Dokumentarni film “Braća po oružju” redatelja Gorana Maršaleka i scenaristice Tanje Belobrajdić, koji progovara o hrvatskim braniteljima srpske nacionalnosti, bit će prikazan 8. listopada u 19 sati u osječkom kinu Urania. U središtu filma su ljudi, njihove odluke i cijena koju su zbog njih platili.

Rat protiv sumnje

Postoje trenutci u kojima čovjeka ne određuje ono što piše u dokumentima, ime koje nosi ili obitelj iz koje potječe. Odredi ga odluka - ponekad donesena u trenutku, a nošena cijeli život. Rat je pun takvih odluka. Velike povijesne priče često ostaju zapisane kroz postrojbe, bojišta, datume i brojke, a iza nekih drugih priča ostaju ljudi čije se sudbine teže uklapaju u jednostavne podjele. Ljudi koji su u vrijeme kada je bilo najlakše pitati “tko je tko” odgovor dali onime što su učinili. Upravo o njima govori dokumentarni film “Braća po oružju”, čiji je podnaslov “Ni krv, ni nacija, nego domovina”, koji će osječka publika imati priliku pogledati u četvrtak, 8. listopada, u 19 sati u kinu Urania. Ulaz na projekciju je slobodan. Film je režirao redatelj Goran Maršalek iz Čepina, a prema scenariju novinarke i književnice Tanje Belobrajdić iz Vukovara. Producent filma je Dražen Hrženjak iz Udruge veterana, vojnika i domoljuba Zagreb.

U središtu filma su Damir Ralić, Željko Baltić, Rankan Čučković i Željko Ilić - Šeki, hrvatski branitelji srpske nacionalnosti čiji su se ratni putevi razlikovali, ali ih povezuje odluka da 1991. stanu u obranu Hrvatske. Film je sniman u Zagrebu, Šibeniku, Vukovaru i na Žirju, a uz njihove priče otvara i sudbine drugih poginulih, nestalih i preživjelih branitelja srpske nacionalnosti.

Scenaristica Tanja Belobrajdić, vukovarska braniteljica i autorica koja se godinama bavi pričama poginulih i nestalih hrvatskih branitelja, temu je gradila upravo kroz ljudske sudbine.

- Inače, i kad pišem o ljudima koji su srpske nacionalnosti, a nosili su istu odoru kao i ja 1991., ne pišem o “manjini”. Pišem o svojim suborcima, braći po oružju, o ljudima čiji je ratni put bio opterećen jednom specifičnom, strašnom težinom koju malo tko može zamisliti. Zamislite da se borite za svoj grad, a s druge strane nišana su vam rođaci ili dojučerašnji susjedi koji vas zovu izdajicama. I onda se okrenete oko sebe, pa i u svojoj postrojbi vidite nekoga tko vas sumnjičavo mjeri – ne iz mržnje, nego iz onog ljudskog, instinktivnog straha za vlastiti život i život suboraca, koji se, opravdano, uvukao u većinu nas. To je jedna posve drugačija vrsta samoće u rovu. U ovom filmu nema uljepšavanja. Snimili smo ga jer smo htjeli pokazati lica hrvatskih branitelja koji su nosili dvostruki teret – rat protiv agresora i rat protiv sumnje. Tražili smo odgovor na pitanje: što jednog čovjeka potakne stati u obranu svoje domovine u trenutku kada s druge strane nišana ima vlastiti narod? Kakvu bismo odluku, u sličnoj situaciji, sami donijeli? Njihova žrtva je dvostruka - oni nisu samo branili Hrvatsku, oni su branili i svoje ljudsko dostojanstvo i pravo da sami odaberu stranu dobra, a za to su platili cijenu koju i danas malo tko može razumjeti - kaže Belobrajdić.

Jedna od najtežih priča vodi gledatelje upravo u Vukovar. Željku Iliću - Šekiju roditelje je ubila granata JNA, a nakon pada grada prošao je srpske logore. Danas o svojoj odluci kaže da je bila lako donesena, ali je okolini u kojoj je tada živio bila nejasna.

