Irac holivudske karijere Martin McDonagh drži se autorske formule koja se pokazala dobitnom u njegovim prethodnim hitovima "U Brugeu", "Tri plakata izvan grada" i "Duhovi otoka". I njegov novi film "Divlji konj broj devet" ("Wild Horse Nine") nosi prepoznatljivi pečat crnohumorne drame, krvavog nasilja, ambivalentnog muškog prijateljstva i likova koji očajnički pokušavaju pobjeći od vlastite prošlosti.

Dobro i zlo

Ovaj put riječ je o dva operativca CIA-e (John Malkovich i Sam Rockwell) koja se 1973. zateknu na Uskršnjem otoku, neposredno prije vojnog udara u Čileu i dolaska Pinocheta na vlast, kada njihova zajednička prošlost postupno izlazi na površinu, sve do iznenađujućeg raspleta. Politička je pozadina – iako snažno opipljiva i slasno otrovna prema američkoj geopolitičkoj prošlosti – zapravo tek okvir jer McDonagha mnogo više zanimaju ljudi, njihovi postupci, njihova krivnja i mogućnost iskupljenja. Sjajan scenarij vješto balansira između vojno-političkog "horora" i osobne drame glavnih likova, uz vatromet duhovito mračnih dijaloga koji neprestano zamagljuju granicu između dobra i zla. McDonagh je majstor u stvaranju apsurdno zabavnih situacija i likova koje ne bismo trebali voljeti, ali im ne možemo odoljeti. Glumačka međuigra Malkovicha i Rockwella savršeno je izbalansirana, a emocije su vješto zakamuflirane lažima, uvredama i prijetnjama. Na kraju balade McDonaghovi "junaci" ne postaju bolji ljudi, nego ljudi koji više nemaju opravdanja da nastave biti loši. Malkovichu će teško netko oteti Zlatnog lava i Oscara za najbolju mušku ulogu, a filmu se smiješi pregršt oskarovskih nominacija u glavnim kategorijama.

Uz "Divlji konj broj devet" najbolji je film dosadašnjeg natjecateljskog programa francuski "15/18" ("Mjesto ozdravljenja") u režiji glumca i filmaša Cédrica Khana. Gotovo cijeli film odvija se na odjelu neuropsihijatrije javne bolnice za adolescente između petnaeste i osamnaeste godine, gdje pratimo odnose mladih pacijenata s liječnicima i medicinskim osobljem, njihove traume, obiteljske probleme i pokušaje oporavka. Riječ je o filmu snažnog emocionalnog naboja, čiji gotovo dokumentaristički redateljski pristup dodatno naglašava tešku svakodnevicu mladih ljudi opterećenih obiteljskim traumama i mentalnim problemima. Kahn svojim mladim protagonistima pristupa s velikom empatijom: ne tretira ih kao "dijagnoze", nego kao tinejdžere koji se suočavaju s problemima kojima često nisu dorasli, ali pritom nimalo ne uljepšava njihovu okrutnu stvarnost, čime filmu daje prijeko potrebnu dozu autentičnosti. Uz autorov vérité pristup posebno snažan dojam ostavlja fantastičan ansambl mladih glumaca, od kojih su mnogi naturščici. "15/18" možda nije veliki film, ali je duboko emocionalan, važan, moćan i potreban.

Robert Pattinson, “Primetime”

PIXSELL

U konkurenciji je prikazan i američki "Primetime", igrani prvijenac dokumentarista Lancea Oppenheima o bivšoj američkoj televizijskoj zvijezdi Chrisu Hansenu, autoru kontroverzne emisije "To Catch a Predator", koja je početkom 2000-ih najavila danas iznimno popularne reality i true crime formate.

Pattinson sjajan

Hansen je osmislio emisiju u kojoj lažnim porukama i telefonskim pozivima namamljuje seksualne predatore kako bi ih uživo razotkrio pred televizijskim kamerama. Ili, kako je to Jimmy Kimmel, slavni američki talk-show voditelj, morbidno duhovito i savršeno precizno nazvao – "Punk'd za pedofile". Oppenheimov dokumentaristički senzibilitet ogleda se u zrnatoj, ispranoj slici, krupnim planovima i reality redateljskom pristupu, čime svojom vizualnom poetikom dodatno naglašava ambivalentnost priče o tome gdje prestaje novinarstvo, a počinje spektakl i utrka za gledanošću. Upravo je to najzanimljiviji segment filma: ta tanka granica između plemenitih namjera i eksploatacije ljudi radi privlačenja publike. Robert Pattinson je sjajan kao televizijska zvijezda koja se postupno pretvara u egomanijaka koji samoljubivo uživa u vlastitoj dvojbeno plemenitoj (e)misiji. No nije sasvim jasno zašto je njegov život zaslužio filmsku ekranizaciju. Film postavlja pitanja na koja ne daje odgovore, ne zadire dublje od površnog grebanja po fenomenu televizije i granici između novinarstva i eksploatacije, a dramatizacija prečesto djeluje forsirano i "namješteno", baš poput inscenirane televizijske produkcije. Chris Hansen možda je činio nešto dobro i plemenito, ali je to činio na pogrešan način. Oppenheim, nažalost, nije uspio dovoljno uvjerljivo dočarati tu kompleksnost ni dublje proniknuti u osobnost svojeg glavnog "junaka".