U vinkovačkoj Gradskoj knjižnici i čitaonici, u utorak, 12. studenoga najavljena je svečana primopredaja radne knjižnice Vinkovčanina s osječkom adresom, prof. dr. sc. Gorana Rema, redovitog profesora u trajnom zvanju u miru, na Filozofskom fakultetu u Osijeku. Što sve sadrži njegova biblioteka, studijska zbirka koju daruje Vinkovcima i Vinkovčanima, zašto se odlučio na taj korak, što u zbirci drži najvrjednijim...

Dok smo se spremali za razgovor o tvom poklonu Gradskoj knjižnici u Vinkovcima, u obliku legata od oko 5000 knjiga tvoje cijele kabinetske studijske zbirke "procurila" nam je informacija da ti je dodijeljen počasni naslov professor emeritus iz područja humanističkih znanosti na Filozofskom fakultetu Sveučilišta J. J. Strossmayera u Osijeku, i da si prvi u tom zvanju od onih koji su cijeli formalni radni vijek proveli u istočnohrvatskom prostoru? Nedavno je osječko sveučilište dobilo i prvu, kako bi ti rekao, u ovom prostoru prebivajuću književnoznanstvenu i književnu redovnu akademkinju – profesoricu Helenu Sablić Tomić, a sada kroatistika iz naših krajeva dobiva i književnoznanstvenog emeritusa, ovim tvojim imenovanjem. Kako to komentiraš?

- Najbolji komentar si već dao svojim pitanjem, no eto – da, ovo je svijet za nas, najbolji svijet za nas, za sve naše knjige. I akademkinja Sablić Tomić i ja poručili smo da nam je kakva figurativna neka druga zemlja daleko od interesa. Ovo je zemlja knjiga za nas.

Kako si odlučio darovati svoju biblioteku vinkovačkoj knjižnici?

- Ta odluka nije bila teška, samo se trebalo sjetiti odakle sam najviše knjiga samog svojeg studijskog temelja pročitao, dakle zapravo baš u tom studijskom žanru, jer sam kao student putnik iz Vinkovaca do Osijeka sve knjige tijekom tih svojih putničkih prvih dviju godina studiranja bio posuđivao tamo. Stalno pričam i ponavljam tu anegdotu, a inače posvećenu prenasmiješenoj i dragoj Veri Erl – direktorici neposredno zaslužnoj za tako temeljnu knjižnicu… no ta moja trošna, ali istinita priča glasi da dugo vremena, zahvaljujući tom tadašnjem iskustvu, nisam uopće znao da ikoja knjižnica može neku knjigu – nemati!? Naime – moja mladežna podrazumjevanica je bila da se knjige naprosto nalaze u knjižnicama i gotovo. Tamo su kod kuće.

Što sve sadrži tvoja studijska zbirka?

- U toj mojoj studijskoj zbirci je vrlo velik broj knjiga visokomodernističke i najavangardnije hrvatske poezije, Boro Pavlović, Anka Žagar, Maleš, Čegec, Slamnig, Miloš, Stojević, Rogić Nehajev, Vladović, Dragojević, biblioteka Quorum, zatim kasniji Pjesnički susreti Drenovci – Marijana Radmilović, Marinko Plazibat, Marina Tomić, Jadranka Vuković, Dunđerović itd… Mali nekomplet hrvatskih rock-fanzina iz 80-ih… Tamo je i veći broj naslova iz teorije književnosti i stilistike, zatim monografija iz drugih, uglavnom avangardnih umjetnosti, gotovo komplet Heroine nove – kultnog izdanja u prostoru pop-kulture, Također, jedna je podskupina slavonsko ratno pismo, tj. izdanja nastala u Domovinskom ratu, djelomično nepotpuna jer sam imajući poneke od tih knjiga u duplikatima vrlo rado posuđivao studentima kojima sam ih zadavao za neku iščitateljsku zadaću pa pomalo pretjerao i na njihovu odličnu radnu izvedbu rado im i poklanjao vjerujući kako imam još jednu (ha-ha-ha), no, naravno, to je sjajno da knjige odu nekamo u daljnju dostupnost…, a dio tih ratnih knjiga sam bio posudio istražitelju same notorne ratne faktografije Grošelju, koji je nažalost prebrzo otišao iz naše fizike, a knjige su negdje, vjerujem, sigurne u nekoj polici. Bar desetak Runtića. Ima tu i svezaka stare slavonske književnosti, nešto slabije dostupnih, no tamo bar u fotokopijama, poprilično šokačkografskih zavičajnih knjiga, iz istočnohrvatskoga areala koje su možda i krive za jak rast tog kabinetskoga fonda u vrijeme dok smo krajem devedesetih akademkinja Sablić Tomić i ja pisali Povjesnicu, ima i suvremenog hrvatskog romanesknoga mainstreama, ima i kanonskih više desetaka hrvatskih romana dvadesetoga stoljeća… Tamo su i jedina napravljena izdanja Sabranih djela AGM-a u 20 knjiga i Tina Ujevića u 17 knjiga. Osim što se tamo nalazi više od polovine od svih mojih autorskih naslova, pa možda i u nekom duplikatu, ima tu i kanonske svjetske književnosti. Pet dragocjenih zbornika Slamnigovih dana koji su i moje autorsko uredničko kretanje. Tamo je velik broj nekompletiranih polja književnosti i umjetnosti, velim nekompletnih jer su moj i strog studijski izbor, nemam tamo nikakvog i nijednog niza - "sve" - jer je taj izbor moj projekt rada, da ne kažem Smisla. Izbor mora postojati, veli Johnny.

