Fenomen poltergeista, “bučnog duha”, ima svoje itekako zapaženo mjesto u širem kontekstu koliko znanosti toliko i još više paraznanosti, kao i književnosti, masovne popularne kulture (film, glazba, stripovi, TV serijali, pa i videoigre) i komunikacijskih mogućnosti koje danas pruža globalno umreženo i digitalizirano 21. stoljeće.

Što se tiče knjiga o poltergeistima, bučnim duhovima koji pomiču predmete i proizvode neobjašnjive zvukove, one su načelno dijele na dokumentarističke zapise o stvarnim slučajevima, fikcionalne romane, kao i kombinaciju jednog i drugog. Primjerice, The Amityville Horror Jaya Ansona glasovita je knjiga koja prati obitelj Lutz koja se 1975. uselila u kuću u Amityvilleu na Long Islandu u kojoj su se događale zastrašujuće poltergeist aktivnosti. U djelu Ghost Hunters (Ed i Lorraine Warren) poznati istraživači opisuju svoje najjezivije stvarne slučajeve opsjednuća i paranormalnih aktivnosti iz prve ruke. Mnoge knjige obrađuju nadaleko poznati britanski događaj iz 1977. poznat i kao “Slučaj iz Enfielada” (poput onih Guya Playfaira), kada su predmeti i namještaj u kući samostalno letjeli zrakom, a koji je poslužio kao inspiracija za mnoge filmove. Od poznatih fikcijskih romanesknih izdanja spomenimo primjerice “Paklenu kuću” (Hell House) Richarda Mathesona, klasik žanra o četvero istraživača koji ulaze u zloglasnu, ukletu kuću bogataša kako bi dokazali postojanje života nakon smrti, gdje ih dočekuje iznimno agresivna energija. Obvezatna lektira jest i “Ukleta kuća na brdu” (The Haunting of Hill House) Shirley Jackson, remek-djelo iz 1959. u kojem pratimo četvero ljudi koji dolaze u izoliranu, demonsku kuću čiji zidovi kriju vlastitu psihu i skrivene sile. Tu je između ostalih i “Kuća strave” Rileya Sagera, roman koji se izravno naslanja na popularne trope ukletih kuća.

BUČNI DUHOVI

U tom uglednom društvu odnedavno se našao i jedan naš autor - Omer Rak, poznati i cijenjeni politolog i publicist, nagrađivani pisac eseja, novinskih komentara i osvrta, radijskih i kazališnih dramskih tekstova, te romana “Arkana Fausta Vrančića Šibenčanina” (2014.), “Kultna posuda” (2017.) i “Oneiricon” (2021.).

Gledajući malo unatrag, može li se i u kojoj mjeri fenomen poltergeista povezivati sa spiritizmom 19. stoljeća, kao jednim od najpopularnijih alternativnih duhovnih pokreta modernog doba?

- Spiritizmom se nisam bavio u romanu, ali ga se može u određenoj mjeri povezati s fenomenom poltergeista. U spiritističkim su se seansama mogli čuti zvukovi udaraca, a stvari poput stolica i stolova, kao i sami mediji, katkad su lebdjeli u zraku dok su se papiri s napisanim porukama materijalizirali i padali iz zraka, itd. Slično tome, i poltergeist, ili “bučni duh”, znade se javljati zvukovima udaraca, pomicati namještaj, razbijati vinske boce u podrumima, izbaciti sav pribor iz kuhinjskih kredenaca i slično. Jedna od najpoznatijih poltergeist aktivnosti, kojom sam se bavio u romanu, jest “litobolija” - fenomen da se kamenje bez fizičkog uzroka podiže sa zemlje i leteći zrakom obrušava na određeni objekt.

Spiritizam su proučavale i proučavaju moderna psihologija i psihopatologija, pri čemu se zaključak uglavnom svodi na frazu “tu ima nešto”, ali i da je velika većina tih i takvih pojava opsjenarske naravi. Crkva, očekivano, osuđuje spiritizam, a s njim i poltergeist. Gdje je istina, logika zdravog razuma, da se tako izrazim, ili je “istina svuda oko nas”?

