Kad se pogleda šira ekološka slika svijeta, štitimo li planet Zemlju od zagađenja svih vrsta ili ga sustavno trujemo i uništavamo - pitali smo dr. sc. Jelenu Puđak, sociologinju i znanstvenu suradnicu s Instituta društvenih znanosti "Ivo Pilar" u Zagrebu, autoricu knjiga "Koga briga za klimu" i "Kap preko ruba čaše - klimatske promjene: svijet i Hrvatska", glavnu urednicu časopisa "Socijalna ekologija" i članicu inicijative Znanstvenici za klimu...

Prema podacima Svjetske banke, čovječanstvo trenutno generira više od dvije milijarde tona samo komunalnog krutog otpada godišnje... Bez značajnih promjena u politikama, očekuje se da će se količina otpada do 2050. godine povećati na gotovo 3,86 milijardi tona. Kamo sve to vodi, toliko zagađivanja planeta na kojem svi živimo?

- Mislim da je odgovor prilično jasan - planet danas mnogo više zagađujemo i uništavamo nego što ga štitimo. Naravno, danas imamo daleko razvijenije zakonodavstvo i mehanizme zaštite okoliša nego što smo ih imali prije stotinjak godina. Međutim, važno je razumjeti da je velik dio tog napretka zapravo nastao kao odgovor na sve intenzivnije zagađenje i degradaciju ekosustava. Tako da bi rekla da se zaštita okoliša razvijala usporedno s rastom pritisaka na okoliš, ali ih, nažalost, nije uspjela sustići.

Kad govorim o konkretnom utjecaju ljudi na globalnoj razini, pogotovo što se tiče onečišćenja, najčešće koristim istraživanje Weizmann instituta za znanost gdje su znanstvenici procijenili da je ukupna masa svega što je čovjek proizveo - od betona, asfalta i čelika do plastike i drugih materijala - dosegnula točku u kojoj premašuje ukupnu biomasu svih živih organizama na Zemlji. Početkom 20. stoljeća ta je antropogena masa iznosila tek oko tri posto ukupne biomase, a tijekom posljednjih desetljeća udvostručavala se otprilike svakih dvadeset godina. Meni su ti podatci frapantni.

DAVOR KONJIKUŠIĆ/NOVOSTI

Naravno, uzroke takvog stanja ne možemo promatrati odvojeno od dominantnog ekonomskog modela. Kapitalistički sustav počiva na imperativu kontinuiranog gospodarskog rasta, odnosno povećanja proizvodnje i potrošnje, a takva logika nužno podrazumijeva i stvaranje golemih količina otpada. Posebno je problematičan razvoj konzumerističke kulture i takozvane throwaway ekonomije u kojoj proizvodi imaju sve kraći životni vijek, i uglavnom je jeftinije kupiti novo nego popravljati staro - bar kratkoročno. Temeljni problem pritom je činjenica da se stvarni ekološki troškovi proizvodnje i potrošnje, dakle recimo zagađenje i sanacija - vrlo često ne odražavaju u cijeni proizvoda. Ali u ekonomiji u kojoj je maksimiziranje profita primarni kriterij uspješnosti, sprječavanje nastanka otpada ili kvalitetniji dizajn proizvoda nisu isplativi - i bez odgovarajuće regulacije, to je trošak koji se nastoji izbjeći. To je ono što u ekonomiji nazivamo eksternalizacijom troškova.

Zato osim što treba razvijati učinkovitije sustave gospodarenja otpadom, moramo se ozbiljnije baviti pitanjem zašto proizvodimo toliko otpada i zašto naš ekonomski sustav kontinuirano to potiče, neovisno o ekološkim posljedicama. Dok god se zaštitom okoliša primarno bavimo na kraju tog cijelog procesa, teško da možemo očekivati neki značajniji preokret.

STANJE JE ZABRINJAVAJUĆE

Što je više zagađeno i onečišćeno - tlo, zrak, more ili rijeke? U kojoj mjeri i kojim vrstama onečišćenja/otpada, koje su vrste najopasnije? Koliko su pritom ugrožene i neke od svjetskih matropola...?

- Teško je reći što je više onečišćeno, jer govorimo o različitim vrstama onečišćenja, različitim načinima mjerenja i različitim posljedicama. S tim da bih istaknula da onečišćenje treba promatrati i šire od samog ispuštanja toksičnih tvari u okoliš. Na primjer, betonizacija obale i nasipanje mora mogu trajno degradirati cijele ekosustave, iako se pritom ne mora raditi o onečišćenju u klasičnom smislu. Jednako tako, emisije stakleničkih plinova mijenjaju kemijski sastav atmosfere, zagrijavaju planet i izazivaju niz promjena u gotovo svim ekosustavima.

