U nekom inventurnom pregledu, kako su se ustrojavale i razvijale Oružane snage Republike Hrvatske od početka Domovinskog rata do ulaska u NATO i dalje, do sadašnje situacije, kad se OSRH modernizira i osnažuje kupnjom novog oružja - upitali smo prof. dr. sc. Marinka Ogoreca, stručnjaka za sigurnost, vojnog analitičara i predavača na Veleučilištu Velika Gorica.

- O ustrojavanju i razvoju hrvatske vojske već je puno toga napisano, snimljeno i dokumentirano, pa mislim da je dovoljno iznošenje samo temeljnih činjenica. Polazna osnovica je da početkom Domovinskog rata Hrvatska nije imala svoje oružane snage, nego samo razmjerno mali kontingent policijskih snaga iz kojih je tijekom Domovinskog rata, preko Zbora narodne garde, raznih dragovoljačkih odreda i manjih postrojbi, nastala oslobodilačka Hrvatska vojska. To je jedna od malobrojnih povijesnih situacija u kojima su oružane snage stvarane kroz najnepovoljniji politički proces, a to je vođenje rata, i to vrlo brutalnog rata, s dobro naoružanim i beskrupuloznim protivnikom, od čije se agresije trebalo obraniti pod svaku cijenu, jer to je bila borba za goli nacionalni opstanak. Hrvatska vojska je u početnoj fazi rata morala uspostaviti učinkovitu vojnu strukturu, taktičke i operativne formacije, istovremeno se naoružavajući na sve moguće načine, i uza sve to morala je zaustaviti napadna djelovanja agresora. To je gotovo sigurno bilo najopasnije i najdramatičnije razdoblje Domovinskog rata, koje je uspješno realizirano, prije svega zaustavljanjem nastupanja velikosrpskog agresora na svim bojišnicama hrvatskog ratišta, pri čemu je stvorena i potrebna vojna struktura, koja je nastala u nevjerojatno kratkom razdoblju, prvo formiranjem brigada iz raznih malih odreda, dragovoljačkih formacija i drugih manjih vojnih postrojbi, a zatim su stvorena operativno-teritorijalna zapovjedništva, tzv. operativne zone, koje su u stvari bile formacije korpusne razine, ali snažno vezane uz prostor na kojem su formirane, i sve to pod zapovijedanjem Glavnog stožera HV-a, koji se izgrađivao paralelno. Takva brza i učinkovita transformacija malih dragovoljačkih postrojbi u operativnu vojnu strukturu, i to uz zaustavljanje znatno nadmoćnijih neprijateljskih snaga, ne bi bila moguća bez izuzetno visoke motivacije svih pripadnika Hrvatske vojske te izraženog nacionalnog identiteta i zajedništva hrvatskog naroda.

JUTARNJI/GLOBUS

Dolazak mirovnih snaga UNPROFOR-a donio je Hrvatskoj vojsci dragocjeni predah, unatoč stalnim provociranjima i borbenim aktivnostima agresora, tijekom kojeg su postrojbe HV-a dodatno naoružane, prvenstveno iz ratnog plijena nakon zauzimanja vojarni i skladišta bivše JNA, ali i nabavom opreme i težeg naoružanja iz inozemstva (unatoč embargu koje je za prostor bivše Jugoslavije donijelo Vijeće sigurnosti UN-a). Osim toga, provedena je potrebna obuka sada već gotovih snaga HV-a i njihovo osposobljavanje za napadne operacije. Tako osposobljene i dodatno opremljene snage HV-a počele su izvoditi niz taktičkih napadnih djelovanja, koja su u završnim operacijama i dovela do oslobodilačkih operacija "Bljesak" i "Oluja", kojima je oslobođen strateški prostor Republike Hrvatske i stvoreni preduvjeti za mirnu reintegraciju preostalog okupiranog prostora istočne Slavonije i Baranje.

IZGUBLJENE GODINE

U kakvoj su se situaciji nakon prestanka ratnih aktivnosti našle Oružane snage Republike Hrvatske...?

