Da je 15. siječnja Dan međunarodnog priznanja Hrvatske, morao bi znati svatko. Da je 15. siječnja rođen legendarni televizijski novinar i reporter Mladen Delić, znaju vjerojatno samo vrsni kvizaši. A da je 15. siječnja i Međunarodni dan vozača i automehaničara, ne znaju baš ni sami vozači i automehaničari. Okrenete li na internetske stranice ozbiljnih autokuća, vidjet ćete da se Dan vozača i mehaničara uredno blaguje.

To su, štono bi se reklo, neki knjiški podatci. U praksi dobar automehaničar zlata vrijedi, vrijedi nikad više, vrijedi otprilike isto koliko i pouzdan mesar, zubar ili brico. Takav kad se nađe, ne ispušta se iz ruku. Sreća je dvostruka kada se nađu takva dva a da su u istom servisu i da rade ruku pod ruku jednostavno zato što su braća. A kada u posao krene i sin jednog od braće, e onda je jasno da u Brezovici, u Auto Servisu Brnardić, stoluju tri asa, tri kralja, tri vrsna automehaničara zbog kojih se isplati potegnuti mrvu izvan Zagreba da bi se staro vozilo držalo na životu. Elem, prvo bijahu Igor Brnardić, brat mu Danijel Brnardić, koji je tek nešto sitno mlađi.

Nema svađe na poslu

- Koliko se mi ono godina znamo - pitamo braću.

Stali malo i oni da razmisle. Računaju: "Ako je devet godina da imamo svoju radionicu, i ako ste prije dolazili u servis gdje smo radili..., jedno 19 godina", kaže Danijel.

Radili su oni u autoservisu Šurina i odmah se izdvojili pristupom mušterijama. Štono bi se reklo, tiha je to bila voda za koju je teško bilo ne shvatiti u hipu da brege dere. Samo, da se nisu zgrozili kad su vidjeli s kakvim šoferom imaju posla kad je održavanje automobila u pitanju!? "Ma nismo. To je k'o i svaki drugi auto", smješka se Danijel.

Počeli su raditi kao automehaničari s 18 godina, jedan '92., a drugi '93. godine.

- Dobro, zašto baš automehaničari? Što vam bi da taj posao odaberete - pitamo.

- Ljubav. Ljubav prema autima - kaže Igor. "K'o klinci smo malo šarafili bicikle, onda malo po garaži ovo i ono, i tako to krene", dodaje Danijel. Nije odmoglo ni to što je uvijek blizu bilo alata zahvaljujući ocu kovinotokaru, dapače. Sve je išlo po pravilima službe, prvo škola za automehaničare, a onda posao. I odmah zajedno.

- Jeste li se ikad posvađali - zanima nas.

- Što se tiče posla, nikad - kazuju uglas.

Sve to motri Goran, Danijela sin. On je ocu i stricu u radionicu došao sa 17 i evo je već dvije godine da uz njih viri pod haube automobila. "Zanima me, strast je to neka. Gušt je kad nešto popraviš tako da dela, da radi, da se i dalje koristi", ističe Goran.

Praktično otpočetka imala su braća zacrtan cilj da jednom otvore vlastiti autoservis. Kad se sve zbroji i oduzme, evo ima 32 godine da im je jutrom probuditi se, odjenuti radno odijelo pa ili zaroniti pod haubu ili se zavući pod podvozje. Pitamo ih što se sve dogodilo s poslom automehaničara u tih 30 godina, koliko se promijenio.

- Što se tiče automobila, promijenio se drastično - kaže Igor.

- Nekada ste za popravak trebali samo ključeve i šrafciger. Danas je to malo drukčije, kompjutori i tako to - veli Danijel.

- A koje je vrijeme bilo bolje za rad - pitamo.

- Teško je reći, svako vrijeme nosi svoje. Mislim da je ipak malo lakše ovo vrijeme. Više je alata, pomagala. Doduše, više je i automobila - ocjenjuje Danijel.

Edukacija nužna

To pak sugerira da je automehaničarima danas stalno biti u tijeku, stalno učiti. "Uvijek je nekih noviteta, ali manje-više uvijek je to sve isto", na to će Igor. I Goran je završio školu za automehaničara. Nije u razredu bio sam, ali nije ni da ih je puno nastavilo raditi u struci. "Od nas 20, koliko nas je bilo u razredu, ovim poslom bavi se njih pet", kaže Goran. Teško je danas naći onog tko je voljan raditi, umazat ruke, štono bi se reklo. Makar, danas dobar majstor vrijedi više nego ikada prije.

Kad o najčešćim kvarovima pitamo, različito je to, kažu, od automobila do automobila, ovisno vozi li se benzinac ili dizelaš.

- Znam da ne volite ove, štono bi se reklo, "stisnute" motore, ugurane u malo mjesta - velimo.

- Samo da je pristup motoru normalan - priznaje Danijel.

No što mora imati dobar automehaničar, koje odlike?

- Volju! Samo volju. Drugo će doći samo od sebe - slažu se svi. Ta je volja, kaže Danijel, i Gorana dovela do radionice, a onda je brzo dogurao do toga da i sam radi - kažu Igor i Danijel.

