La toroniera xe grande e bella, xe la rovina della gioventu, e picchia, picchia la porticella ce la mia bella che mi vien d'aprir... (Toronijera je velika i lijepa, mladost u propast vodi, kuca, kuca na mala vrata, to moja draga dolazi, da mi ih otvori...).

Moglo se to osjetiti i početkom lanjske veljače u riječkom Art-kinu Croatia, uz zvuke La Toroniere na samom kraju premijere filma "Fiume o morte!". No, uz rijetko viđeni ushit koji je obuhvatio sve prisutne, mislilo se da je to ipak prvenstveno naš emotivni naboj, dug našim emocijama. Koje su jedan takav film silno trebale i željele. Ali pokazalo se da je njegov jezik – samo nama razumljiva mješavina hrvatskog, fijumanskog i talijanskog i s njima povezanih poddijalekata – totalno univerzalan.

Protutnjao svijetom

Da ga razumije Europa, i sama sastavljena od nacionalnih i jezičnih puzzli, i da mu ovacijama posvećuje nagradu za najbolji dokumentarni film Starog kontinenata. S razlogom jer riječ je uistinu o prikazu grada koji u slučaju redatelja Igora Bezinovića i njegove fantastične ekipe – na svim točkama od kostima do nevjerojatnih uloga naturščika – teče tako skladno i elegantno kroz tako teške dijelove povijesti, kako Rijeke, tako i čitave civilizacije. Riječ je naprosto o filmu koji mučnu temu fašizma i općenito totalitarizma ogoljuje do elementarnih ljudskih poriva i s njima povezanih deformacija. Za gledanja filma nerijetko se smijete, da biste na kraju bili tako bolno svjesni poruke, baš one koju sam Bezinović često ponavlja, kao što je to učinio i sinoć u Berlinu nakon što je njemu i ekipi dodijeljena jedna od najvažnijih filmskih nagrada na svijetu: nije pamet spremati se za rat – pamet je učiniti sve da do rata ne dođe.

Film je protutnjao svijetom – nakon svjetske premijere u Rotterdamu, do toga da se projicirao i s aklamacijama odgledao na svim nastanjenim kontinentima svijeta – i oduševio publiku gdje se god pojavio. Iako većina koja ga je pogledala nije imala pojma, kao uostalom ni velik broj Riječana, o toj D' Annunzijevoj epizodi kojom se u živote milijuna uvelo fašizam. Film prati i brdo koincidencija – od činjenice da je okrunjen na Antonju kojom počinje pusno doba, naglašeno i u samom filmu, pa sve do toga da povezuje dva grada – Rijeku gdje je prvi veliki totalitarizam 20. stoljeća "pušten u promet" pa do Berlina, mjesta uručenja nagrade, gdje je 70-ak godina kasnije zaključen zadnji od tri totalitarna sustava tog ultra turbulentnog stoljeća.

PROMO

I ma koliko bio svjetski, on je prije svega naš. Tako fino progovara o istinskoj biti Rijeke, o njezinom prošlostoljetnom socijalnom koktelu tako lijepo vidljivom u civilnim životima trojice D' Annunzija – prvi se bori s civilizacijom smeća te s lakoćom, za razliku od bezbrojnih inspekcijskih službi, razotkriva deformacije društva u kojem radi, drugi koji je od radnika Luke došao do pukovnika Hrvatske vojske i treći, novinar s polustoljetnom karijerom, jedan od rijetkih govornika fijumanskog, onaj koji nam ponedjeljkom objašnjava kako Juventus "nije igrala" dobro. I dok naši domaći, gradski političari neprestano, isključivo od totalitarnih sastojaka – prstohvat "U", žličica zvijezde i nekoliko kapi ZDS tabasca – kuhaju jednu te istu, generičku maneštru, Bezinović pokazuje kako Rijeka uistinu jest ljepota različitosti. Koja se živi u zajedništvu.

Ulog se pozlatio

A u svemu svoje duge, lijepe i skladne prste ima i Art-kino Croatia. Proračunska institucija u kulturi koja – za razliku od brojnih energetskih vampira riječkog budžeta iz istog sektora – zna da novac koji dobiva treba – oplemeniti. I čini to na način da nam pedagoškim radom – kako neposredno u kontaktu s učenicima, tako i s prikazivanjem filmova koji šire horizonte – pokazuje da svaki euro u njega uložen daje prinose veće od onih koje danas donosi zlato.