Hoće li studentski pokret promijeniti nešto ili će ga razjediniti pitanja Kosova, Rusije i Europe?
Odlazak stare političke matrice još uvijek ne mora značiti dolazak nove Srbije
Ako su izbori u Srbiji doista označili kraj dugogodišnje političke dominacije crveno-crne (radikali & socijalisti) koalicije, onda je riječ o događaju čije značenje nadilazi promjenu vlasti. Riječ je o mogućem završetku jedne političke epohe, obilježene dugim trajanjem nacionalističkih i socijalističkih kontinuiteta, čiji su najprepoznatljiviji simboli bili radikali Vojislava Šešelja i socijalisti Ivice Dačića, politički nasljednici onih političkih strategija koje su obilježili devedesete. Njihovo međusobno povezivanje, uz različite političke okolnosti i povremene promjene savezništava (2008. godine socijalisti su ušli u savez s demokratima Borisa Tadića, što je ujedno bio i početak kraja te stranke), svjedočilo je o iznimnoj sposobnosti srbijanske politike da se mijenja a da pritom ne napušta sve svoje stare, velikosrpske obrasce ponašanja i djelovanja.
Zato bi bilo pogrešno podcijeniti značenje njihova mogućeg političkog poraza. Ali bilo bi jednako pogrešno unaprijed zaključiti da je time već otvoren put drukčijoj, demokratskoj i nedvosmisleno europskoj Srbiji.
Studentski pokret, koji je postao glavni nositelj društvenog nezadovoljstva i političkih očekivanja, okuplja različite generacije, različite ideološke svjetonazore i političke motive. Njegova je snaga, bar dosad, počivala na sposobnosti da nadilazi postojeće stranačke podjele i okuplja ljude oko zahtjeva za odgovornošću, pravednijim institucijama (depolitizacija, autonomnost...) i promjenom političke kulture. U zemlji u kojoj je nepovjerenje prema etabliranim političkim akterima duboko ukorijenjeno, takva mobilizacijska snaga nije mala stvar.
No ono što pokretu daje snagu u fazi otpora ne mora mu automatski osigurati uspjeh u fazi kada će trebati donositi političke odluke od kojih će neke biti i vrlo bolne. Između građanskih prosvjeda i ozbiljne politike nije moguće staviti znak jednakosti. Prvi mogu ujediniti ljude koji se slažu oko onoga što više ne žele; druga mora odgovoriti na mnogo teže pitanje: Kakvu državu žele izgraditi i kojim će se sredstvima to postići?
Pouke iz prošlosti
Od zajedničkog protivnika do zajedničkog programa: Upravo će se na tom prijelazu pokazati stvarni politički potencijal studentskog pokreta. Za sada ostaje nejasno hoće li uspjeti oblikovati prepoznatljiv program, stabilnu (i vidljivu) organizaciju i legitimne mehanizme odlučivanja. Tko će govoriti u njegovo ime? Kako će se donositi odluke? Tko će preuzeti odgovornost za eventualne kompromise? I, naposljetku, tko bi mogao biti kandidat za predsjednika vlade, a tko, pak, za predsjednika Republike? Tko će biti ministri?
To nisu samo tehnička pitanja izborne strategije. Ona zadiru i u samu narav političke promjene. Demokracija nije samo mogućnost da se smijeni postojeća vlast nego i sposobnost da se izgradi poredak u kojem će se odluke donositi transparentno, odgovornost jasno utvrđivati, a političke razlike rješavati bez stvaranja novih nedodirljivih autoriteta.
Pritom bi bilo nepravedno od studenata zahtijevati da već u početku imaju odgovore na sva pitanja, na sve srpske političke dileme. Ali također nije moguće da taj pragmatizam bude samo jeftini predizborni izgovor, jer se ne žele još očitovati kada su u pitanju neugodne teme kako se ne bi zamjerili šarolikom biračkom tijelu. Ali od tih odgovora nije moguće pobjeći. Posebice ne nakon sjajne pobjede na izborima, pa će se morati početi odgovarati i na ona manje ugodna pitanja! Studentski pokret nije nastao kao jasno definirana politička stranka, niti je nužno da to u budućnosti i postane. Ali ako iskreno želi presudno utjecati na budućnost zemlje, morat će pronaći način da društvenu energiju pretvori u politički održivu promjenu. U suprotnom postoji opasnost da će prostor koji oslobodi ponovno zauzeti akteri koji su organizacijski spremniji, ali ne moraju nužno biti nositelji vrijednosti zbog kojih su prosvjedi i započeli.
Pouke 2000. godine: U tom je kontekstu neizbježna usporedba s političkim promjenama iz 2000. godine, kada je pad Miloševićeva režima otvorio velike nade u demokratizaciju i europsku transformaciju Srbije. Tadašnja heterogena oporba uspijevala je djelovati zajednički dok je pred sobom imala jasno prepoznatljiv cilj. Međutim, nakon promjene vlasti sve su snažnije izbijale na površinu razlike između Zorana Đinđića i Vojislava Koštunice.