Što misliš da je od toga najvažnije?

- Poezija, poezija, poezija, a zatim i lirika (hahaha), k tome i stihovi, ali i poezija (ha-ha-ha, dakle uvijek) u prozi, zatim da ne zaboravim - lirika, pa makar pisana u obliku romana – kao Velibor Čolić ili Marija Tucaković Grgić, ili posve romaneskna prozna poezija poput one koju je bio pisao Vladan Desnica, poput nadrealističke drame Radovana Ivšića, tj. njegova Kralja Gordogana; novinski otiskana zbirka Novina Bore Pavlovića iz 1954.; izabrani Pavličić, Tribuson, tu je i Slavonska krv Ivana Kozarca, a tu je i začinjavac Ivan Grličić i njegov Put nebeski…

Što očekuješ od svega toga?

- Očekujem Teške i daaaleko nepravedne i neravnopravne borbe briljantne i moćne tekstualne estetike čuvane u toj prevažnoj ukupnoj novoj Knjižnici, protiv - u trojanskim konjima poraća dokasalih gigantskih trapa turbofolka - a nisam se zabunio kada sam rekao trapa jer ne trupa nego trapa. Smještena u centar centra najrokerskijega i najmatakovićevskijega Grada, onoga u kojem je Antun Babić napravio i svoju jedinu bajku o Gradu kojega samo izdaja može poraziti da ne bude grad, tu smještena je sama građevina GKVK, i šansa je da se odbiju spomenute trape iz tog istog centra gdje ta nepismenost kopa rupu bezdana i praznine svakoga vikenda, a slučajnik iz inozemstva koji dođe sretan jer je stigao u samo srce rodilišta Majki – ima onda i on šanse da bude ponosan, slobodan, reklo bi se - dok gori fantastična vatra.

Vjerojatno postoje slični primjeri u nas i svijetu, podsjeti nas na njih...

- Imenovatelj vinkovačkoga kazališta imenom Joza Ivakić, moj otac Vladimir, predao je tako svoju osobnu knjižnicu, inače cijeli naš vinkovački dio životnoga hejhaj ijujukanja u kvartu Barice II – tada okruženu Babićevim portretima iz mape Književnici, Gradskoj knjižnici u našem rodnom Slavonskome Brodu i ta je knjižnica onda u samom frontu svojih prostora postavila i izdvojila zbirke troje njih brodskih dragocjenih pisaca, Ivanu Brlić Mažuranić, Dragutina Tadijanovića i starog Vladu, i to je nešto drugo, jako dostojanstveno i jedna memorijalna spomenička gesta. Ovdje je naša suradnja idejom domaćina išla za što proaktivniji model, za tim da se najživahnije “upišem” natrag u sve odjele knjižnice na sljedeći način: GKVK, Vedrana (ravnateljica, Lugić) i Tihomir (voditelj Studijskog odjela, Marojević), našli su rješenje kojim će knjige biti preraspoređene i “rastopljene” u baš sve analogne formacije odjela Knjižnice, pa će moje negdašnje pročitavanje i slikovnica i Kroz pustinju i prašumu, ali i Jurja Lotmana, kao i Eduarda Hercigonje imati protkan uzvrat svim tim odjelima iz kojih sam 1960-ih i 1970-ih posuđivao knjige iz vinkovačke knjižnice. n