Ako govorimo o konkretnim pokazateljima, oni su prilično zabrinjavajući. Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije, čak 99 posto svjetskog stanovništva izloženo je zraku koji ne zadovoljava njezine preporučene standarde kvalitete, što je povezano s gotovo sedam milijuna preuranjenih smrti godišnje.

Ništa manje zabrinjavajuće nije stanje vodenih ekosustava. Prema podatcima UNDP-a svake godine gotovo 23 milijuna tona plastičnog otpada dospijeva u rijeke, jezera i mora, a 44 posto kanalizacijskih voda ispušta se bez pročišćavanja. Sad još tome pribrojite pesticide i umjetna gnojiva iz poljoprivrede, teške metale i industrijske kemikalije, medicinski otpad - i sve se to taloži u okolišu, ali i u hranidbenom lancu, tako da se u konačnici neke od tih tvari akumuliraju i u ljudskom organizmu. Zapravo zbog tolikog utjecaja čovjeka na okoliš već se godinama govori o antropocenu, svojevrsnom geološkom dobu čovjeka. Naime, znanstvenici su u sedimentima planeta, čak i na najudaljenijim područjima, pronašli prepoznatljive tragove ljudskih aktivnosti, od mikroplastike do radioaktivnih izotopa nastalih nuklearnim pokusima, i sad već i PFAS spojeva - o kojima se silom prilika i hrvatska javnost u posljednje vrijeme informirala. Na neki smo način planet doslovno impregnirali proizvodima vlastite industrijske aktivnosti.

Što se tiče velikih gradova, oni su svakako posebno izloženi određenim oblicima onečišćenja zbog koncentracije stanovništva, prometa i potrošnje. Međutim, postoje velike razlike među gradovima i regijama. Europski gradovi uglavnom imaju razvijenije sustave vodoopskrbe, pročišćavanja otpadnih voda i kontrole emisija, što je rezultat desetljeća regulacije i ulaganja u javnu infrastrukturu. S druge, strane u mnogim gradovima globalnog juga situacija je znatno teža, posebno ondje gdje se urbanizacija odvijala brže od razvoja komunalne infrastrukture. Ipak, ni europski gradovi nisu pošteđeni problemima onečišćenja zraka, osobito zbog prometa i grijanja.

No rekla bih da danas najveći problem nije samo onečišćenje pojedinih gradova ili industrijskih područja, nego upravo ovo što sam rekla malo prije - činjenica da je ono postalo globalno i sveprisutno. Nekada smo onečišćenje uglavnom povezivali s dimnjacima tvornica ili odlagalištima otpada, ali danas znamo da je 'trik' s otpadom taj da čak i ako ga odvezemo gdje ga ne vidimo i iako to realno poboljša lokalno kvalitetu života, nismo puno napravili jer prirodni sustavi ne poznaju administrativne granice. Prije ili poslije, kroz vodu, hranu, zrak ili klimatske promjene, posljedice takvog odnosa prema okolišu vraćaju nam se.

DOBRE I LOŠE PRAKSE

Gomilanje otpada, legalnog i ilegalnog, svjetski je a ne samo hrvatski problem! Kako se u svijetu provodi zbrinjavanje, recikliranja i općenito gospodarenje otpadom, napose u razvijenim zemljama?

- Prvo, treba razlikovati nekoliko stvari vezanih uz gospodarenje otpadom: sprječavanje nastanka otpada, njegovu ponovnu uporabu, odvojeno prikupljanje, recikliranje, energetsku oporabu i konačno zbrinjavanje. To nisu jednako poželjni postupci i ne bi ih trebalo stavljati u isti koš. Prema europskoj hijerarhiji gospodarenja otpadom, prioritet bi uvijek trebao biti spriječiti da otpad uopće nastane, zatim omogućiti ponovnu uporabu i recikliranje, a odlaganje bi trebalo biti posljednja opcija.

Kada govorimo o dobrim praksama, Njemačka je svakako jedan od poznatih primjera. Prema podacima Eurostata, 2024. godine reciklirala je oko 67 posto komunalnog otpada, što je znatno iznad europskog prosjeka. To je rezultat dugogodišnjeg razvoja sustava odvojenog prikupljanja, povratne naknade za ambalažu, infrastrukture za obradu otpada i relativno snažnog regulatornog okvira. Često se kao primjer navodi i Švedska, koja je praktički eliminirala odlagališta, ali tu treba biti precizan jer Švedska znatan dio otpada spaljuje uz proizvodnju toplinske i električne energije. Iako je takav pristup u određenim aspektima bolji od nekontroliranog odlaganja, spaljivanje nije recikliranje, a svakako nije ni rješenje problema prekomjernog stvaranja otpada.

