Otuđenje se tiče odnosa čovjeka prema vlastitoj djelatnosti, drugim ljudima i svijetu u kojem živi. U tom odnosu ono što ljudi sami stvaraju može im postati tuđe, pretvoriti se u silu nad kojom nemaju utjecaja i u kojoj se više ne prepoznaju - kaže doc. dr. sc. Erik Brezovec s Fakulteta hrvatskih studija, Odsjeka za sociologiju, te dodaje:

- Pojam ima dugu povijest, ali posebnu važnost dobiva s razvojem modernog društva. Industrijalizacija i urbanizacija promijenile su način rada, života i povezivanja među ljudima. Dotadašnji obrasci više nisu bili dovoljni za snalaženje u novim okolnostima. Jedno od ključnih pitanja iz kojih se razvijala sociologija bilo je upravo kako u takvom društvu nastaju i opstaju zajedništvo i solidarnost. Mogli bismo reći u tom smislu da je sociologija u samim začecima bila dosta konzervativna znanost.

No ako otuđenje gledamo u širem smislu, ono poprima različita značenja i nazive. Marx otuđenje povezuje s konkretnim odnosima proizvodnje. Radnik stvara proizvod koji mu ne pripada, a njegova vlastita djelatnost postaje sredstvo održavanja egzistencije nad kojim nema stvarnu kontrolu. Posljedice zahvaćaju i njegov odnos prema vlastitim ljudskim mogućnostima, prirodi i drugim ljudima. Zato Marxov pojam otuđenja ima šire značenje od samog nezadovoljstva poslom. Durkheim govori o anomiji, odnosno stanju u kojem društvena pravila gube snagu usmjeravanja ljudskih očekivanja i želja. Simmel opisuje blaziranost, ravnodušnost koja se razvija kao prilagodba preobilju velegradskih podražaja. Weber upozorava na racionalizirani društveni poredak u kojem čovjek sve teže određuje svrhu vlastitog djelovanja. Njegova slika željeznog kaveza i izraz o stručnjacima bez duha i uživateljima bez srca dobro sažimaju tu zabrinutost. To su različite dijagnoze modernog društva, koje nam pomažu razumjeti zašto društveni razvoj ne jamči nužno i smisleniji život.

Osobni osjećaj

O otuđenju je puno pisao i čuveni hrvatski filozof Gajo Petrović, što nam o tome možete reći?

- U našem je kontekstu važan doprinos Gaje Petrovića i kruga okupljenog oko časopisa Praxis. Petrović, razvijajući humanističko čitanje Marxa, otuđenje razumije kao onemogućavanje slobodne i stvaralačke prakse. Čovjek je za njega biće mogućnosti, sposobno sudjelovati u stvaranju vlastite povijesti. Otuđenje nastupa kada se te mogućnosti sužavaju, a čovjek postaje objekt procesa koje bi mogao oblikovati. Razotuđenje zato uključuje promjenu odnosa u radu, politici, kulturi i svakodnevnom životu, kroz koju ljudi ponovno stječu mogućnost djelovanja. Kod njega je izražen i taj moment mogućnosti za promjenom. No najsuvremeniju perspektivu pojma otuđenja nudi nam Hartmut Rosa. On otuđenje opisuje kao odnos bezodnosnosti: sa svijetom smo povezani, ali izostaje smislena relacija. Protuteža tom otuđenju za njega je pojam rezonance - odnos u kojem nas susret s nekim ili nečim dotiče, na njega odgovaramo i kroz njega se mijenjamo. To može biti razgovor, umjetničko djelo ili rad u kojem prepoznajemo smisao. Nešto nad čime se zaustavimo u ovom ubrzanom svijetu. No takvim iskustvom (rezonirajućim) ne možemo potpuno upravljati i tu dolazimo do paradoksa. Ako, primjerice, tijekom večere postane važnije kako ćemo je prikazati na društvenim mrežama nego što doživljavamo s ljudima za stolom, iskustvo počinjemo podređivati njegovoj prezentaciji. Svijet nam tada može postajati sve dostupniji, a istodobno sve manje govoriti.

Poanta ovoga jest da se otuđenje osjeća osobno, ali njegovo objašnjenje traži pogled na društvene odnose. Zato je tu bitna sociologija. Ona pita kakve mogućnosti društvo pruža ljudima da u njemu smisleno djeluju i da se međusobno prepoznaju kao sudionici zajedničkog života.

Kako se otuđenje manifestira u svakodnevici, koji su aspekti otuđenosti najizraženiji, napose u širem kontekstu društva? Često se govori i o državi i ekonomiji kao o otuđenju, jer ih je stvorio čovjek, a sada država i ekonomija gospodare čovjekom... Stoji li ta teza?