Pojednostavljeno rečeno, sukob se nije vodio samo oko osobnih ambicija ili različitih političkih stilova. U njemu su se prelamala dva različita shvaćanja političke modernizacije Srbije: jedno je naglašavalo reforme, institucionalnu transformaciju i odlučnije približavanje europskim integracijama, a drugo je veću važnost pridavalo nacionalnom suverenitetu, povijesnom kontinuitetu i oprezu prema vanjskim pritiscima.
Ta podjela nije bila apsolutna, ali je pokazala koliko je teško očuvati zajedništvo nakon što nestane protivnik koji ga je održavao. Srbija je tada propustila priliku da političku promjenu pretvori u dovoljno stabilan i dugoročan demokratski konsenzus. Ne treba unaprijed pretpostaviti da će se povijest ponoviti, ali nema razloga ni vjerovati da je ovaj put mogućnost unutarnjeg razlaza nestala. Realno je očekivati da će doći do određenih polarizacija/fragmentacija unutar pokreta.
Europa ili Rusija?
Današnji studentski pokret mogao bi, dakle, postati početak drukčije političke kulture. Ali mogao bi se suočiti i sa starom dilemom: hoće li razlike koje su mu omogućile široku društvenu podršku postati izvor njegova raspada čim se postavi pitanje konkretne politike i raspodjele odgovornosti?
Europska orijentacija kao test vjerodostojnosti: Možda će se najvažnije razlike pokazati upravo u odnosu prema Europskoj uniji. Deklarativna potpora europskom putu nije dovoljna. Ona putovanja biciklima do europskih središta mogu biti šarmantna, ali to još uvijek nije ozbiljna politika. To je tek signal koji bi trebalo što prije i politički formulirati. Ona dobiva konkretan sadržaj tek kada se postavi pitanje prihvaćanja europskih političkih i institucionalnih standarda, od neovisnosti pravosuđa i slobode medija do poštovanja prava manjina, transparentne regionalne suradnje i odgovornosti vlasti.
Jedan od najvažnijih testova bit će odnos prema Rusiji. Podrazumijeva li europska orijentacija spremnost da se prihvati i zajednička europska politika prema ruskoj agresiji na Ukrajinu, uključujući sankcije, ili će se pokušati zadržati dosadašnja politika balansiranja između Bruxellesa i Moskve? Nije nužno da svaki budući politički akter u Srbiji mora prihvatiti identične formulacije ili odustati od svake rasprave o europskim odlukama. No teško je govoriti o punopravnoj europskoj orijentaciji ako se ona svodi na ekonomske koristi i formalno približavanje institucijama dok se temeljna pitanja europske sigurnosti i solidarnosti ostavljaju po strani.
Europska unija nije samo zajedničko tržište ni geografsko odredište. Ona je i politički projekt utemeljen na određenim pravilima, vrijednostima i obvezama. Za Srbiju bi prihvaćanje takvog shvaćanja Europe značilo suočavanje s pitanjem može li se njezina vanjska politika osloboditi dugogodišnje logike višestrukih oslonaca, gdje se u isto vrijeme sjedi na više stolica, u kojoj se strateška neodlučnost često predstavlja kao vrhunaravno političko umijeće koje jamči punu samostalnost i suverenitet države.
Slična pitanja otvaraju se i u vezi s Kosovom. Ako se sud o budućoj politici novog pokreta temelji na njegovu memorandumu o Kosovu, onda treba pažljivo pročitati što u tom dokumentu doista piše, a ne zadovoljiti se političkim etiketama. Ipak, ostane li Kosovo definirano isključivo kao neupitno nacionalno i povijesno pitanje, bez jasnog odgovora na to kako se ono povezuje s europskom budućnošću Srbije, teško će se govoriti o stvarnom raskidu s dosadašnjom političkom matricom.
Slogan da je Kosovo “srce Srbije” duboko je ukorijenjen u srbijanskoj političkoj imaginaciji. No simbolična snaga takve formulacije ne može zamijeniti odgovor na praktična pitanja: Kako osigurati prava i sigurnost Srba na Kosovu, kako normalizirati odnose, kako izbjeći nove sukobe i kako pomiriti postojeće političke stavove s obvezama koje proizlaze iz europskih integracija? Bez tih odgovora promjena političkih aktera ne mora značiti i promjenu politike.
