Paolo Magelli. Jednostavno, Paolo Magelli. Ima, naime, ljudi čiji lik i djelo ne traže pusta objašnjenja tko su i čim se bave. Paolo Magelli, kazališni redatelj. I tako godinama, desetljećima, na način koji ne ostavlja dvojbi je li ili nije on onaj koji je svojim radom obilježio hrvatski teatar. Bome, obilježio ga je. I čini to i dalje. I nikoga pritom ne ostavlja ravnodušnim. U Gradskom dramskom kazalištu "Gavella" nedavno je održana premijera predstave "Don Juan se vraća iz rata" Ödöna von Horvátha.

Djelo "Don Juan se vraća iz rata" ste radili 1982. u Jugoslavenskom dramskom pozorištu u Beogradu. Što se od onda promijenilo, zašto ga je trebalo raditi ponovo?

- Trebalo ga je raditi ponovo zato što su '82. mislili, a ja nisam tako mislio, da nam je rat iza leđa.

Ni onda to niste mislili!?

- Ne, ne. Evo Željka mi je tu (Željka Udovičić, dramaturginja op.a.) i zna da sam inzistirao na toj ideji, na onim što kaže Horvath: "Uvijek će biti ratova oko nas."

Nije to dobro.

- Nije.

Zašto je tako? Zašto se ratovi ne mogu izbjeći? Nije to ni pitanje samo nas, ove regije, već cijeli svijet očito tako funkcionira.

- To je pitanje svih nas. Uvijek se govori Balkan, kao da je Balkan izuzeće, kao da je to najgore mjesto. A to nije istina. Za sve nas je to tako, za cijelu Europu je to tako. Pa Europa nije izašla iz tih ratova već 250 godina.

Što je to u čovjeku da ne može izaći iz rata!?

- Brecht kaže: "Uči povijest, uči matematiku sine!" Nismo učili ni povijest, ni matematiku.

Sad bi vam ovi što ljube novac, a novac je danas bog svega, rekli da su oni barem matematiku učili.

- Oni su matematiku učili da bi stavili svoj novac u banke i da bi smo mi financirali te ratove. To je tako kad nismo u stanju kazati: Nećemo više! Nećemo vam kupiti oružje! Ne želimo više imati mrtve u svojoj kući! Sad to što govorim možda izgleda lako, ali nije lako to postići.

Nije očito lako ništa postići. Nekidan na europskoj konferenciji o sigurnosti i suze teku u dužnosnika europskih zemalja zbog ugroze demokracije, slobode, vladavine prava. Pa što smo onda radili sve ove godine?

- Pa što smo radili znate vi kao i ja. Ništa nismo uradili.

Moram priznati da to kod vas volim i poštujem, to što se, koliko god iz vas progovara onaj pesimistični optimist ne libite kazati da je krivica i na vama, na intelektualcima, na vašoj, pa i mojoj generaciji?

- Naravno da je. Mi smo najkrivlji od svih.

Zašto? Što ste trebali? Što smo trebali?

- Trebali smo učiti prije svega svoju djecu. Trebali smo prenijeti neka iskustva. Trebali smo vjerovati... Nekad smo vjerovali da ćemo moći postići jedan bolji svijet. A onda smo otišli plesati. Ili što smo otišli raditi!? Digli smo ruke. Digli smo ruke od jednog projekta, projekta "budimo realni, činimo nemoguće". Odustali smo od tog projekta.

Pa što će sada ti naši klinci? Od koga će naučiti išta?

- Ovi klinci u Beogradu imaju u ovom trenutku neke vrlo interesantne ključeve u rukama. Kad bi u Beogradu uspjelo ono što oni zamišljaju, možda bi se proširilo.

Meni je ta borba, taj njihov put jako drag, veliki sam navijač te mladosti, ali ne vidim kako bi se tu išta moglo razriješiti, na koji način.

- Ali ako mi stalno idemo kočiti, onda nećemo ništa napraviti. Trebamo otpustiti tu kočnicu. Trebamo sanjati.

A zašto su intelektualci vaše generacije, pa i moje prestali sanjati?

- Prestali smo sanjati jer nismo htjeli svi skupa, barem jedan dio koji smatram inteligentnijim dijelom društva, sjesti negdje u neki samostan, ili ne znam gdje, zatvoriti se i razmisliti o nekoj novoj utopiji. Ponuditi tu utopiju. Nismo htjeli, nego svatko na svoju stranu. Drugo, mislim da je uloga ljevice u cijeloj Europi strašno zakazala u tom smislu. Ljevica je u Italiji, Francuskoj, Španjolskoj, ovdje išla u službu bankarskog sistema. Ideologija je mrtva zato što su je novac i interes savladali.

Zakazali intelektualci, zakazala ljevica, vlast svaka jamačno voli narod koji je nekulturan... Što tu uopće kazalište, teatar može učiniti?

