Dok stojimo na rubu novog doba, godina 2050. nazire se u našoj kolektivnoj mašti, obećavajući svijet transformiran neviđenim tehnološkim napretkom, društvenim promjenama i ekološkim izazovima. Predviđanja za ovu ključnu godinu nisu samo spekulativna; ona se temelje na promjenjivim obrascima naše trenutne stvarnosti. Poznati futurolozi, istraživači i organizacije ponudili su uvide u ono što bi budućnost mogla donijeti, otkrivajući složenu tapiseriju mogućnosti koje bi mogle duboko oblikovati naše živote - piše za portal Medium Anatole Martins, te u uvodu svoje analize, dodaje:

- Jedan od najuvjerljivijih okvira dolazi od Jacquesa Attalija, koji identificira pet različitih faza kroz koje čovječanstvo može proći, od pada postojećih moći do pojave "pozitivnog društva" koje podsjeća na prosvjetiteljstvo (Forbes). Ovaj pojam nelinearne progresije sugerira da će budućnost karakterizirati istovremeni razvoj događaja, uključujući porast korporativnog utjecaja u geopolitici i potencijal za hiperkonflikt.

Tehnološke inovacije spremne su redefinirati naše postojanje, a napredak u područjima poput virtualne stvarnosti, biotehnologije i istraživanja svemira otvara put radikalno drugačijem načinu života. Istraživanje budućih tehnologija časopisa The Economist ističe transformativni potencijal megatehnologije. U međuvremenu, McKinseyjeva analiza pokazuje da trendovi poput generativne umjetne inteligencije i napredne povezivosti već rastu, što nagovještava budućnost u kojoj će se te tehnologije besprijekorno integrirati u naš svakodnevni život (McKinsey).

Međutim, budućnost nije bez izazova. Svjetska zdravstvena organizacija upozorava na značajan demografski pomak, s očekivanjima da će se broj osoba starijih od 60 godina udvostručiti do 2050. godine, što će zahtijevati velike društvene promjene kako bi se osiguralo dostojanstveno postojanje za starije stanovništvo (WHO). Osim toga, klimatske promjene će se manifestirati na sve teže načine, utječući na sve, od poljoprivrede do urbanog života, kako su istaknuli razni istraživači (USC)...

Pojam futurologija skovao je još 1943. njemačko-američki politolog Ossip K. Flechtheim. Što je futurologija značila u analognom, 20. stoljeću, a što znači danas, u 21. stoljeću, digitalnom dobu ubrzanog ekonomskog i tehnološkog razvoja - upitali smo prof. dr. sc. Velimira Sriću, profesora emeritusa, akademika Europske akademije i IANU-a BiH.

- U 20. stoljeću futurologija je prije svega bila znanost o predviđanju budućnosti. Temeljila se na analizi trendova, projekcijama i pokušajima da razumijemo kamo se kreću tehnologija, ekonomija i društvo. Svijet se mijenjao relativno sporo, pa se budućnost mogla donekle predvidjeti produžavanjem trendova iz prošlosti.

U 21. stoljeću, obilježenom digitalizacijom, umjetnom inteligencijom i eksponencijalnim promjenama, futurologija postaje nešto mnogo važnije: umijeće zamišljanja, oblikovanja i stvaranja budućnosti. Prošlost sve manje može služiti kao pouzdani vodič, a budućnost sve više ovisi o našoj kreativnosti, inovativnosti, hrabrosti i sposobnosti prilagodbe.

Zato smatram da se ključno pitanje futurologije promijenilo. Nekad smo se pitali "Što će nam donijeti budućnost?", a danas se moramo pitati "Kakvu budućnost želimo i što smo spremni učiniti da ju ostvarimo?"

Pritom tehnologija, koliko god bila moćna, ostaje samo alat. Onaj koji budućnosti daje smisao, vrijednosti i svrhu bio je i ostaje čovjek. No tu je odgovornost sve teže nositi.

Pitanje napretka

Ako se futurologija definira kao vještina predviđanja budućnosti na temelju dostupnih podataka, što proučava i obuhvaća ekonomski aspekt futurologije? Govori se između ostalog o četvrtoj industrijskoj revoluciji i ekonomiji obilja, uz neizostavan utjecaj umjetne inteligencije i napredne robotike.

- Ekonomska futurologija proučava kako će tehnološke, društvene i demografske promjene oblikovati gospodarstvo budućnosti, od načina proizvodnje i potrošnje do tržišta rada, poduzetništva i raspodjele bogatstva. Četvrta industrijska revolucija, predvođena umjetnom inteligencijom, robotikom i digitalizacijom, otvara mogućnost prijelaza iz ekonomije oskudice u ekonomiju obilja, u kojoj će mnogi proizvodi i usluge postati jeftiniji, dostupniji i kvalitetniji.

