jako zanimljiv i zabavan.

Preciznost i brzina

- Drago mi je da sam u projektu gdje se miješaju glumački i lutkarski elementi jer kao izvođač mogu pridonijeti svom umijeću i pokazati sve što znam kao glumac i lutkar. Redatelj nam je u tom poslu puno pomogao i dao nam potpunu slobodu izražavanja. Zanimljivo je to što nitko nije trenirao ping-pong, što nismo mislili da će biti problem, no kada se to postavi u predstavu gdje se moraš koncentrirati na sve ostale stvari, onda zapravo dođe do toga da nismo sigurni u sebe. Onda smo imali pripreme tako što smo svaki dan prije predstave pola sata malo igrali ping-pong kako bismo osjetili sport i ritam, a zatim smo, naravno s vremenom, dobili to što trebamo imati za predstavu kako bi bila dobra. Ovo je jedan drukčiji tip predstave, vrlo atraktivan, brz i zanimljiv, tako da nadam se da će se i publici svidjeti - govori Grgur Grgić.

Gordan Marijanović ističe da je svima u ansamblu bilo prekrasno raditi te da će publika biti iznenađena jer lutka postaje i simbol i rekvizit.

- Predstava je za nas izazovna, jer osim tog sportskog dijela, za koji nismo svi bili spremni, veliki je izazov naučiti kako se transformirati iz lutkarskog dijela u glumački dio, i to napraviti neprimjetno, da sve zajedno bude jedna cjelina. Međutim, Vanja doista daje jako lijepe upute, što glumačke, što lutkarske. Ono na čemu smo se najviše bazirali, to je preciznost, točnost i brzina, baš kao i u ping-pongu kao sportu. Mislim da je upravo to stvorilo dinamiku priče i pomoglo svima nama da odigramo svoje uloge. Što duže predstava bude na repertoaru, to će biti bolja. Vjerujem da ćemo tek nakon nekoliko mjeseci dobiti ležernost u toj brzini i moći u cijelosti napraviti predstavu onako kako bismo htjeli, opušteno, a vješto - naglašava Gordan Marijanović.