- Jedan od oblika otuđenja koji smatram osobito važnim jest ravnodušnost prema drugima. I to je otuđenje današnjice. Informacije, znanje i mogućnosti povezivanja dostupniji su nam nego prije, ali ta dostupnost sama po sebi ne stvara zainteresiranost. Možemo biti stalno u dodiru s onim što se događa, a pritom sve manje spremni zadržati se uz nečiji problem ili iskustvo koje nas se neposredno ne tiče. Važno je, međutim, razumjeti kako takva ravnodušnost nastaje. Zamislimo osobu koja radi u uvjetima stalne dostupnosti, strahuje za svoje radno mjesto i kući dolazi iscrpljena. Kratak, lako dostupan sadržaj na telefonu može joj postati način predaha od zahtjeva kojima je izložena. Ako se takvo povlačenje ponavlja, može postupno potisnuti vrijeme za odnose. S vremenom, društvenost koja nas treba ostvariti "rješavamo" kao na autopilotu kako bismo mozak odmorili besmislenim.

S druge strane, problematizirao bih i kulturu u kojoj se svaki odnos procjenjuje prema tome koliko pridonosi našoj osobnoj dobrobiti. Briga o sebi ima smisla. No kada svaku neugodu počnemo shvaćati kao nešto što treba odmah ukloniti, teško ćemo ostati prisutni u odnosu koji traži strpljenje. Tuđa tuga, neslaganje ili potreba za pomoći ne moraju se uklapati u naše trenutačno raspoloženje. Za mene je problematičan upravo zahtjev da nam svaki susret mora biti ugodan i osobno koristan. Nešto što je još i Erich Fromm kritizirao u kontekstu dva problema - radikalni egalitarizam i hedonizam.

Što se tiče drugog dijela pitanja, država (naravno, ovisi koji tip države) i ekonomija gospodare otuđenim čovjekom. Čovjek koji ima sposobnost smislenog odnosa spram svijeta, koji propitkuje političke odluke, koji se zapita treba li mu neka stvar uistinu; aktivno stvara svoj svijet dostojan je suparnik ekonomskim i političkim silnicama kojima je cilj dominirati - bilo kroz proizvod, bilo kroz ideologiju. Naravno da je za političke elite bolji pojedinac koji je miran, pasiviziran. Naravno da je najbolji kupac onaj kojim reklama lagano manipulira. Teza stoga stoji, ali je previše generalizirana da nam kaže bilo što o suvremenom otuđenju. Naspram toga, možda je bolje pitanje pod kojim uvjetima su moguće alternative. Tu se sada vraćamo Petroviću - pod kojim uvjetima je moguće razotuđenje čovjeka u društvu konzumerizma; egalitarizma i hedonizma? Nikako nije moguće presjeći sve veze s trenutnim svijetom, ali kako ga unatoč tolikoj brzini, količini iskustva, distrakcijama učiniti smislenim? Ja ne bih odgovor tražio samo u pojedincu. Za mene je razotuđenje današnjice vezano uz solidarnost i odgovornost za drugoga. Tu mi je bliska Levinasova ideja Lica Drugoga, koje nas poziva na odgovornost neovisno o našem neposrednom interesu ili očekivanju uzvrata. Na tom tragu razotuđenje vidim kao ponovno otvaranje prema ljudima čije potrebe ne možemo svesti na vlastitu ugodu. Da bi takva otvorenost mogla trajati, potrebno je stvarati i društvene uvjete u kojima ljudi imaju vremena, sigurnosti i mogućnosti brinuti jedni o drugima.

PRIVATNA ARHIVA

Umreženi svijet

Američki teoretičar Michael Gorman navodi opasnosti koje se pojavljuju kao posljedica prekomjernog izlaganja informacijama koje onda utječe na otuđenost... Stoji li teza da masovni mediji nisu donijeli duh zajedništva, već otuđenost? Svi više gledamo u ekrane mobitela nego u ljude...