No ne bih voljela da se stvori dojam da su kvalitetni sustavi gospodarenja otpadom mogući samo u bogatim i visoko razvijenim zemljama. Dobar primjer imamo i u Hrvatskoj, na otoku Krku, gdje se sustav odvojenog prikupljanja razvija već dvadesetak godina. Prema podacima njihova komunalnog društva Ponikve, na Krku je 2024. godine odvojeno prikupljeno gotovo 57 posto komunalnog otpada. To je posebno zanimljivo jer govorimo o turističkom otoku koji se tijekom sezone suočava s velikim povećanjem broja ljudi i količine otpada. Tako da mi se čini da je pogrešno uspjeh u gospodarenju otpadom objašnjavati isključivo ekonomskom razvijenošću pojedine zemlje. Naravno da su financijska sredstva važna, ali jednako su važni politička volja, transparentnost i učinkovite institucije. Možete imati dobro napisane zakone i osigurana europska sredstva, ali ako sustav nadzora ne funkcionira ili ako se javni interes podređuje privatnim interesima, rezultati će izostati.

Otpad je privlačan i organiziranom kriminalu, niski troškovi i visoka zarada razlog su što se poslovima s otpadom bavi i tzv. ekomafija... Vaš komentar?

- Ako sustav nadzora ne funkcionira, dolazimo i do problema takozvane ekomafije, odnosno organiziranog kriminala povezanog s nezakonitim prometom i zbrinjavanjem otpada. Otpad je postao vrlo unosan posao, a pogotovo opasni otpad čija je zakonita obrada skupa. Razlika između troška propisnog zbrinjavanja i troška ilegalnog odbacivanja može značiti golem izvor zarade, i to su onda iskoristile kriminalne mreže - koje vrlo često koriste sasvim legalne tvrtke, ali preko lažne dokumentacije i prekograničnog transporta prikrivaju stvarno podrijetlo, sastav ili konačno odredište otpada. To je zapravo dosta veliki problem s kojim se i Europol bavi, i važno je razumjeti da se tu ne radi samo o pojedinim kriminalcima nego zapravo i o institucionalnom nadzoru i odgovornosti. Takve aktivnosti teško mogu dugoročno opstajati ondje gdje postoje učinkovite inspekcije, stvarna kontrola dozvola i ozbiljne sankcije. Ondje gdje su institucije slabe, gdje postoji korupcija, gdje se propisi ne provode, otvara se prostor da se na nezakonitom postupanju s otpadom ostvaruje velika zarada, dok trošak ponovno snose okoliš i građani.

SLUČAJ GOSPIĆ

Koji su i kakvi problemi s otpadom u Hrvatskoj, i zašto ih uopće imamo? Vidimo dramu s nelegalnim odlagalištima poput onoga u Gospiću i još na nizu mjesta, pa je u RH i otpad postao faktor političkog prepucavanja i međusobnog optuživanja za propuste...

- Mislim da je jedan od temeljnih problema gospodarenja otpadom u Hrvatskoj to što još uvijek nismo uspostavili dovoljno učinkovit i cjelovit sustav. Imamo pojedine dobre primjere, poput Krka, ali u velikom dijelu zemlje i dalje imamo gotovo isključivo odlaganja, dakle mi još nismo došli ni do pravilnog odvajanja i recikliranja, a da ne govorim o pokušaju sprječavanja njegova nastanka. Istodobno, imamo golem problem s ilegalnim odlagalištima, i sad je slučaj u Gospiću bacio svjetlo i na stotine i tisuće drugih odlagališta na koja već godinama, da ne kažem desetljećima, upozoravaju građani i udruge, ali bez reakcije nadležnih institucija - sjetite se samo Kosnice ili Vranjica. Dakle, ne samo da takvih odlagališta ima puno nego građani i organizacije civilnog društva često moraju preuzimati ulogu upozoravanja i nadzora koju bi ponajprije trebale obavljati nadležne institucije. Naravno da postoji i individualna odgovornost onih koji nezakonito odbacuju otpad, ali kada takva praksa postane toliko raširena i dugotrajna, više ne možemo govoriti samo o neodgovornim pojedincima. Moramo govoriti o sustavu koji takvo ponašanje ne sprječava i ne sankcionira.

