Informativne večernje minute Dnevnika Nove TV traju već dvadeset godina, a isto toliko dio njega i Marko Balen. Riječki novinar dva je desetljeća uporište riječkog dopisništva i odredište reportaža unutar, kako će sam Balen sam kazati, Savudrije, Svete Marije Magdalene i Karlovca na sjeveru.

Gledamo vas kao reportera Nove TV, i to od 1. srpnja 2005.! Kako opisujete protekla dva desetljeća?

- Sve se mijenja, pa i posao televizijskog reportera, a i odabir gledatelja. Počeci... Bili su teški, ali su bili simpatični, puni anegdota, smijeha, mladosti i velikog entuzijazma koji me drže i danas. Što se tiče tehničkog dijela posla, puno se toga promijenilo. Primjerice, na samim počecima za javljanje uživo morali smo biti ili u dopisništvu, odnosno eventualno na trgu ispod dopisništva u Rijeci zbog ograničenih tehničkih mogućnosti ili, ako je bilo javljanje s nekog terena, morala su doći takozvana SNG kola, gledateljima poznatija kao veliki kombi s velikom satelitskom antenom. Danas kolega snimatelj i ja odemo na teren, na laptopu napišemo tekst, montiramo prilog i pošaljemo ga u Zagreb. S terena se javljamo uređajem veličine školske torbe, koji ima signal gotovo posvuda. To je tehnički... Preferencije gledatelja ostale su iste kao na mojim počecima. U Dnevniku Nove TV gledatelji vole vidjeti dobru životnu priču o nečijem uspjehu ili problemu, vole vidjeti na koji način je reporter pomogao, riješio neki problem. Dakako, većina gledatelja i dalje voli pogledati političke vijesti, sport, no ljudske priče su uvijek zanimljive i nadam se da će i ostati.

Marko Balen

MARKO GRACIN

Posebnost dopisničkog posla jest da morate pratiti sve sfere društva. Koliko je teško raditi u dopisništvu i baviti se svim temama koje dođu na red na prostoru Rijeke, riječke regije, ali i nekoliko županija?

- Uživam u radu u dopisništvu baš zbog tog svaštarenja. Jedan dan radiš crnu kroniku, drugi kulturu, onda treći neku priču vezanu uz poljoprivredu, a četvrti radni dan pratio premijera, ministre, predsjednika prilikom posjeta nekom gradu, općini, gradilištu... Nije teško raditi, iako pokrivam s kolegicom Katarinom i našom Linom u Puli dosta veliko područje od Savudrije do Svete Marije Magdalene pa na sjeveru do Karlovca. Zapravo za naše riječko dopisništvo nema granica, idemo tamo kamo nas pošalju i napravimo posao najbolje što možemo, a očito dobro odradimo ako je suditi po reakcijama gledatelja, ali i naših urednica i urednika.

Koliko vam je, u počecima, trebalo da pohvatate imena i uloge lokalnih političkih, poduzetničkih i inih scena?

- Nasreću, nije mi bilo teško početi raditi u dopisništvu Nove TV jer sam tu prešao iz dopisništva jedne druge televizije, a televizijsku karijeru započeo sam još 1999 godine. Ipak je iza mene 35 godina novinarskog staža i sve sam te godine proveo sa sjedištem u Rijeci u raznim medijima, od radija, pisanih medija do televizija. Svoje kontakte, poslovne suradnike i prijatelje kroz to vrijeme sam vezao uz sebe i tako je i danas. Ima ljudi na određenim pozicijama s kojima surađujem dulje od 30 godina, mnogi su danas već u mirovini, a ja nastavljam suradnju s njihovim nasljednicima uz poruku na koju sam ponosan, a koju često čujem: “To ti je Balen, s njim se možeš dogovoriti.”

Vaša kolegica i prezimenjakinja Ida Balen kaže da je “dopisnički posao rudarski te da je prijeđene kilometre nemoguće izbrojiti”. Slažete li se s kolegicom i koje posebnosti nosi dopisnički posao?

