Tarik Filipović svoju predstavu "Seks i glad" dovodi u Rijeku (15. veljače), Osijek (18. veljače), Pulu (28. veljače) i Viroviticu (28. ožujka). Udo Špricenmaher, lik koji Tarik tumači u monodrami, svojim će temama začiniti mjesec ljubavi. U našem televizijskom prilogu govori o motivima predstave, ali i drugim pojedinostima o glumi, kvizovima i televiziji.

Najavljujemo vašu predstavu "Seks i glad", u podnaslovu "Doktor za one stvari". U najavi stoji da je to "predstava koja služi upravo detabuiziranju tih područja ljudske prirode". Koji su to najčešći tabui u današnjem svijetu i po čemu je predstava i dalje aktualna?

- Tu sam predstavu i počeo pisati sa svime onime što sam spoznao kroz filmove, serije, knjige koje se bave tematikom seksualnosti a da to nije bilo sa stručne strane. Pritom nisam bio zadovoljan, jer sam mislio da se ljudima to sve može servirati u punom rasponu, s lijepom mašnicom a da bude lascivno, ali ne i neukusno. A teren je vrlo sklizak. Mislim da sam u tome uspio, jer sam stvarno dugo radio na tekstu. Seksualnost i sama riječ seks, koju dosta ljudi čak ni prevesti ne zna, nešto je na što se još uvijek prekrivaju usta kada je netko izgovori. Otišli smo ili radikalno naprijed, što isto nije dobro, ili smo se vratili stotinama godina unatrag, što također nije dobro. To je nešto normalno, ljudski i prirodno, te na taj način tu temu treba i tretirati. Na taj će način svi ljudi skinuti okove koje nose. Što jednom netko reče: "Seks i novac prodaju sve." Tema seksualnosti uvijek će biti aktualna i nikad neće biti zatvoreni krug.

“Seks i glad" nije jedina predstava koju izvodite. Na vašim stranicama navodi se njih pet. Koliko je specifično vući pet predstava, biti sposoban ulaziti i izlaziti iz likova?

- Svaki čovjek ima bar jedan talent u životu, tako da mi koji smo se prepoznali u glumi i mislimo da je to najbolje što znamo raditi, imamo tu moć i mogućnost da vučemo paralelno dosta likova. Igram dvije monodrame gdje sam sat i pol sam na sceni, neke duodrame, poput "Da sam ptica". Nekad sam imao osam-devet predstava koje sam igrao u istom razdoblju. Jednom sam dan za danom igrao sedam različitih predstava. Lako se prelazi iz jednog u drugo. Godine iskustva donose to da, kad skineš kostim sa sebe, skineš i taj lik. Kad si mlađi i kada proživljavaš sve vrlo emotivno, uloge nosiš doma, znaš se i buditi s njima.

Druga etapa kviza "Tko želi biti milijunaš?" prikazuje se od 2019. i dosegla je šestu sezonu emitiranja...

- Kada se "Milijunaš" vratio, meni je to bilo jako drago i emotivno. HRT mi je izišao u susret, pa sam mogao birati želim li ostati u "Potjeri" ili se vratiti u "Milijunaš". U "Milijunašu" se osjećam doma i teško bih podnio vidjeti nekoga drugoga u svom stolcu. Kao što mi nije bilo teško vidjeti mog velikog prijatelja Joška Lokasa da je nastavio "Potjeru" nakon mene. Još uvijek sam ispred njega po broju emisija, no uskoro će me prestići, pa neka "Potjera" ima dug život, a lovci me nikad neće stići, jer oni su u svakoj četvrtoj emisiji. (smijeh) "Milijunaš" je fenomen. Nakon prvih pet-šest godina, koje su bile jako euforične, sada kao da smo u nekom braku i imamo jako dobru gledanost, masu ljudi koja nas gleda redovito. Taj netko tko je napravio franšizu tog kviza, koji je svagdje u svijetu bio veliki hit, očito je pogodio recepturu, jer nema tu prevelike mudrolije. Imamo igru s tri džokera i čim se čovjek penje prema najvećem iznosu, to je jako uzbudljivo. Naravno, uzbuđenje malo pada jer smo dosada imali samo jednu osvajačicu najvećeg iznosa, što je nama jako žao i nadamo se da će to netko ponoviti.

Koje su najizraženije razlike u "Milijunašu" uspoređujući početak, "nulte" godine s ovim "dvadesetim"?