- Mnogo puta je dokazano da su spiritističke seanse i fenomeni koji su se, navodno, pojavljivali pred sudionicima bili opsjenarske naravi, ali bilo je i onih drugih koji su do danas ostali neodgonetnuti, unatoč naporima raznih “debunking” entuzijasta da dokažu prijevaru. Crkva je od samih početaka svojeg poslanja u ratu s “nečistim duhovima”, pa su im spiritizam i poltergeist bili na meti. Što se mene tiče, istina nije samo svuda oko nas nego, štoviše, i u nama, i ondje je valja tražiti, u središtu zemlje u kojem prožetom vatrom “ništa ne miruje”, rekli bi alkemičari.

Popularna kultura, a tu mislim na film, TV serijale, stripove, literaturu, pa i videoigre, prepuna je zastrašujućih priča o poltergeistu; o tom fenomenu napisano je bezbroj knjiga fikcionalne i stručne ili manje stručne naravi. O čemu dakle govorimo kad danas govorimo o poltergeistu, bučnom duhu kao jednom od najpoznatijih paranormalnih fenomena?

- Nisam fan popularne kulture zbog njezine puke ambalažne vrijednosti, odnosno umrežene plitkosti sa željom da je prozovu “kultnom”, niti mogu zatvoriti oči pred tim da su ti fenomeni proizvodi organizirane manufakture iza koje stoji neutaživa komercijalna žeđ. Smisao te proizvodnje je isključivo nizanje atraktivnih senzacija, na štetu istine i na krilima trenda, što jamči masnu zaradu na jednoj i konzumersku glad na drugoj strani. O čemu govorimo kad danas govorimo o poltergeistu, kazao sam na stranicama svojeg romana, pa pozivam cijenjenu publiku koju zanima taj fenomen da zaviri u knjigu.

RAKOVO SELO

Logično se nameće i pitanje, s obzirom na vašu knjigu posve opravdano - kako ste se i sami zainteresirali za poltergeist fenomen, koji je bio input, da tako kažem, koji razlog/razlozi da se poltergeistu kao osnovnom motivu posvetite u knjizi koju ste efektno naslovili “Sedam dana poltergeista”.

- Prvih osam godina života proživio sam u Rakovu Selu, mjestu radnje u romanu, u kojem je još bilo živo, ali bojažljivo prenošeno, sjećanje na sedam dana poltergeista u selu, stvarni događaj iz siječnja 1950. godine. Imajući i poslije tu fantastičnu paranormalnu priču na umu, tijekom godina prikupljao sam podatke iz raznih institucija, kao i usmena svjedočenja svjedoka poltergeista. Privevši istraživanje kraju i vođen željom da na sebi svojstven način zabilježim to paranormalno događanje, jer je izvrsna tema za žanr fantastične literature, uzeo sam pero u ruke i stao pisati. Radnja u romanu je suvremena i fikcijska, ali povezana sa stvarnim događajem iz 1950. godine.

Nekontroliranog bombardiranja kamenjem, osim u Rakovu Selu kraj Šibenika, kojim se u knjizi bavite, bilo je i u nekim drugim mjestima, primjerice kod slučaja u tzv. betonskoj ulici u Belom Manastiru sredinom 80-ih, kada je kamenje danima iz vedra neba padalo po jednoj kući. Koliko je zapravo fenomen polteregeista bio raširen i koliko je učestao danas u nas i na Balkanu...?

- Nisam se bavio istraživanjima poltergeist aktivnosti na Balkanu, ali sam siguran da nema strane svijeta na kojoj se taj paranormalni fenomen nije javio u određenom obliku. U Rakovu Selu vladalo je izokrenuto stanje stvarnosti kada se kamenje veličine ljudske šake bez fizičkog uzroka podizalo s okolnih brda, dolijetalo i stropoštalo na krov samo jedne seoske kuće. Danima je selo temeljito pretraživala tadašnja milicija sa psima, ali nisu uspjeli otkriti fizičkog počinitelja dok su dvojica dominikanskih redovnika iz Šibenika otklinjala “nečisti duh” od kuće. Kao što rekoh - izokrenuta stvarnost, poslastica je za moje pero!

Koliko je kod vašeg glavnog junaka Trenta, kojeg ste kao i sve ostale likove izvrsno profilirali i psihologizirali, autobiografskih elemenata?