- Ne slažem se s time da opasnost leži u prekomjernom izlaganju informacijama. Zamislimo osobu koja nije otuđena (ili je otuđena u manjoj mjeri). Neovisno o količini informacija, ta osoba zna kako pristupiti svijetu, zna odrediti što joj je važno, a što nije. Može i pogriješiti, ali je sigurna u svom procesu odabira. Dakle, sama količina informacija nije problem. Problem je nedostatak čovjekovih mogućnosti da te informacije učini smislenima. Ako to ne može, tada je osoba osuđena na pasivnost, strah od akcije, odustajanje i nezainteresiranost. Otuđenost postoji neovisno o našem društvu masovnih medija, to društvo je samo posljedično lošije zbog toga što su te tehnologije nastale u prostoru već otuđenih ljudi. Zato ne bih ipak prihvatio opću tvrdnju da su mediji donijeli otuđenost umjesto zajedništva. Preko njih možemo održavati odnose, učiti i povezivati se oko zajedničkih problema. Pitanje je kakva se povezanost pritom ostvaruje. Imamo li priliku razviti razgovor i razumjeti drugu perspektivu ili samo prelazimo s jedne reakcije na drugu? Tu bih tražio razliku između dostupnosti informacija i smislenog sudjelovanja u društvu. To je dakle, ponajprije problem društvenosti, a ne same tehnologije.

Kad smo kod medija, koliko društvene mreže utječu na otuđenost među ljudima, napose mladima? Zvuči paradoksalno da u vrijeme globalne umreženosti svih sa svima, otuđenost postaje riječ koja najbolje oslikava moderno društvo... Ili sam u krivu? Vaš komentar?

- Možemo biti dostupni velikom broju ljudi, a istodobno teško ostvarivati bliskost. U tome vidim paradoks suvremene umreženosti. Društvene mreže mogu pridonijeti takvom iskustvu, ali njihov učinak ovisi o tome kako ih koristimo, kakve odnose preko njih uspostavljamo i što se događa u ostatku našeg života. Sherry Turkle taj problem približava izrazom "sami zajedno". Nalazimo se, primjerice, u zajedničkom obiteljskom prostoru, ali je svatko zaokupljen svojim sadržajima i chatovima na telefonu. Taj telefon postaje prostor bezuvjetne slobode - on nudi mogućnost povlačenja iz susreta čim on postane zahtjevniji ili manje zanimljiv. Time smanjujemo solidarnost susreta, a sebi dokidamo mogućnost empatije. Empatija ponekad zahtijeva i nelagodu. Što se više odmičemo od te nelagode, to teže shvaćamo poziciju drugog. Dakle, digitalna komunikacija daje nam određeni osjećaj kontrole nad vlastitom dostupnošću. Možemo odabrati kada ćemo odgovoriti i u koji ćemo se razgovor uključiti. To može biti korisno, osobito kada smo preopterećeni. Međutim, ako se naviknemo svaki odnos uređivati isključivo prema vlastitom trenutačnom interesu, susret s drugom osobom počinje nam izgledati kao smetnja. Poanta ovoga jest da društvenost podrazumijeva i strpljenje za ono što nismo sami odabrali: za nečiju brigu ili perspektivu koja se razlikuje od naše.

ROBERT ANIC/PIXSELL

Paradoks današnjice

Kad se sve uzme u obzir, u kojoj je mjeri materijalistički pogled na svijet otuđio čovjeka od čovjeka i od samoga sebe? Koliko je pritom otuđenju pridonio razvoj konzumeriza, prekomjerne potrošnje, eskalacija hedonizma u ovodobnom društvu spektakla? Vaš završni komentar?

- Konzumerizam može pridonijeti otuđenju kada obećanje ostvarenog života veže uz neprestano pribavljanje nečega novog. Pritom potrošačka logika obuhvaća i ono što doživljavamo kao osobni razvoj. Uz predmete kupujemo iskustva, savjete o tome kako živjeti i obećanja da možemo postati zadovoljnija ili uspješnija verzija sebe. Čovjek tako može početi doživljavati i vlastiti život kao projekt koji neprestano mora poboljšavati i pokazivati drugima. Ono što ovdje problematiziram jest oblik samoostvarenja u kojem i sebe i druge procjenjujemo prema uspješnosti, korisnosti i dojmu koji ostavljamo. Primjer može biti looksmaxxing, odnosno nastojanje da se maksimalno poboljša vlastiti fizički izgled. Briga o izgledu sama po sebi ne znači otuđenje. No ako čovjek počne vlastitu vrijednost mjeriti isključivo izgledom, uspoređivanjem i tuđim odobravanjem, njegovo tijelo može mu postati predmet stalnog nadzora i nezadovoljstva.

Slično se može dogoditi s radom na sebi: obećanje slobode pretvara se u pritisak da neprestano popravljamo ono što jesmo. Tu vidim paradoks današnjice: pokušavamo se ostvariti individualno, a pritom možemo osiromašiti upravo odnose kroz koje se ostvarujemo kao osobe. Zato razotuđenje povezujem s mogućnošću da sudjelujemo u zajedničkom životu i preuzmemo odgovornost jedni za druge. Čovjek je društveno biće. Zato ni pitanje tko smo ne možemo odvojiti od pitanja kako živimo s drugima.