No tehnologija sama po sebi ne jamči blagostanje. Ključno pitanje budućnosti neće biti samo koliko možemo proizvesti, nego kako ćemo stvoreno bogatstvo pravedno raspodijeliti i omogućiti svim ljudima smislen život i rad. Vjerujem da će najveći izazov ekonomske futurologije biti u tome da predvidi kako se u danim složenim i rastuće opasnim geopolitičkim globalnim okvirima tehnološki napredak može bez tenzija i sukoba pretvoriti u ljudski napredak. Jer budućnost nije nešto što nas čeka, nego nešto što svojim odlukama, vrijednostima i djelovanjem svakodnevno stvaramo.

Što se tiče ekonomskog razvoja, dugoročne projekcije upozoravaju da će vodeće pozicije do sredine stoljeća preuzeti Kina i Indija, a SAD i brzorastuće azijske ekonomije poput Indonezije činit će novi ekonomski vrh. Gdje je tu EU/Europa?

- Europa će do sredine stoljeća vjerojatno izgubiti još jedan dio svoje relativne ekonomske moći, ali to ne znači da mora izgubiti na važnosti. Kina, Indija i druge azijske ekonomije rastu zahvaljujući veličini tržišta, demografskim potencijalima, tehnološkom napretku i sve snažnijoj poduzetničkoj kulturi. Europa, s druge strane, stari, sporije raste, zaostaje u razvoju digitalnih platformi i umjetne inteligencije te se suočava s pretjeranom birokracijom, fragmentiranim tržištem i nedostatkom zajedničke razvojne vizije. Ipak, EU ima goleme prednosti, prije svega obrazovane ljude, snažnu industrijsku tradiciju, kvalitetne institucije, visoki životni standard i iskustvo u povezivanju gospodarskog razvoja sa socijalnom sigurnošću i održivošću.

Ključno je pitanje hoće li Europa imati dovoljno političke hrabrosti i inovativnosti da te prednosti pretvori u novu konkurentnost. Budućnost Europe ne vidim u natjecanju s Kinom i Indijom u veličini, nego u kvaliteti razvoja, ponovno probuđenoj kreativnosti, znanju, zelenim tehnologijama i pametnoj primjeni umjetne inteligencije. Pritom mora prestati biti samo birokratski regulator tuđih inovacija i postati njihov stvaratelj.

Osim toga, nije samo važna civilizacijska komponenta napretka nego i kulturna. Europa sigurno neće biti najveća ekonomija svijeta, ali može ostati jedno od najboljih mjesta za život, rad i stvaranje. Uostalom, pravi smisao ekonomskog razvoja nije samo povećavati BDP nego stvarati društvo u kojem tehnologija služi čovjeku, a gospodarski napredak donosi kvalitetniji, slobodniji i ispunjeniji život. To bi mogla biti najveća europska konkurentska prednost, pod uvjetom da ju znamo sačuvati i dalje razvijati.

Hrvatska 2050.

Da se dotaknemo i Hrvatske... Prije više od 15 godina objavili ste zapaženu futurološku knjigu "Hrvatska 2020: jedna moguća budućnost" u kojoj ste pisali o strategiji društvenog i gospodarskog razvoja Hrvatske u budućnosti. Što se i koliko od toga ostvarilo, što nije i zašto? Da danas pišete, knjigu "Hrvatska 2050", kakav bi bio njezin sadržaj?

- Kad danas pogledam svoju knjigu "Hrvatska 2020: jedna moguća budućnost", rekao bih da smo u nekim područjima ostvarili značajan napredak, ali da smo propustili priliku za dublju transformaciju društva. Hrvatska je postala članica Europske unije, ušla u eurozonu i Schengen, razvila infrastrukturu, povećala životni standard i snažnije se povezala s Europom. Međutim, mnogi problemi na koje sam tada upozoravao i dalje su prisutni: nedovoljna produktivnost, birokracija, demografsko slabljenje, sporost institucija, nedostatak dugoročne vizije i obrazovni sustav koji se presporo prilagođava budućnosti.

Ključni problem vidim u tome što smo uspješnije mijenjali tehnologiju i infrastrukturu nego način razmišljanja, upravljanja i organiziranja društva. Previše smo energije trošili na raspodjelu postojećeg, a premalo na stvaranje novog. Često smo bili bolji u prepoznavanju problema nego u provedbi rješenja. A budućnost ne pripada onima koji je najbolje predviđaju, nego onima koji je imaju hrabrosti stvarati.

Kad bih danas pisao knjigu "Hrvatska 2050", njezina središnja tema bila bi kako od male zemlje s velikim potencijalima stvoriti pametno, inovativno, održivo i humano društvo. Posebnu bih pozornost posvetio umjetnoj inteligenciji, robotici, zelenoj energiji, obrazovanju za zanimanja koja još ne postoje, modernizaciji javnog sektora i razvoju gospodarstva temeljenog na znanju, kreativnosti i poduzetništvu. Ali jednako važna bila bi pitanja kvalitete života, demografije, međugeneracijske solidarnosti, povjerenja i društvenih vrijednosti.