- Iz Domovinskog rata Hrvatska vojska izišla je kao vrlo snažna, dobro opremljena i osposobljena vojna struktura s jedinstvenim ratnim iskustvom i visokom borbenom učinkovitošću. Sljedeći proces trebalo je biti smanjivanje tako velike oružane sile na mirnodopsku vojsku, pri čemu se trebalo zadržati i samo dograđivati stečeno iskustvo, vojno znanje i najvitalnije oružane sustave. No od 2000. godine, smjenom političkog čelništva u Republici Hrvatskoj, počeli su degradacijski procesi u hrvatskoj vojsci, koji su tijekom dužeg razdoblja devastirali hrvatske oružane snage do ozbiljne upitnosti njihove učinkovitosti i borbenih sposobnosti. Naime, u tom razdoblju sve više se promicala teza kako ratovi na prostoru Europe više nisu mogući i kako je Republici Hrvatskoj dovoljno imati malu, profesionalnu vojsku, a takvi narativi osobito su postali izraženi s ulaskom Hrvatske u članstvo NATO-a. Tijekom tog razdoblja standard oružanih snaga (vojnika i časnika) znatno je snižen, a ulaganja u opremanje i obuku postrojbi svedena na najmanju moguću mjeru. Razvojačenje viška operativnog sastava (kako časnika i dočasnika tako i profesionalnih vojnika) provođeno je bez nužne selekcije i jasno definiranih kriterija, zbog čega su iz oružanih snaga otpuštani ljudi specijaliziranih znanja i sposobnosti, koje se praktično nije moglo nadomjestiti u kratkom roku. S njima su izgubljene i specifične sposobnosti koje u određenoj mjeri nisu nadoknađene do današnjih dana.

Tek s dolaskom aktualne vlade na čelo Republike Hrvatske, s tadašnjim ministrom obrane Krstičevićem, započeo je proces revitalizacije Hrvatske vojske i znatno većih ulaganja u suvremenu opremu i naoružanje, te dodatnih ulaganja u obuku i osposobljavanje vojnog sastava. No proteklih 20-ak godina devastacije oružanih snaga ostavilo je ozbiljne posljedice, s kojima će se suvremena hrvatska vojska još duže vrijeme nositi, a Republika Hrvatska morat će naći prostor za dodatna naprezanja kako bi našla sredstva za opremanje svojih oružanih snaga suvremenim (i vrlo skupim) oružanim sustavima i tehnikom.

S obzirom na ubrzano naoružavanje Europe/EU-a, u kakvoj je danas poziciji, kad se radi o oružanim snagama, Republika Hrvatska u odnosu prema, prije svih, Srbiji...?

- Prije svega, Republika Hrvatska dužna je promišljeno, sustavno i planski opremati svoje oružane snage kako bi se stvorila uravnotežena, dobro strukturirana i ravnomjerno opremljena hrvatska vojska, koja primarno mora imati sposobnost odvraćanja potencijalnog agresora, bilo s koje strane on dolazio. Sukladno s tim, nije se potrebno uspoređivati ni mjeriti bilo s kojom susjednom zemljom - mi opremamo, naoružavamo i osposobljavamo naše oružane snage u skladu s našim mogućnostima i potrebama i odlučnošću za odgovor na svaku vrstu i oblik ugrožavanja, ponavljam - bez obzira na to s koje strane ugroza dolazila.

Kako se u članstvo u NATO savezu, koje je neupitno i za koje se izdvaja sve više novca, uklapa domaća obrambena industrija?

- Oslonac na potencijale i zaštitnu strukturu NATO-a svakako je jedno od značajnih jamstava sigurnosti naše zemlje, ali pri tome moramo biti svjesni kako bi taj vojni savez bio samo dodatni čimbenik našeg suprotstavljanja potencijalnom ugrožavanju suverenosti i teritorijalnog integriteta Hrvatske. Nitko nema prava ni logike očekivati da bi se zemlje članice NATO-a borile za našu slobodu i suverenitet umjesto nas. To bi isključivo bila dužnost i zadaća naših građana, a NATO bi nam mogao biti od izuzetne materijalne i logističke pomoći. Također, i od naših oružanih snaga očekuje se slični angažman ako to neka od zemalja članica NATO-a zatraži.