- Kad sam rekao da se vraćam u Vukovar, svi su rekli: ‘Jesi ti lud? Tamo se puca!’ - kaže.

Redatelju Goranu Maršaleku ovo nije prvi susret s ratnom dokumentaristikom. Nakon filma “Bura duše”, suradnju s Draženom Hrženjakom nastavio je dokumentarcem “1991. - Tko je tvoj bližnji?” o stranim dragovoljcima koji su branili Hrvatsku, filmom koji je nagrađivan na međunarodnim festivalima. Upravo je potraga za manje poznatim ljudskim pričama iz Domovinskog rata tu suradnju dovela i do “Braće po oružju”. Maršalek kaže da protagonisti vlastitu odluku ne doživljavaju kao nešto posebno.

- Za njih nije riječ o velikoj gesti koju treba posebno objašnjavati, oni su jednostavno branili zemlju koju smatraju svojom. Tako je nastala priča o njihovim osobnim iskustvima, ranama, odnosima sa suborcima i životu nakon rata. U pozadini ostaje pitanje koje nadilazi ratnu kronologiju: koliko čovjeka određuje njegovo podrijetlo, a koliko ono što učini kada mora birati? - kaže Maršalek.

Između dvije sumnje

Priče protagonista filma su različite, ali podjednako potresne. Jedan je teško ranjen u akciji, jednom su roditelji poginuli u Vukovaru, a on je, poslije pada grada, maltretiran u srpskom logoru. Jedan boluje od teškog PTSP-a, a jedan je, kao oficir JNA, u tajnoj operaciji utjecao na obranu Šibenika. Autori filma ističu da nisu željeli dodatno dramatizirati temu i da im nije cilj bio senzacionalizam te zato u filmu najveći prostor imaju razgovori s protagonistima čija iskustva otvaraju pitanje identiteta, pripadnosti i odnosa prema sredini u kojoj su nakon rata nastavili živjeti.

Cijena njihova izbora nije bila mala i zbog toga su, kako film pokazuje, nerijetko stajali između dviju strana: za dio Srba bili su izdajnici, a u dijelu hrvatske sredine istodobno su nailazili na nepovjerenje. Upravo zbog toga njihova su iskustva desetljećima ostajala manje vidljiv dio priče o Domovinskom ratu. Producent Dražen Hrženjak ističe da je i samo pronalaženje ljudi spremnih javno progovoriti bio jedan od najvećih izazova projekta.

- Neki potencijalni sugovornici od sudjelovanja su odustali upravo zbog straha od stigmatizacije. Cilj ovoga filma bio je, prije svega, iznošenje istine - kaže Hrženjak.

Autori naglašavaju da ne postoje potpuno pouzdani službeni podaci o ukupnom broju hrvatskih branitelja srpske nacionalnosti. U ranijim medijskim objavama spominjale su se procjene veće od deset tisuća, a službene brojke variraju. Upravo zato film ne pokušava svoju priču dokazivati statistikom, nego imenima i konkretnim životima.

Možda najjednostavniji odgovor na pitanje o motivima daje Rankan Čučković, hrvatski ratni vojni invalid, teško ranjen u akciji Oluja.

- Ja sam ostao u Hrvatskoj i branim svoju Hrvatsku – govori Čučković u filmu. U toj rečenici gotovo da je sadržan cijeli film. Za njega je Hrvatska bila njegova domovina, i to mu je bilo dovoljno.

Film “Braća po oružju” premijerno je prikazan početkom 2026. u Zagrebu, a tijekom godine film je nastavio svoj put pred publikom i pokazao koliko zanimanje postoji za temu o kojoj se desetljećima govorilo znatno manje nego o mnogim drugim poglavljima Domovinskog rata. Sada film dolazi pred osječku publiku, u sredinu koja rat ne poznaje samo iz arhivskih snimaka i donosi ono što je lako prepoznati - govor suboraca, šutnju nakon teške rečenice, uspomenu na čovjeka kojega više nema. Nakon više od tri desetljeća neke priče više ne traže velike riječi, već samo da ih čujemo.