Vjerujem da Hrvatska ima sve pretpostavke postati jedna od najugodnijih zemalja za život u Europi. Naša veličina može biti prednost jer se mala društva mogu brže mijenjati, eksperimentirati i prilagođavati. No za to nam treba manje kratkoročnog političkog nadmetanja, a više zajedničke vizije i strateškog vodstva.

U toj knjizi trebalo bi ponoviti da još uvijek možemo postati "Kalifornija Europe" i da se oko toga valja potruditi. Imamo sjajne mlade ljude koji znaju jezike i pobjeđuju na svjetskim natjecanjima iz inovacija i informatike. Imamo odličnih tehnoloških startupova. Imamo 47 % zdravih šuma, 1246 prekrasnih otoka, slavonsku ravnicu koja može hraniti trećinu Europe, a zarasla je u korov, naš kraški kraj jedna je od najboljih prirodnih tvornica vode, a krcamo ju otrovnim smećem.

Glavna poruka knjige bila bi da Hrvatska 2050. neće biti rezultat onoga što nam se dogodi, već onoga što danas odlučimo učiniti. Ne bih želio da to bude knjiga o budućnosti koju čekamo, nego o budućnosti koju planski i odgovorno stvaramo.

Zaključno, u visokorazvijenim zemljama svijeta (osobito SAD-u, Kini, Japanu i zapadnoj Europi) mnogi futurologiju biraju kao osnovno zanimanje. Kakva je situacija u Hrvatskoj, držimo li korak s Europom i svijetom, koliko su kod nas na cijeni mišljenja i savjeti profesionalnih futurologa?

- Mislim da Hrvatska u tom pogledu još uvijek znatno zaostaje za najrazvijenijim zemljama. Kod nas se budućnošću uglavnom bavimo deklarativno, a u praksi smo zaokupljeni prošlošću i svakodnevnim problemima. Volimo donositi strategije, ali ih rijetko dosljedno provodimo. Još uvijek prevladava kratkoročno razmišljanje, kako u politici, tako i u gospodarstvu. Često nam je važnije tko je nešto predložio nego koliko je ideja dobra.

U razvijenim zemljama strateško promišljanje budućnosti, postaje sastavni dio upravljanja državom, velikim kompanijama i obrazovnim institucijama. U Hrvatskoj imamo kvalitetnih znanstvenika, analitičara, inovatora i vizionara, ali nemamo kulturu sustavnog promišljanja budućnosti. Njihova se mišljenja povremeno traže, ali se nedovoljno koriste pri donošenju ključnih odluka.

Nama ne nedostaje pametnih ljudi, nego spremnosti da ih slušamo, osobito kada njihove ideje dovode u pitanje postojeće navike i interese. Budućnost se ne može graditi mentalitetom koji se boji promjena.

Jer one će biti drastične. Može se pretpostaviti da će 2050. ljudi postati kiborzi s ugrađenim nebiološkim organima i da će napretkom genetike postati gotovo besmrtni. Do tada će Mars dobiti prva ljudska naselja za istraživanje i eksploataciju sirovina. Nestat će fizički ratovi i razvijat će se kiber-ratovi, vođeni preko tehnologije u virtualnoj sferi. Dogodit će se drastičan napredak procesa učenja. Prijenos znanja i vještina moći će se obaviti trenutačno, a sustav školovanja kakav poznajemo, potpuno će nestati. Izmijenit će se koncept zaposlenja, ljudi će raditi kraće i imati vremena za zabavu i igru. Takvi scenariji većinu ljudi izbezume i bace u pesimizam.

Sve je na ljudima

No, bez obzira na prevladavajući pesimizam u svijetu opterećenom sukobima, ratovima, krizama, prijetnjama sigurnosti..., kakva bi bila vaša poruka za budućnost, vaš završni komentar...?

- Ja sam optimist. Umjetna inteligencija, digitalizacija i globalna povezanost pružaju malim zemljama poput Hrvatske priliku da preskaču razvojne faze i natječu se znanjem, kreativnošću i inovacijama. Ali za to moramo promijeniti način razmišljanja, osobito u obrazovanju, poduzetništvu i javnoj upravi.

Valja shvatiti da futurolog nije prorok koji pogađa što će se dogoditi, nego čovjek koji pomaže razumjeti što bi se moglo dogoditi i što možemo učiniti da se dogodi ono što želimo. Zato bih volio da Hrvatska postane zemlja koja manje raspravlja o tome kakva je nekada bila, a više o tome kakva bi mogla postati.

Jer najbolji način predviđanja budućnosti jest da je sami stvaramo.