Razgovarali smo s doc. dr. sc. Ivanom Perkovom, sociologom s Fakulteta hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu i autorom knjige "Društvo otpada", koji se bavi društvenim aspektima gospodarenja otpadom, odnosima među ključnim akterima sustava te pitanjima povjerenja, odgovornosti i javnog interesa.

Za početak, recite nam nešto o svojoj knjizi "Društvo otpada", objavljenoj prije četiri godine, danas i više nego aktualnoj s obzirom na sve što se zbiva u kontekstu problematike otpada, napose u Hrvatskoj? Komu je knjiga namijenjena i što iz nje može saznati šira javnost?

- Glavna misija knjige "Društvo otpada" bila je osvijestiti da otpad nije samo tehnički, infrastrukturni ili ekološki problem nego duboko društveno i sociološko pitanje. Način na koji sustav gospodarenja otpadom funkcionira ne ovisi samo o spremnicima, kamionima, sortirnicama ili odlagalištima nego i o ljudskom ponašanju, odnosima među akterima, raspodjeli moći i odgovornosti, političkim odlukama, komunikaciji s građanima te o tome koliko se uvažavaju struka i znanost.

Knjiga je nastala na temelju višegodišnjeg istraživanja zagrebačkog sustava gospodarenja otpadom, ali nije namijenjena samo sociolozima ili stručnjacima za otpad. Namijenjena je svima koji žele razumjeti zašto se oko naizgled jednostavnih komunalnih pitanja često stvaraju ozbiljni društveni sukobi. Na otpadu se vrlo jasno vide odnosi građana i institucija, politike i struke, lokalnih zajednica i donositelja odluka, ali i pitanje povjerenja u sustav. Mislim da je upravo zbog toga knjiga danas aktualnija nego u trenutku objavljivanja. Brojni problemi kojima svjedočimo pokazuju da nije dovoljno imati dobar zakon ili tehnološko rješenje. Ako nema odgovornosti, dugoročnog planiranja, transparentnosti i dijaloga, sustav lako postaje izvor nezadovoljstva, sukoba i političkih prijepora. Način na koji se odnosimo prema otpadu govori o tome kako funkcionira naše društvo u cjelini.

Gomilanje otpada, legalnog i ilegalnog, svjetski je ekološki, društveni, ekonomski i politički problem. Kako se u svijetu provodi zbrinjavanje, recikliranje i općenito gospodarenje otpadom, napose u razvijenim zemljama? Tu ima posla i tzv. ekomafija...

- Otpad je neizbježan nusproizvod života i društva, a posebno potrošački usmjerenoga globalnog društva. Danas govorimo čak i o svojevrsnom osmom kontinentu, Velikoj pacifičkoj otpadnoj mrlji, kao simbolu razmjera problema. Prema podacima UNEP-a, svijet danas proizvodi više od dvije milijarde tona komunalnog otpada godišnje, a do 2050. ta bi količina mogla narasti na oko 3,8 milijardi tona.

PEXELS/ŠARDAR TARIKUL ISLAM

Otpad vrlo jasno oslikava i globalne nejednakosti. Bogatije zemlje stvaraju nerazmjerno velike količine otpada, a dio tereta njegova zbrinjavanja desetljećima se prebacuje prema siromašnijim državama, često onima sa slabijim institucijama i nižim standardima zaštite okoliša. Tako razvijena društva unutar vlastitih granica postavljaju visoke ekološke standarde, a dio ekoloških problema premještaju drugdje. Zemlje visokog dohotka, iako čine tek oko 16 posto svjetskog stanovništva, proizvode oko trećine svjetskog komunalnog otpada. Istodobno, otpad je golema gospodarska djelatnost, vrijedna bilijune dolara. Kada se oko nečega vrti toliko novca, logično je da su za dio tog kolača zainteresirani i akteri koji djeluju mimo zakona. Tu ulazimo u područje takozvane ekomafije: ilegalnog prijevoza i odlaganja otpada, korupcije, pranja novca i transnacionalnih kriminalnih mreža. Zato otpad nije samo pitanje kamo ćemo odvesti ono što smo bacili, nego i pitanje ekonomije, globalne nejednakosti, političke moći, kriminala i (ne)sposobnosti države da kontrolira tokove otpada.

Koji su i kakvi problemi s otpadom u Hrvatskoj i zašto ih uopće imamo? Vidimo dramu s nelegalnim odlagalištima poput onoga u Gospiću i još na nizu mjesta, pa je u Hrvatskoj i otpad postao faktor političkog prepucavanja i međusobnog optuživanja za propuste...