Vezano uz ilegalno odlaganje otpada u Gospiću, i da ne ponavljam sve što već o tome znamo, i koliko ga je i koliko dugo je to odlaganje trajalo - ne samo da je legitimno pitati o političkoj odgovornosti nego uopće ne možemo razgovarati o nastanku i rješavanju tog problema a da ne pitamo gdje su bile nadležne institucije, kako su provođeni inspekcijski nadzori, što se događalo s prijavama građana i tko je bio odgovoran za kontrolu tih aktivnosti. Ako su postojala upozorenja i prijave, a nezakonito postupanje se nastavilo, onda je nužno utvrditi ne samo odgovornost počinitelja nego i eventualne propuste ili pogodovanja unutar institucija. Kada govorimo institucijama, teško je zaobići činjenicu da je donedavni glavni državni inspektor završio pod istragom zbog sumnje na korupciju. Naravno, kaznena odgovornost utvrđuje se u sudskom postupku, ali već sama činjenica da je osoba na čelu institucije zadužene za provođenje zakona i nadzor bila uhićena zbog takvih sumnji otvara vrlo ozbiljna pitanja o integritetu sustava. Dakle korupcija, neučinkovit nadzor, selektivno provođenje propisa su ključni problem zaštite okoliša u Hrvatskoj, i svakako i pitanje političke odgovornosti.

U tom smislu ne čudi da je otpad postao i predmet političkih sukoba, jer gospodarenje otpadom jest političko pitanje jer su odluke o tome kako se sustav organizira, tko ga nadzire, kako se dodjeljuju dozvole i kako se sankcioniraju nepravilnosti političke i institucionalne odluke. Politička odgovornost ne prestaje ondje gdje počinje kaznena odgovornost pojedinaca. Ako sustav godinama dopušta da se događaju ovakve stvari, onda se mora postaviti i pitanje odgovornosti onih koji tim sustavom upravljaju.

Europska unija provodi strogu politiku gospodarenja otpadom usmjerenu na prijelaz prema kružnom gospodarstvu, vidimo ambiciozne planove i ciljeve EU-a do 2030. i 2035. godine, prioriteti su odlagališta, recikliranje... Vaš komentar?

- Europska unija to je prilično ambiciozno postavila, mislim da se radi o recikliranju više od 65 % komunalnog otpada u sljedećih deset godina, i treba priznati da su europske direktive znatno pridonijele razvoju sustava gospodarenja otpadom, uključujući i Hrvatsku. Međutim, direktive i ciljevi uvijek zvuče, kako se kaže, ružičasto, a u stvarnosti to baš i nije tako jednostavno. U ovom trenutku reciklira se manje od pola komunalnog otpada u Europi, a što je još važnije po osobi se proizvede 517 kilograma otpada, što je dvostruko više nego prije desetak godina. I tu dolazimo do ključnog problema, neka čitatelj ponovo pročita one podatke koje spominjemo na početku intervjua. Dakle, s takvom stopom proizvodnje otpada nema tog recikliranja i kružnog gospodarstva koji će riješiti problem. Apsolutno su nužni i recikliranje i kružno gospodarstvo, ali mislim da se oko njih stvorila pomalo nerealna predodžba da ćemo moći nastaviti po starom, a da ćemo sve probleme riješiti recikliranjem. To jednostavno nije moguće. Recikliranje ni u teoriji nije stopostotno, materijali se tijekom procesa gube, neki se i ne mogu reciklirati, a samo recikliranje također proizvodi određene količine otpada, i dodatno zahtijeva energiju i resurse. Dakle, čak ni u teoriji ne postoji potpuno zatvoren krug. Moramo jednostavno početi proizvoditi manje otpada, a to znači i smanjiti ukupnu materijalnu potrošnju, osobito u najbogatijim dijelovima svijeta. Bez toga će recikliranje, koliko god ga unapređivali, uvijek pokušavati sustići problem koji istodobno nastavljamo povećavati.

NEIZBJEŽNE PROMJENE

Kad se sve uzme u obzir, i problemi s otpadom i dobri primjeri gospodarenja otpadom iz svijeta i Hrvatske, kakav bi bio zaključak, kakva poruka za budućnost, da se tako izrazim?

- Nažalost, ozbiljno i sustavno smanjenje ukupnih količina otpada zasad ne vidimo na globalnoj razini. Naprotiv, prema procjenama UN-a, do 2050. godišnja količina komunalnog otpada mogla bi narasti na gotovo 3,8 milijardi tona.

Ali to nipošto ne znači da trebamo odustati od recikliranja, ponovne upotrebe ili borbe za bolje sustave gospodarenja otpadom. Upravo suprotno. Svaki pomak u tom smjeru važan je, i upravo zato što su razmjeri onečišćenja toliko veliki, moramo još snažnije inzistirati na promjenama. U suprotnom, smeće koje danas stvaramo, i onečišćenje i karcinome koje ono izaziva, ostavljamo vlastitoj djeci. n