- Haha, ma lako je zbrojiti kilometre... Pogledate kilometre na službenim autima 1. siječnja i 31. prosinca iste godine... Šalim se, dakako. Kad smo kod kilometara, nedavno sam nešto računao. Ispada da smo kolegice, kolege i ja u riječkom dopisništvu napravili u ovih 20 godina, bez nekog pretjerivanja, više od milijun kilometara, sigurno i više. Rudarski posao? Pa može se tako reći. Svaki dan donosi nešto novo, ali to je čar ovog našeg posla. Posebnosti rada u dopisništvu su da nikada ne znaš gdje ćeš, u kojoj situaciji i na kojem terenu završiti dan. Prednost je da sam vidio krajolike, gradove, prirodne ljepote, prošao putevima i mjestima koje privatno vrlo vjerojatno nikada ne bih obišao jer ne bih znao za njih. Isto tako, u razgovoru s ljudima se da puno naučiti, tako i usput osluškujemo bilo gledatelja.

Marko Balen

MARKO GRACIN

Koja vam je najdraža, a koja najteža pojedinost tijekom obavljanja novinarskih zadataka?

- Najdraža? Izmamiti osmijeh na lice sugovornika, riješiti problem koji izgleda nerješiv ljudima, pomoći katkad i iza svjetla kamere, ljudski, u tišini, promijeniti nešto nabolje. Najteže su situacije u crnoj kronici - kada gledaš nečiju nesreću, tragediju i bol, a ne možeš nikako pomoći. Nažalost, neka mjesta i danas me podsjećaju na neke velike tragedije koje smo snimali i kad god prođem tuda, u glavi mi se vrte nemile scene kojima sam svjedočio i osjećaj bespomoćnosti me slomi.

Kako vam prolazi ova godina? Koje ćete priče iz ove godine posebice pamtiti?

- I privatno i poslovno, odlično! Nakon puno godina odlučio sam se na operaciju proširenih vena u riječkom KBC-u i život mi se promijenio jer sam imao dosta problema s time. Poslovno? Jako dobro prolazi... E sad, što ću pamtiti? Na pamet mi padaju brojne priče koje smo odradili, vremenskim redoslijedom. Na početku godine tu je bila priča o sjevernom dijelu otoka Cresa, koji često ostaje bez električne energije, a nakon našeg priloga počelo se nešto raditi, problem se nije potpuno riješio, ali bar se počelo razmišljati o rješavanju problema. Uživao sam radeći priču o djelatnicima gospićkog Crvenog križa koji su, na jedan od rijetkih pravih zimskih snježnih dana, obilazili stare i nemoćne o kojima se brinu u udaljenim ličkim selima. Nažalost, kada smo kod Like, rastužila me je priča o ilegalnom deponiju opasnog otpada u Gospiću. Štogod da istraga utvrdi, nepravedan je takav odnos prema hrvatskom zelenom biseru, kao i prema njegovim stanovnicima. Dakako, kao i većina Riječana pamtit ću ovu godinu i po lokalnim izborima - velikoj promjeni na riječkoj političkoj sceni i dolasku gradonačelnice Rinčić sa suradnicima na vlast. Ostaje mi urezana u sjećanje i priča o odlasku u mirovinu posljednjeg meteoizvjestitelja i čuvara prirode u NP-u Risnjak, nakon gotovo 30 godina snimanja Neno Štimac baš je s nama obavio posljednje snimanje i pozdravio se s Parkom i poslom. Posljednja u nizu koja mi je ostala u sjećanju je priča o zamućenju riječke vode, kojom se dičimo i za koju i danas tvrdim da je najbolja u Hrvatskoj okusom i kvalitetom, a dogodilo se da smo gotovo 15 dana morali prokuhavati vodu za piće. Posebno mi je urezana u sjećanje priča o obilježavanju 30 godina od VRO-a Oluja. Prvi dan smo popratili mimohod Rijekom i imali javljanja uživo sa sudionicima Domovinskog rata, a drugi dan u Lici na Ljubovu i Rizvanuši popratio sam riječke ‘’Ajkule’’ i vojnike koji su odlučili ne ići u Knin kao inače, nego se nakloniti žrtvama i sjetiti se poginulih suboraca na mjestima stradanja. Na taj način su obilježili Oluju i još jednom pokazali da su Rijeku i Hrvatsku u Lici branili Riječani, Gorani i Istrani koji su se na bojište odazvali u velikom broju.

Tko vam je tijekom karijere dao najbolji savjet i kako je on glasio?

- Malo ste me rastužili tim pitanjem. Najbolji savjet dobio sam od prerano preminulog kolege Mislava Bage, koji mi je, sada već davnog prosinca 2009. godine, rekao: “Balene, napravi brend od sebe, moraš biti prepoznatljiv!” I eto, poslušao sam ga, uspio i na tome sam mu zauvijek zahvalan. n