- "Nulte" godine tog kviza bile su zaista euforične. To su bile tolike brojke gledanosti, ne samo u Hrvatskoj nego i u cijeloj regiji, da smo i mi ostali iznenađeni. Kada sam ulazio u kviz u tim godinama, znao sam da će mi taj kviz puno toga donijeti i puno toga odnijeti na neki način. Bio sam već formiran kao glumac, na pragu tridesete, a tada je televizija bila gledanija nego danas. Bilo je euforično; sada tolike euforije nema, no ljudima je i dalje zanimljivo. Gledatelji gledaju, prigovaraju, hvale, reagiraju na pitanja, na natjecatelje. Čim se o nečemu priča i dalje, još uvijek je to živo tkivo. Kroz sve ove godine nimalo se nisam zasitio, jer da jesam, vjerujte, sam bih prestao to raditi. Jedini motiv je ljubav koja se stvorila kroz godine u toj mojoj paralelnoj karijeri.

No, kako bilo, taj kviz ostaje televizijski evergrin...

- Taj kviz ostaje evergrin najveći nakon Kviskoteke. Uz dužno poštovanje svim kvizovima, svi su imali svoj šarm, no mislim da je "Tko želi biti milijunaš" nekako gigant u tom polju i da će takav bit i zapamćen.

Kako bi se Tarik Filipović proveo u "Milijunašu"?

- Svaki put dok natjecatelji igraju kviz, i ja se okušavam u znanju kroz postavljena pitanja. Nekad budem u šoku što znam apsolutno sve odgovore do dvanaestog pitanja. Često pomislim: "Hjoj, čovječe, da sam ja sada tu, pa ja bih to s lakoćom!" No onda dođe novi niz pitanja, pa ne znam peto pitanje, pa šesto, pa osmo... Tada pomislim: "Sreća moja da sam s ove strane i da nisam natjecatelj." Taj stres mora da je jako velik.

A na što biste potrošili milijun?

- Da je nagrada milijun eura, kao negdje vani, onda bi se dalo razmisliti. U današnjoj situaciji, kada pogledate cijene i što nam se događa, protuteža nekadašnjoj najvećoj nagradi od milijun kuna je nešto više od 150 tisuća eura, što, ako nisi stambeno zbrinut, dođe za stambeno zbrinjavanje. Ja bih, kao u onom vicu, vratio dugove, a ostali nek čekaju. Šalim se. Potrošio bih kao što potrošimo sve novce koje zaradimo. Na obitelj i putovanje. Novci jesu da se troše koliko možeš biti racionalan. Ja trošim koliko imam. Tako sam živio i dok sam bio student bez kune, tako i danas, kada sam neki lijepi srednji sloj. Ničeg nisi željan, možeš si priuštiti putovanje i večeru.

Igrali ste u mnogim projektima. S kojim biste se vašim likom najradije družili u slobodno vrijeme?

- Moje najbolje uloge bile su uloge negativaca, tako da se s njima baš i ne bih volio družiti.

Istaknuli ste se u posuđivanju glasa animiranim likovima. Mnogi glumci kažu da je to posuđivanje glasa jedinstven glumački izraz.

- Sinkronizacije su zaista savršene u hrvatskim inačicama. Bila mi je čast biti dijelom raznih. Kada su moji klinci bili mali, ma mogao sam i Oscara za glumu osvojiti, no njima je najvažnije da je njihov tata Amadeus, Škrga, Diego ili koji drugi lik kojemu sam posudio glas. To je svojevrsni bijeg iz našeg svakodnevnog posla. Kada staviš te slušalice i uđeš u studio, otploviš, nestaneš i podjetinjiš, premda sam ja uvijek dosta djetinjast i čuvam dijete u sebi. To je neko posebno punjenje. Teško je to prenijeti. Ljudi koji ste zaboravili dijete u sebi, izvucite ga. Animirani filmovi su za djecu, no u njima možda i više uživaju odrasli, jer su toliko dobro napisani i sinkronizirani.

Dugo se priča o novom kviz-projektu koji pripremate s Joškom Lokasom. O čemu je riječ?

- Joško i ja već dugo želimo napraviti kviz kojim bismo okrunili svoje kvizaške karijere, on kao autor i voditelj kvizova, ja samo kao voditelj. Uz nas bi bili naši urednici Igor Grković i Andrea Jukić. Htjeli smo napraviti megakviz koji bismo proširili i na regiju da vidimo tko je naveći teškaš u kvizovima i da novčanom nagradom nekome doista promijenimo život, no do toga će trebati pobijediti puno teškaša. U fazi smo razrađivanja ideja i priprema. Nadamo se da će to za godinu-dvije biti u eteru. Kvizaška liga prvaka.