- Bojim se da ni jedan autor/autorica ne može odoljeti tome da ponešto od svojeg ne “uvali” svojem liku, a ja nisam iznimka. Stvari koje zanimaju detektiva Trenta zanimaju i mene, i ja bih kao i on želio dobiti odgovore na pojedina pitanja, posebice na ona koja me svojim obuhvatom lako natkrile i u čijoj se sjeni osjećam sitan, nesposoban artikulirati odgovor.

Naracija romana, prije svega zaplet, naizgled se čini jednostavna i žanrovski predvidljiva - neki detektiv istražuje neki slučaj, pa makar i paranormalni - no linearnost uspijevate izbjeći koliko snoviđenjima glavnog junaka toliko i usložnjavanjem radnje i nadgradnje, obratima i višeznačnostima, a malo se referirate i na neka svoja prethodna djela (Danilski riton, recimo), što sve čitatelja vodi i prema (ne)očekivanom kraju. Koliko ste se tijekom stvaranja (pisanja) romana susretali s dvojbama, ostavljajući pritom čitateljima da sami promisle o nekih stvarima, pojavama, čudima?

- Pisanje se kod mene događa kao proces koji može biti iniciran koječime, i kada krene, nezaustavljiv je do samog kraja. Doduše, taj kraj, kako god ga sebi predstavio i zapisao, osjećam da nije pravi kraj, da proces nisam dokrajčio čak i sada kada je priča objavljena. U tijeku pisanja ne mislim ni o čitateljima ni o sebi, nego puštam kreativnom procesu da teče neometano, pa što isteče, to i ostane. Javljaju se dvojbe, ali i one su dio procesa koji teče svojim narativnim tokom, čija ih voda prije ili poslije odnese i rastoči.

Jeste li na kraju zadovoljni postignutim? Kakve su reakcije čitatelja, kako reagira književna kritika, napose ona koja vas poznaje iz prethodnih radova, istraživanja, ukupno vaših aktivnosti, interesa...?

- Zadovoljstvo postoji, ne mogu se požaliti. Krug mojih čitatelja je, u odnosu prema nekim drugim piscima, relativno uzak i mislim da se nikad neće bitno proširiti, jer moje pisanje traži entuzijastičnog i angažiranog, a ne dokonog trendovskog čitatelja. Od svojih čitatelja/ica dobivam vrlo pozitivne kritike, kao i od kritičara koji me otprije poznaju, što mi daje nadu da ono što radim ima smisla.

NOVA IZDANJA

Koliko sam vidio, u intervjuima ste najavili novu knjigu “Merkurovi arhitekti”; ukratko o čemu se radi? Već godinama radite i na rukopisu zbirke alkemijskih eseja One Thing: Essays on the Nondual Wisdom of Alchemy; u kojoj je to fazi...?

- “Merkurovi arhitekti” moja su druga studija o arhitektu i astrologu Aloisu Vjekoslavu Bastlu (u. 1947.), tumačenje njegovih ezoteričnih fasadnih dekoracija na prvoj zgradi Feller. Studiji o Bastlu kao “hermetičkom artistu” dodao sam i studiju o mađarskom arhitektu zagrebačkoga Glavnog kolodvora Ferencu Pfaffu, “hermetičkom masonu” i njegovim ezoteričnim dekoracijama na zgradi kolodvora. Obje studije uskoro će biti objavljene u jednoj knjizi, u nakladi zagrebačke Srednje Europe, nakladnika i moje prijašnje studije “Okultni duh moderne”. Zbirku alkemijskih eseja pišem na engleskom za jednog uglednog inozemnog nakladnika, finale možda dogodine. Ukratko ne stajem: dišem - pišem i obrnuto.

Za kraj jedno relaksirajuće pitanje: Kad sve uzmete u obzir, sve ono što ste dosad postigli i na čemu još radite, u tri-četiri-pet-deset riječi tko je i što je, da se tako izrazim, Omer Rak?

- Da vam budem potpuno iskren i nekonvencionalan - ne znam ni tko je ni što je Omer Rak, valjda fasada iza koje se skriva nekakav potencijal. Općenito, “tko sam” ili “što sam” neodgovorljiva su pitanja jer je bitni identitet nepriopćiv. Da sam zadrti egoist, ponudio bih vam kao odgovor na to naraciju o “sebi” kao umjetniku, ali u meni je ona nepovratno presušila.