Susjedi i pitanje “srpskog sveta”: Ni odnos prema susjedima ne bi nikako smio ostati u sjeni unutarnjopolitičkih promjena. Za države regije, pa tako i za Hrvatsku, važno je znati kako buduća politička alternativa razumije regionalnu suradnju, suverenitet susjednih država i koncept “srpskog sveta”. Stoga teško možemo razumjeti euforiju u pojedinih hrvatskih političara, prije svega, dugovječne studentice prava i provincijalnog učitelja, koji se dive pothvatu srpskih studenata a da pri tome apsolutno ništa ne znaju o njihovim stvarnim namjerama. Pa ni onima koji se odnose na naše buduće odnose, što bi vjerojatno trebao biti i prioritet svih hrvatskih političara.
Taj se pojam “srpskog sveta” ne može procjenjivati samo prema tome tko ga izgovara ili izbjegava. Važnije je utvrditi kakvu politiku podrazumijeva. Znači li kulturne, jezične i gospodarske veze među Srbima u različitim državama, kakve postoje i među drugim narodima, ili podrazumijeva političko povezivanje koje dovodi u pitanje granice i suverenitet susjednih zemalja? Razlika između tih dviju mogućnosti nije retorička sitnica. Ona određuje hoće li regionalni odnosi počivati na suradnji ravnopravnih država ili na obnovi hijerarhijskih predodžbi o dijelovima nacionalnog prostora koji je izgubljen, Krajina, Crna Gora, sjever Kosova...
Od nove političke alternative stoga ne treba unaprijed zahtijevati posebne ustupke susjedima, nego jasne i dosljedne odgovore. Dobra je regionalna politika ona koja se ne iscrpljuje u povijesnim sporovima, ali ih i ne iskorištava za mobilizaciju birača i održavanje trajne sumnjičavosti prema drugima. Srbiji, kao i ostalim državama regije, potrebni su odnosi u kojima prošlost neće biti zaboravljena, ali ni neprestano pretvarana u opravdanje za političke projekte koji otežavaju zajedničku europsku budućnost.
Dani neizvjesnosti
Promjena koja tek treba dokazati svoj sadržaj: Najveća je opasnost da se očekivanja koja su se okupila oko studentskog pokreta pretvore u novu političku idealizaciju. Što uopće nije strano ni nekim političkim akterima u Hrvatskoj. Ostaje nejasno čime se to oduševljavaju ti političari kada je u Srbiji još uvijek sve u magli, od toga tko će biti mandatar, tko predsjednički kandidat, tko će biti ministar vanjskih poslova...
Nakon dugog razdoblja razočaranja razumljivo je da su građani u Srbiji tražili aktere kojima mogu dati svoj glas, kojima mogu vjerovati. No demokratska politika ne bi smjela počivati na vjeri u nepogrešivost novih ljudi, nego na institucijama koje omogućuju da se njihova obećanja provjeravaju, odluke kritiziraju, a vlast smjenjuje.
U ovom trenutku još uvijek ima previše nepoznanica da bi se sa sigurnošću moglo govoriti o konačnom smjeru Srbije. Nije dovoljno jasno kakvu će organizacijsku strukturu pokret uspostaviti, kako će uskladiti različite političke orijentacije, tko će ga predstavljati na izborima i kakvu će vanjsku politiku zagovarati. Posebno je važno hoće li se europska orijentacija pokazati kao zajednički strateški cilj ili će ostati jedno od spornih pitanja unutar heterogene koalicije nezadovoljnih građana. Hoće li se ponoviti sukob tipa Đinđić vs. Koštunica? Doduše, i sam Đinđić nije prihvatio političke procese u srpskoj “južnoj provinciji”, pa je i on ponavljao ofucanu mantru Dobrice Ćosića, reciklirao je sve bitne elemente “kosovskog mita”!
Ipak, neizvjesnost nije isto što i beznađe. Činjenica da su se pojavili novi politički akteri i da se otvorio prostor za preispitivanje dugotrajnih obrazaca vlasti sama po sebi je važna. Ona pruža mogućnost da se u Srbiji ponovno postavi pitanje političke odgovornosti, kvalitete institucija i odnosa između države i građana.
No kraj jedne epohe nije isto što i početak nove. Između ta dva trenutka zahtjevan je posao izgradnje programa, institucija i povjerenja. Srbija se danas možda nalazi upravo na tom prijelazu. Hoće li studentski pokret uspjeti pretvoriti svoju društvenu snagu u održivu demokratsku i europsku alternativu, ili će se njegove unutarnje razlike pokazati većima od zajedničkog cilja, tek će se vidjeti.
Najvažnije je stoga ne unaprijed proglasiti ni pobjedu nove Srbije ni njezin neuspjeh. Treba pozorno pratiti hoće li se promijeniti samo oni koji upravljaju državom ili i način na koji se država razumije: kao prostor odgovornosti, pluralizma i vladavine prava, a ne kao vlasništvo jedne političke skupine ili čuvar unaprijed zadanih nacionalnih mitova.
Tek će odgovor na to pitanje pokazati je li Srbija doista završila s crveno-crnom političkom epohom ili je samo zakoračila u njezinu novu, još neprepoznatljivu fazu.