- Problemi s otpadom u Hrvatskoj slojeviti su i povezani s onim što smo već spomenuli. Prvi je problem politička i institucionalna neodgovornost. Ako je netko spreman radi osobne koristi svjesno dopustiti onečišćenje prostora u kojem žive njegovi sugrađani, onda to nije samo korupcija nego, rekao bih vrlo otvoreno, čin veleizdaje javnog interesa i vlastite zemlje.

Drugi je problem velik raskorak između propisa i njihove provedbe. Hrvatska na papiru ima relativno visoke standarde, dijelom zahvaljujući europskom zakonodavnom okviru, ali ključno je pitanje koliko se oni u praksi poštuju i koliko su institucije sposobne pravodobno reagirati. Nije to slučajno tako, interesne skupine koje od sustava imaju koristi često su vrlo dobro organizirane i učinkovite, a nesređenost sustava zalog je njihova uspjeha.

Treći je problem što ni izvan velikih afera sustav još nije do kraja zaokružen. Godinama smo mijenjali modele, prioritete i paradigme, od odlaganja prema odvajanju i recikliranju, uz brojne lokalne razlike i nedovršenu infrastrukturu. Sustav je tako rezultat dugotrajnog lutanja i nedostatka kontinuiteta. Problem je i javna rasprava. Mediji o otpadu često izvještavaju tek kada izbije požar, afera ili politički sukob, pa tema lako postaje senzacionalistička. Stručnjaka nema mnogo, među njima ne postoji uvijek konsenzus, a dio ih je profesionalno ili interesno povezan s pojedinim akterima u sustavu.

Često upozoravate i na NIMBY efekt. Zašto je on u Hrvatskoj toliko izražen?

- Hrvatska sve više postaje NIMBY društvo, ali taj fenomen kod nas ne možemo svesti samo na sebičnost lokalnih zajednica. NIMBY, odnosno "ne u mom dvorištu", označava otpor sadržajima koje društvo načelno treba, ali ih nitko ne želi u neposrednoj blizini. Kod nas ga prije svega treba promatrati kroz pitanje povjerenja. Godine afera, improvizacija, lošeg nadzora, netransparentnih odluka, požara i ilegalnog otpada ostavile su posljedice. Institucije u mnogim sredinama više nemaju gotovo nikakav kredit povjerenja. Nije svaka bojazan građana opravdana niti je svaki projekt opasan, ali društvo koje je previše puta proizvelo razloge za sumnju ne može očekivati da će ljudi bezrezervno vjerovati samo zato što postoji dozvola, studija ili službeno priopćenje.

NIMBY je zato dobar pokazatelj stanja društvenog povjerenja. Cijena izgubljenog povjerenja ne plaća se samo prosvjedima i blokiranim projektima nego i slabljenjem sposobnosti društva da zajednički donosi odluke o neugodnim, ali nužnim sadržajima.

Ako pogledamo sve što ste naveli - od ilegalnih odlagališta i korupcije do nepovjerenja građana i nedovršenog sustava - kakve su perspektive? Možemo li očekivati ozbiljnije promjene ili će se i ova kriza s vremenom utišati?

- Jedini ozbiljan put bio bi otvoren dijalog i postojanje javne sfere u pravom smislu riječi: prostora u kojem bi se argumentirano suočavali građani, struka, politika, gospodarstvo i civilno društvo, uz jasne podatke, transparentne interese i stvarnu odgovornost. Problem je što mi takvu javnu sferu danas zapravo nemamo. Sustav je premrežen političkim, poslovnim i lokalnim interesima koji su preveliki da bi ih se jednostavno napustilo.

Zato nisam pretjerano optimističan. Koliko god sadašnje afere bile velike i potencijalno opasne, i one će s vremenom biti potisnute nekom novom temom. Veliki igrači nastavit će voditi iste interesne ratove, možda nešto opreznije nego dosad. Politička situacija pritom je takva da se zasad ne čini da čak ni afere ovakvih razmjera mogu ozbiljnije uzdrmati vlast. Pojedini oporbeni akteri mogu kratkoročno politički profitirati, ali to samo po sebi ne znači promjenu sustava. Stručnjaci će i dalje iznositi svoja upozorenja, ekološke udruge prosvjedovati, mediji će temu često pratiti površno i epizodno, a onda će pozornost prijeći na nešto drugo. Najveći je problem izostanak sposobnosti društva da iz krize izvuče institucionalnu pouku. Bez toga ćemo i dalje uglavnom reagirati na posljedice umjesto da mijenjamo uzroke.