- Gorane, kakvi su ti šefovi - šalimo se.

- Dobri. Plaća je na vrijeme - prihvaća on.

Tri majstora k'o tri tenora, ali samo nakon što ozbiljno i u tišini obave posao. Tu kad se radi, radi se.

Dok se vozi, vozi se

Za Danijelu Sinković vrijedi ona - dok se vozi, vozi se. Vozi se profesionalno, ozbiljno, jer vozi se kamion! Vozačica kamiona, to je njoj posao. A kamion MAN TGM 15 250. I ne bi ga ona baš mijenjala za druge.

- Moram pitati koliko vam je godina - prvo je što je valjalo riješiti.

- Dvadeset i dvije - kaže Danijela.

- A otkad ste u kamionu - pitamo.

- Od 18. godine - na to će ona.

Već četiri godine Danijela je za volanom kamiona.

- Na početku je bilo izazovno, jer nisam mogla naći posao. Čim su čuli da je cura u pitanju, odmah su proradile predrasude - priča Danijela. Tvrtka za koju danas radi je DH Logistic, tvrtka iz Zaboka. David Hrastinski nije imao nikakvih dilema hoće li zaposliti Danijelu.

- Znam Danijelu od mladih dana, znam da je super radila u prvoj firmi u kojoj se zaposlila, tako da nije bilo dileme. Mislim da se od predrasuda o ženama vozačicama moramo maknuti, da smo se odavno morali tih predrasuda riješiti. Danijela je super zaposlenica - poručuje David.

Prvi joj je posao bio u Lagermaxu, tamo gdje je odradila praksu i gdje joj tata radi. Tata koji je također vozač kamiona. Tata koji je "kriv za sve".

- Pa ajmo reći, da - smije se Danijela.

Vozi tata, vozi kći. Sretnu li se ikada na cesti?

- Sretnemo. Pa blicamo jedno drugom, mašemo - priča Danijela.

Danijela vozi robu u Sloveniju. Ne krije da je u Sloveniji ugodnije ženi za volanom kamiona, i da su ceste bolje, i da radovi na cestama kraće traju.

- Manje je predrasuda u Sloveniji nego kod nas. Prihvaćenije je - kaže Danijela.

Njezin odgovor na pitanje kakvi su to grdi komentari kod nas nimalo ne iznenađuje. Ide to od onog "Isuse, žena za volanom" do toga "ne znaju voziti ni automobile, a kamoli kamione".

- Ali kad vide kako radim, sve se to mijenja - ističe Danijela.

Cesta najbolja škola

Odavno se ona zaljubila u očev posao, još kad je kao školarka znala sjedati na suvozačko mjesto njegova kamiona. I igrala se kao mala autićima i kamionima, taman da ne bude dileme pri izboru srednje škole. Pošla je Danijela u školu za cestovni promet.

- U razredu nas je bilo osam cura, ali ne rade sve ovaj posao. Koliko znam, četiri-pet nas je ostalo u branši - kaže Danijela.

Pitamo je li dobila od posla sve što je željela, sve o čemu je maštala, ili ju je nešto ipak iznenadilo?

- Kada sam zamišljala ovaj posao, nisam mislila da je toliko odgovornosti. Mislila sam da samo sjednem i vozim, ali kad dođeš na cestu, sve je drukčije. To je baš kao i sa svakom autoškolom, nauče se osnove, a poslije je cesta škola - naglašava Danijela.

Na sve tu treba paziti, a i vozača je, kaže, svakakvih.

- Ima super vozača, koji te puste čim vide kamion, a ima i onih koji se namjerno ubacuju i koče. Ima svakakvih vozača i auta i kamiona - kaže Danijela.

Da pak vozača i vozačica fali, fali.

- Tu nema radnog vremena. Sjednete u kamion i nikada ne znate što će vas sve snaći na cesti, koliko dugo ćete biti u kamionu, hoće li to biti posao od četiri sata ili 15 sati - kazuje Danijela.

Dok pričamo, oko nas snijeg, ozbiljan snijeg. Štono bi se u šali reklo, uvjeti za vožnju idealni.

- Najgori - smije se Danijela.

Danijela još uvijek vozi rute takve da je svake večeri kod kuće. Priznaje kako se još ne bi usudila voziti toliko daleko da mora prespavati na putu u nekoj dalekoj državi. Zna na tim putima, kako kaže, biti svega, provala i svakovrsnih neugoda. Za sada je Slovenija potaman, i kamion koji pun puncat teži 15 tona. A za volanom ona koju prijatelji i prijateljice zezaju da se iza volana i ne vidi.

- Većinom vozači mašu, blicaju kad me vide. Znači, vide me - smije se Danijela.

Da je kamion Danijeli bio suđen, svjedoči i ova zgoda. Tko zna što bi bilo da njezin sadašnji dečko nije svojim vozilom "poljubio" stražnji dio Danijelina kamiona.

- Nezgodna situacija nas je povezala. Krenuli smo na utovar robe, on je bio iza mene i eto. Sjećam se kako nas je policajac koji je radio zapisnik zezao da se možda i ljubav dogodi sada kad znamo jedno drugom broj telefona. I stvarno se dogodila - veli Danijela.