- Od pojave masovnih medija teatar više nije mjesto u kojem se može dignuti revolucija, kao što se to moglo dogoditi u 19. stoljeću. Ali kazalište je ostalo jedino mjesto u kojem se može govoriti istina. Ono što kazalište najviše može raditi je, ajmo to tako reći, naći jednu vezu s intelektualcima jednog grada i uspostaviti jedan dijalog. Dakle, može osvijestiti jedan veliki broj intelektualaca. Meni se čini da je to već dovoljno, s obzirom na to da su novine propale, da su mediji pod kontrolom vlasti svugdje, da su nezavisni mediji prava rijetkost svugdje u Europi. A Europa bi trebala biti najinteligentniji dio ovoga svijeta po svojim tradicijama. Kazalište mora ponovo osvijestiti tu ulogu koju je imalo od svog nastanka, tražiti u dijalogu sa zvijezdama gdje je tu istina i staviti ta pitanje na dnevni red.

Samo, ima li ljudi koji su spremni to raditi?

- To bi trebali biti svi ljudi koji rade u kazalištu. E sada je pitanje tko su intendanti, što se tu radi i naravno pitanje je i to da politika daje sve manje i manje sredstava. Ide se k tihom gašenju.

Zanimljivo mi je slušati vas s jedne strane šarmantnog i s tom finom notom rafiniranog humora, dok ste s druge strane baš pesimist. Ima tu kod vas lijep jedan komad Mediterana.

- Mediteran je onaj vječni optimist u meni, ali razum poslije toga kaže: "Jest tako, ali neće biti lako."

Kad je pristojno početi tako razmišljati? S koliko godina?

- Ja odavno razmišljam ovako. Valjda sam bio već star kad sam bio mlad.

I sam sam sklon tom optimističnom pesimizmu, samo se pitam da nije prerano.

- Nikada nije prerano!

Znači, život je ipak patnja!?

- Život je prije svega lijep, ali pod krinkom "život je lijep" ne smijemo biti lakomisleni.

U ljubav zato vjerujete? Da nas drži na životu, kako god da okrene čovjek.

- Tako je.

Onda je Don Juan koji se vraća iz rata zapravo prošao loše.

- Don Juan je prošao loše u svojoj potrazi za jednom neostvarenom ljubavi. Mislim da je Don Juan od Horvátha jedan od najznačajnijih tekstova 20. stoljeća.

Prije nego smo se nas dvojica sreli, bukvalno pred ulazom, naletim na prijateljicu koja mi se pohvalila da je onomad u Zagrebu gledala još jednu vašu predstavu rađenu po Horvathovom tekstu.

- "Vjera, ufanje, ljubav"! To sam ja radio. Bilo je bombardiranje Zagreba i premijera je bila u podne.

Zašto Horváth?

- Horváth je prije svega plod ovih prostora, rođen na Sušaku. Neću pričati cijeli njegov život, ali dovoljno vam govori da su među prvim knjigama što su ih nacisti spalili bile njegove knjige. To govori više od njegove biografije.

Znam da ne volite riječ produkcija jer ona ubija kreaciju, znam da biste rado radili predstavu koja će trajati koliko god sati trebalo, znam da biste rado tom predstavom obradili onaj rat o kojem ste pričali, onaj kojeg se nikada nismo riješili, i znam da bi u toj predstavi zadnja ideja bila: "Idite svi u pizdu materinu!"

- Tako je.

Hoće li toga, te predstave biti?

- Ako mi Bog da da poživim, bit će.

Neću vas ništa pitati o režiranju Univerzijade, davno je bilo, ali fascinantan je taj podatak o sudjelovanju jedno 10.000 ljudi na otvaranju. Jesu li to ipak bila neka bolja vremena?

- Jesu, bilo je genijalno. Na tom projektu sam proveo dvije godine života. Došao iz Francuske. To je meni bilo fantastično. Bio je to jedan duh zajedništva ovoga grada koji se poslije toga pronašao nije.

Što onda na koncu kaže pesimistični optimist, što nas čeka danas, sutra, prekosutra?

- Što nas čeka... Ja se nadam da će se ljudi probuditi.

Samo, kako će sanjati budni?

- Najljepše je sanjati kad si budan.

A ja se evo pitam zašto su mene plašili Magellijem, govorili da znate biti težak, da ste čovjek kojeg se ili voli ili ne voli uopće. Meni je samo žao što morate na premijeru, pa ne možemo pričati još.

- To vam je kako ljudi hoće. Ili što kaže Pirandello: "Tako je ako vam se tako čini."

Nego, u predstavi je puno žena, njih sedam, a samo jedan muškarac. Ne bi ni bilo loše da na ženama svijet ostane.

- Volio bih o toj temi razgovarati duže.

Pa neka to onda bude za sljedeći put.

- Za sljedeći put.