Rekorder Vuco
Čovjek je ušao u Guinnessovu knjigu rekorda, i to zato što je u studiju otpjevao ton dug 59,5 sekundi
Thompsonovo. Thompsonovo svuda, pa i na malim ekranima. I to danima, tjednima. Otkad se pročulo da bi Thompson koncert na Hipodromu, k’o da su se svi urednici redom dogovorili da će pjevačev lik i djelo obojiti najsvjetlijim bojama dok svaku večer biglišu o Marku Perkoviću. Nitko, doduše, nije dobio pravo da koncert prenosi, ne zna se je li itko odriješio kesu pa da barem snimku otkupi, ali su se svejedno svi trgali da se čim više umile Marku, njegovu timu i narodu koji će pohoditi Hipodrom, kada ga već toliko ima.
Histerija je bivala veća kako se dan koncerta bližio. Uključila se i policija, i stručnjak za sve higijensko Capak, i glazbeni kritičari, i “Kod nas doma” i “Direkt”, svi valjda osim “Farme” i “Potjere”. Priča se o sigurnosnim mjerama, dijele savjeti što piti i jesti i obući, pohodi rodno mjesto Marka Perkovića, leti kojekuda, ali se dobro pazi da se pritom kakvim nezgodnim pitanjem ne iznervira produkcijski tim. Na rehabilitaciji pjevača rade svi redom, a da se nitko nije udostojio kazati nam što se to zapravo dogodilo, kada je pjevač postao projekt kako tako i nacionalnih TV kuća. A kako ono što je preslano ni mački nije drago, tako je u jednom trenu priče o Thompsonu bilo na malim ekranima jednostavno previše. Baš kao što sad, nakon koncerta, iste te TV kuće forsiraju zaborav da je na Hipodromu ičeg i bilo. Marko Perković odradio je koncert za svjetski rekord, za pamćenje, policija je položila nikad veći ispit, a mediji su pretjerali baš u svemu. Nasreću njihovu u našeg je naroda kratko pamćenje. Nakon koncerta sve je i opet krenulo po starom.
Elem, bi Tompsonovo, bi mrtva trka tko mu je veći prijatelj, poklonik, suborac. Glas razuma došao je, kako to obično biva, otamo otkud ga se i ne očekuje. U goste Mojmiri Pastorčić, u “Direkt”, stigao je Siniša Vuco, a ona ga je među ostalim pitala koju i o fenomenu MPT-a. Vuco na to reče da su vazda imali dobar odnos, da su i pozornicu dijelili, baš kao i to da je Marko od njega pet godina stariji i da mu je uvijek plaćao pivo, a to, zna se, puno govori o čovjeku. Thompson je, reče po prilici Vuco, estradno-poslovni projekt koji ne može ne uspjeti. I to je to. Zapravo, bio je Vuco upravo sjajan tu večer u “Direktu”, baš kako je sjajan bio razlog zbog kojeg ga je Mojmira pozvala. Čovjek je ušao u Guinnessovu knjigu rekorda, i to zato što je u studiju otpjevao ton dug 59,5 sekundi, jedan te isti ton, i to u okviru prave pravcate melodije.
Pa ako Thompson ima prodanih ulaznica za rekord, Vuco je sam samcat svjetski rekorder! A to zna biti i teže. Pritom svakako treba spomenuti da je Vuco za nestvarnih 20-ak sekundi oborio rezultat bivšeg rekordera i da ne misli tu stati. Ići poviše minute njegova je misija i ako bude sve kako je zamislio, rušit će on sam sebe i svoje rekorde onako kako je nekada s motkom to činio Sergej Bubka. Vuco! Jedan i jedinstveni.
Pobjeći od vijesti što u fokusu imaju Thompsona nije bilo zadnjih tjedana lako. Poglavito je bilo teško ako ste spas tražili u šumi repriza kojima nas časte naše televizije. I ona iščašena “Farma” se čini kao mana pala s neba samo zato što se ne radi o repriznom uratku. No, ako je išta razveselilo autora ovog teksta, onda je to druga sezona slovenske telenovele “Skriveno u raju”. O kako je divno vratiti se u kemp, iliti kamp, vidjeti što će biti s Markom, a što s Larom, što smišlja zli Bojan Božič, a što dobri doktor Štajner, što je novo u mesnici kod Frenka i kako ide majčinstvo u Saške. A tek senzualna psihologinja Nada! Wow! I nema veze što se na RTL2 serija emitira u nedoba, u sat oko ranog ručka, glavno da je ima. Radit će snimalica, ići će se na Voyo, bježati s posla ako treba, samo da se vidi kud to stremi i hoće li, a nije li to top-tema i za nas, javno zdravstvo u Sloveniji pokleknuti pred krupnim kapitalom i sumnjivim interesima.
