Nema te ljekarne, nema te terapije, nema tih toplica a da mogu smiraju napetih živaca pomoći više, i brže, i za manje para doli nove epizode “Austrijskih gorskih sela”. Čast našim planinama i ravnicama, moru i kamenu, ali takve zelene trave i takvih dobrohotnih kravica nema nigdje. A scenarij uvijek isti i poučan. U najkraćem, djedovina se ne ostavlja, nego sinovi i kćeri nastavljaju s poljoprivredom koliko god truda tražilo. E, tako se voli rodna gruda, makar istina bila i da uređena država tu odigra svoje čineći sve da olakša poljoprivredniku život. Nema tu da nema otkupa, nema tu da nema poticaja, taman da ovo bude idealno TV gradivo za našeg ministra poljoprivrede. Ma, ako vas konkretni savjeti na temu “i ti možeš biti uzoran vlasnik OPG-a” i ne zanimaju, tu je ta blagost pejzaža i austrijskih gorana koja usred dana krijepi više negoli dobra kombinatska marenda. Gledati austrijska gorska sela znači brinuti se za vlastito zdravlje, mentalno.

To se, dakako, javnom servisu dogodilo slučajno, ta briga za mentalno zdravlje. Na Prisavlju zato budno paze na naše duševno stanje. Ooo, koliko je jamačno truda uloženo da se osigura izravan prijenos s Trga svetog Petra, pa da se u realnom vremenu čuje što to papa Lav ima reći hrvatskim hodočasnicima. Lako što ima reći, to bi se i u radijskom prijenosu čulo, ali donijeti u svaki kutak Lijepe Naše sliku na kojoj se lijepo vidi da papamobil ne kani stati ni nakon nekoliko krugova, već i dalje vozi između hrvatske čeljadi! Wow! Onako kako su, recimo, u redakciji sportskog programa sretni kad osiguraju kakav prijenos važne utakmice, tako se, nema sumnje, u redakciji religijskog programa bili sretni kad su nam u domove doveli ovaj direktan “udar” na dušu. Doduše, ima i ono da smo sekularna zemlja, ali izravan prijenos je izravan prijenos. I Papa s Hrvatima je Papa s Hrvatima taman da i druge TV postaje pošalju svoje ljude na Trgu svetog Petra da im hodočasnici, gle čuda, prisnaže kako je baš bilo lijepo.

Riješili smo mentalno, odradili duševno, a ako pitate sve one poduzetnike koji su se okupili u zagrebačkom HNK-u da bi među sobom dijelili Zlatnu kunu u doba od eura, Hrvatska je obećana zemlja, a poduzetnička klima je otprilike nalik na klimu na Havajima. A kad je tako, nije ni čudo da je premijer blistao dok je recitirao ono završno obraćanje. I neka je. Još samo da mu netko šapne kako nova linija traži da i odijela mrvu suzi, a ne da se na trenutke čini da ih je baštinio od starije braće što se još nisu zdravoj prehrani podala.

Elem, ako smo gledajući mali ekran učinili mrvu dobra za svoju vanjštinu i nutrinu, lakše je bez ikakvog nerviranja gledati Masterchef Nove TV. Lakše je podnijeti eto činjenicu da preko 80 posto kandidata koji su ušli među odabrane nikada u životi nije čulo za riječ marenda. Ako nikad nisu čuli za marendu, pa kako li onda uopće pohvataju što se u “Kumovima” govori, u seriji koja je ušla u milijuntu sezonu jer tako narod hoće!? A tamo evo scena gdje glumac sjeda za šank pa od šankera traži da pusti “onu Šmajserovu Zar ne znaš što se zbilo”. To, jelte, znamo što znači, ali što je marenda to ne ide nikako!?! Misao ide i mrvu dalje, sve do recimo Drugog programa Hrvatskog radija. Jer, ako ne znaš što je marenda, ali znaš tko je Šmajser, kako ćeš prepoznat o čemu govori razigrana nova trojka voditelja u jutarnjem programu na Dvojci!? Jer, koliko god se njih troje voditeljski trudilo, sve na trenutke tako nalikuje jutarnjim programima zagrebačkih radiostanica. Ma, još nam je na vrijeme naučiti i što je marenda i što je gablec. Jer, da su u “Austrijskim gorskim selima” ikada radili među sobom razliku, odavno bi ih nestalo.

I tako, život ide dalje. I svijet ide dalje, u mračnom nekom tonu. Imamo li mir u Gazi? S obzirom na to da Trump nije dobio Nobelovu nagradu kojoj se nadao, tko zna što će od mirovnog sporazuma biti. Na HRT-u dokumentarni film imena: “Postrojba 414: Svjedokinje i žrtve 7. listopada”, taman da se i opet potvrdi da, baš kao u svakom ratu na svijetu, nevini plaćaju životom nečiju neizlječivu ludost.

Umrla je Diane Keaton. Ostali su filmovi, njen osmijeh, spomen na njen outfite, one kravate, odijela, šešire i opet taj osmijeh i velike neke uloge. Sve bi bilo drugačije da nas jutrom miluje pastorala austrijskih sela, a navečer filmovi drage Diane. Savršen neki svijet. Ma, ne ide baš. Pa gledamo svašta, a ne učimo ništa. Lave, pomozi!