Godina 2025. primaknula se svojoj polovini, a iako će ovog ljeta izostati veliko nogometno natjecanje i Olimpijske igre, sredina godine sjajan je povod da s Borisom Jelavićem prokomentiramo ovogodišnje uspjehe hrvatskih sportaša i ostale sportske aktualnosti. Dugogodišnji novinar Hrvatske radiotelevizije i Istrijan sa zagrebačkom adresom gost je ovotjednog televizijskog priloga.

Iza nas je sadržajnih šest mjeseci sporta u 2025. Napeta završnica domaćeg nogometnog prvenstva, novi format Lige prvaka, slalomski Globus Zrinke Ljutić. Kako kao sportski novinar opisujete prvu polovinu sportske 2025. godine?

- Hrvatski sport može biti zadovoljan i ponosan na sve uspjehe u ovih šest mjeseci. Početak godine obilježili su definitvno rukometaši. Hrvatska je igrala u finalu svjetskog prvenstva. Svakako pamtimo i doček naših rukometaša i medalju koju smo dvanaest godina čekali sa Svjetskog prvenstva. Zrinka Ljutić ispisala je nove stranice hrvatske skijaške povijesti. Nakon što je prvih pet Malih kristalnih globusa u slalomu bilo u vlasništvu obitelji Kostelić, dokazala je da je spremna za nova iskušenja. Ima tek 21 godinu i najavila je na najbolji mogući način kako će se u budućnosti još puno pričati o njoj na onoj najvišoj razini. Iako se svi ti događaji uglavnom s kolegama doživljavaju i slave u radnom okruženju ili na terenu - uvijek je lijepo proslaviti novi uspjeh hrvatskog sporta. Sportaši iz dana u dan dokazuju kako su oni s razlogom naši najbolji ambasadori. Prvu polovinu 2025. godine obilježila je i nikad uzbudljivija završnica domaćeg nogometnog prvenstva, a novi format Lige prvaka svakako je položio ispit i zadovoljio. Još od 1992. godine, kada je ustanovljena Liga prvaka, UEFA sustavno nadograđuje svoj brend. Sada je tu 36 najboljih klubova i gotovo nevjerojatnih dvije i pol milijarde eura nagradnog fonda. Takav nagradni fond dodatni je i motiv, a ovakav sustav natjecanja prigoda je manjim klubovima za bolji plasman i veću konkurentnost u elitnom društvu nego dosad, a i umjesto dosadašnjih šest utakmica imate zagarantiranih osam nastupa. Kada gledamo malo prema novim izazovima - srpanj je u našem programu u znaku Svjetskog vaterpolskog prvenstva u Singapuru, kamo Hrvatska odlazi kao aktualni svjetski prvak. S vašim sugrađaninom Davidom Burburanom, koji je za velika natjecanja naš sukomentator, imamo odličnu suradnju. U slučaju ulaska Hrvatske u finale 24. srpnja radit ćemo iz zagrebačkog studija posebnu emisiju. S Davidom uspješno surađujemo još od Svjetskog prvenstva 2017. godine u Budimpešti, kada je Hrvatska također bila zlatna i gotovo je nemoguće kada putujem prema svojoj Istri ne stati u Kastav i s Davidom u Oštariji Fortica prokomentirati sportske i vaterpolske aktualnosti.

davor kovacevic

Da malo razlučimo prethodno pitanje; kako ste doživjeli nikad napetije i izjednačenije domaće prvenstvo i što predviđate našim klubovima u borbi za ulazak u europske kupove?

