Rukomet, prva utakmica Hrvatske na Europskom prvenstvu i sudar s vazda neugodnom Gruzijom. Vaterpolo, prva utakmica Hrvatske na Europskom prvenstvu i sudar s uvijek nezgodnom Rumunjskom. “The Voice Kids”, veliki finale i sudar s onim dijelom javnosti koji nikada televizijama oprostiti neće što djecu tjeraju da se trude biti odraslija negoli jesu. Dodjela Europskog filmskog Oscara, i napeto iščekivanje hoće li naš film, film Igora Bezinovića “Fiume o morte” dobiti što zaslužuje, Oscar dakako.

Sve to u istoj večeri. Sva to posloženo taman tako da i opet na um pade ona veličanstvena rečenica Otta Masterchefa, koja otprilike veli kako očekivanja znaju donijeti i razočaranje pa je bolje ne očekivati ništa. E da, ne pamte se uvijek samo pobjednici, nekad se više pamte oni koji su ostali koju stepenicu iza, ali su odigrali za pamćenje neki potez, izgovorili za pamćenje neku rečenicu.

”Dobro je da ovo nisam od početka gledala”, rečenica je pak koja sve govori o utakmici Hrvatske i Gruzije. Zna to tako naš rukomet, čas smo gori, a čas doli. A kako godinama ista komentatorska ekipa RTL-a prenosi te naše utakmice, već se po tronutom glasu Filipa Brkića dade znati jesmo li gore ili dolje. Utakmica s Gruzijom dala je naslutiti da će teško Marko na Trg bana Jelačića. Ni vaterpolisti nisu puno drukčiji, s tom razlikom što u glasu Marka Šapita nema te tronutosti, ali zato ima velika doza razumijevanja za sve što ukrivo pođe. Na pjevačkom šouu za djecu “The Voice Kids” finale donosi stotinu puta od žirija izrečenu rečenicu koja počinje s “predivno”. Djeca su to, a opet lako je razumjeti i one koji tu ne vide ništa dobra za dječji razvoj. No, ako išta javni servis uistinu zna raditi, onda je to dječji program, bolje rečeno, zna paziti da se na klince pazi. Pitanje je tko na njih pazi kad projekt završi, kada dođu kući, u školu, među vršnjake. Ima tu materijala za brigu, a opet, kad vidiš finaliste s koliko strasti pjevaju, bude ti milo. Pobjednici Nikol Kutnjak nek je sve dobro ovog svijeta. A Ana Ajduković će se pamtiti kao ona koja je pjevala i pjeva kao da sutra ne postoji.

Samo, nije dane iza nas televizijski obilježila subota od megdana, nego su to učinili dokumentarci. Mudra je odluka HRT-a da četvrtkom navečer nudi domaći dokumentarni film. Život je u tim filmovima onakav kakav jest, samo treba hrabrosti da se u njima ogledamo. Tu hrabrost imao je Silvestar Kolbas, da nije, ne bi nikada snimio film “Naša djeca”, dirljivu priču o vlastitim usponima i padovima, pravim i krivim potezima, o tome koliko je biti obitelj zapravo teško, o tome što je to ljubav. I ništa drukčije nije ni u svijetu. Dobar dokumentarac okreće kameru prema nama, onako kako ju je prema sebi okrenula japanska novinarka Shiori Ito u filmu “Dnevnici iz crne kutije”. Japan, zastarjeli zakoni o seksualnom zlostavljanju, koji na stup srama pribijaju žrtvu, i mlada žena koja je odlučila mijenjati sve, pa bilo i na vlastitu štetu. Ljudi, ljudi od krvi i mesa, u dobrim dokumentarcima.

Ljudi iz govora velike glumice Liv Ullmann nakon što je primila nagradu za životno djelo Europske filmske akademije. Ljudi koji, kako reče, stvaraju filmove, zapise, rune da su za budućnost, da tu budu i za stotinu godina.

- I ljudi će razumjeti što smo htjeli reći, zašto smo bili takvi. Mislim da je sve ovo proces učenja i da smo svi zajedno, da u svijetu nema drugih. Svi smo jedno - poručila je Liv Ullmann.

Prije toga je u govoru, za koji sjajni voditelji filmaši Višnja Pentić i Boško Picula rekoše da je suptilno angažiran, u čudu spomenula Ulman i nevjerojatan potez dobitnice Nobelove nagrade za mir iz Venezuele, koja je svoju nagradu odlučila dati Trumpu.

- Drago mi je jer znam da je u Norveškoj propis takav da ćemo vam Nobelovu nagradu oduzeti ako je zlorabite - kazala je Ulman.

E da, Trump, koji svijet tjera u propast, i Europa koja malokad izgleda smislenije nego u večeri kada o njoj pričaju filmaši, kad govore o empatiji i ljudskosti. Valja takvu Europu braniti od svega.

Igor Bezinović dobio je europski Oscar. Najbolji europski dugometražni dokumentarni film je “Fiume o morte”. U svom govoru Bezinović je pozdravio Rijeku, Riječane i Riječanke, kojima je film posvetio, a onda je pozvao mladost da ustane protiv militarizacije. Najbolji europski dokumentarac na sjajan način podsjeća koliko je lako zaglibiti u fašizam. I zato “Fiume o morte” treba gledati milijun puta, pa da se ne dvoji je li nam i na koju stranu stati. Sredine tu nema.