- Ovakva se završnica nije dogodila 30 godina. Tri kluba mogla su osvojiti naslov u posljednjih 90 minuta sezone, a bila je i borba za četvrto mjesto i Europu. Četiri utakmice u istom terminu, svaka o nečemu odlučuje. Sve me to dijelom vratilo i u djetinjstvo, gdje sam redovito pratio utakmice istovremenu na radiju uz uključenja i javljanja reportera u legendarnoj emisiji Hrvatskog radija “Sport i glazba”. Bila je to posebno uzbudljiva sportska nedjelja i u radnom okruženju. Pratili smo sve utakmice i za informativni program i za emisiju “Stadion”. Nemaš puno vremena, utakmica završava i u kratkom razdoblju trebaju se složiti prilozi, tablice, prilagoditi, neke i prevesti i dodati izjave, pokriti kadrovima slavlja i dodjele. Izuzetno zahtjevno i uzbudljivo kao i uostalom cijela ova sezona na domaćim travnjacima. Rijeka je sasvim zasluženo na kraju osvojila dvostruku krunu i tko god joj dođe u drugom pretkolu Lige prvaka, Ludogorec ili Dinamo Minsk, imaju dobre izglede za prolaz. Jasno je da nema laganog protivnika, ali Riječani moraju biti ponosno na sve što su napravili. I takvi bez nekog velikog pritiska su i najopasniji, a to su i dokazali. Nikad u povijesti ni jedan hrvatski klub nije imao izravan plasman u skupine jednog europskog natjecanja. Dinamo je prvi i to zahvaljujući Rijeci i osvajanju kupa. Ovaj “novi” Dinamo sa smjenom generacija trebat će zasigurno i vremena za uigravanje i prilagodbu novih lica, ali vjerujem da može pružiti dobra izdanja u skupini Europske lige. Što se tiče Europe, želim svim našim klubovima, kao i Hajduku i Varaždinu u pretkolima Konferencijske lige, što duži boravak.

Tko vam je tijekom dugogodišnjeg rada na televiziji dao najbolji savjet i kako je on glasio? Kako se kroz godine vaše karijere mijenjala televizija i vaša poslovna svakodnevica?

- Ključ je u dobroj pripremi: predvidi problem i riješi ga unaprijed, a ne kada se dogodi. Nisi važan ti, nego informacija koju prenosiš gledateljima. To su samo neki od savjeta starijih kolega kojih se pokušavam držati u svakodnevnom radu. U mojim počecima u sportskoj redakciji bili su uglavnom stariji kolege Božo Sušec, Mićo Dušanović, Slavko Cvitković, Drago Ćosić, Ivica Blažičko, Željko Vela, Jura Ozmec, iskusni i poznati komentatori koji su pomagali i nama najmlađima. Ljubav prema sportskom novinarstvu naslijedio sam od oca Luke, koji je radio kao dopisnik Glasa Istre i Sportskih novosti i s kojim sam stalno odlazio na utakmice kao dijete. I to vam jednostavno uđe pod kožu. Zanimljiv je bio moj “medijski” put. Praktički od praćenja najniže lige u mom mjestu Marušićima pokraj Buja i javljanja u program lokalnog radija do javljanja u središnji Dnevnik HRT-a s utakmice na kojem Hrvatska igra u finalu svjetskog prvenstva. Nakon osnovne i srednje škole, koju sam završio u Bujama, u Zagrebu sam završio studij novinarstva. Još za vrijeme studiranja uređivao sam studentski časopis, četiri godine bio dopisnik sportske redakcije Glasa Istre i vodio televizijski projekt Školske lige po cijeloj Hrvatskoj. Sve je to pomoglo i zapravo bilo odlična “praksa” za nove izazove koji su me čekali. Na HRT sam stigao s kolegom Jelečevićem ujesen 2009. godine. Prvo vođenje uživo Sporta u središnjem Dnevniku bilo je u srpnju 2010. godine. Trebao sam biti u četvrtak, ali sam “bačen u vatru” dan prije i ispalo je i bolje. Razbijena je trema na najbolji mogući način. Tad se još sjedilo kad se vodio Dnevnik, pa je bilo lakše kad se upalila crvena lampica. Samo se sjećam kolegice kako je rekla u slušalice iz režije: “Ne bi mu ja bila sad u koži.” S vremena na vrijeme jednostavno se naviknete na to sve. Iza vas je u režiji 30-ak ljudi, ti si samo “najistureniji” kotačić toga svega i bez pomoći ostalih i suradnje ne možeš ništa odraditi. Zato je važno moći odvojiti ono što trenutačno čitaš i o čemu govoriš od onog što čuješ u slušalicama. Uvijek mora malo biti prisutna trema, i to je normalno. Bio sam i na mjestu glavnog urednika sportske redakcije nešto duže od tri godine. Posebno je bilo izazovno od dolaska pandemije. Iz dana u dan smo mijenjali termine, prijenose, otkazivali utakmice i natjecanja.