Što se tiče vojne produkcije u Republici Hrvatskoj, ona je još uvijek razmjerno malena i usmjerena na razmjerno ograničeni asortiman proizvoda potrebnih suvremenim oružanim snagama, ali mora se naglasiti kako je ta (još uvijek razmjerno ograničena) proizvodnja izuzetno visoke kvalitete, konkurentna vodećim svjetskim proizvođačima. Ne bih želio ponovo napominjati kako se radi o streljačkom oružju koje proizvodi karlovački "HS Produkt", kacigama iz tvrtke "Šestan-Busch",ili FPV dronovima osječke firme "Orqa", međutim, sigurno je kako postoji još značajnog prostora u kojem bi se mogla razvijati hrvatska vojna industrija. Koliko mi je poznato, sklopljen je sporazum s talijanskom tvrtkom "Beretta" o proizvodnji streljiva temeljnog streljačkog naoružanja (puške i pištolji) u Republici Hrvatskoj. U tom kontekstu, vjerojatno će Republika Hrvatska dati odgovarajući prostor, izgraditi potrebnu infrastrukturu i dati radnu snagu u toj produkciji, a talijanska firma dati nužno potrebnu tehnologiju i temeljne materijalne i stručne resurse. Naime, Republici Hrvatskoj nikada tijekom bivše SFRJ nije bilo omogućeno posjedovanje tehnologije i stručnih znanja u izradi eksploziva i raznih vrsta streljiva, ni za temeljno pješačko naoružanje (a o složenijim sustavima da se i ne govori), zbog čega smo danas u određenoj mjeri hendikepirani u vlastitoj proizvodnji streljiva svih vrsta, te se moramo oslanjati na naše saveznike iz organizacije NATO-a. Naravno, usvajanje navedene oružarske tehnologije i potrebnih znanja jedno je od važnih projekcija osamostaljivanja hrvatske vojne industrije u doglednoj budućnosti, pa se u međuvremenu ovaj angažman s talijanskom tvrtkom "Beretta" treba smatrati samo prijelaznom fazom. Razumljivo, hrvatska vojna industrija ima itekako puno toga ponuditi u svom daljnjem razvoju, a postoje i ozbiljne perspektive za razvoj novih ili samo povratak propuštenih sposobnosti u drugim segmentima vojne proizvodnje koje mogu biti konkurentne i u ostalim zemljama članicama NATO-a (npr. hrvatska brodogradilišta u bivšoj SFRJ su, uz pomoć nekadašnjeg Brodarskog instituta, bila sposobna projektirati i izgraditi različite vrste vojnih brodova, među kojima je svakako najzahtjevnija bila izgradnja podmornica).

Uskoro će se napuniti godinu dana od uvođenja obvezatnog vojnog roka... Može li se već sad donijeti neki zaključak koliko je to bila ispravna odluka i što se time dosad postiglo? Neki zamjeraju premali broj ročnika, da obuka ide presporo...

- Temeljni zaključak iz svih dosadašnjih spoznaja i analiza je da se obvezno služenje vojnog roka nikada nije smjelo ni suspendirati. Naravno, zlonamjerni promatrači naći će tisuću i jedan razlog zbog čega je vraćanje obveznog služenja vojnog roka loše rješenje za Hrvatsku, međutim, objektivno promatrano, očito je to bila strateški jedina ispravna odluka. Nužno je bilo obvezno služenje vojnog roka vratiti i time se ponovo postiglo permanentno popunjavanje pričuve.

Vratimo se u razdoblje Domovinskog rata - taj rat dobili su ljudi koji su prethodno odslužili vojni rok i znali su temeljne vještine preživljavanja na bojišnici, uz vodstvo školovanog, a nacionalno osviještenog časničkog i dočasničkog kadra. Bez tako uvježbanih ljudi ishod rata bio bi vrlo upitan. Mi smo u razdoblju devastacije oružanih snaga izgubili nekoliko naraštaja moguće operativne pričuve, srećom, ne prevelik broj, pa se sve može nadoknaditi u dogledno vrijeme. Razni prigovori o malom broju ročnika, presporoj i prekratkoj obuci, nedovoljnoj materijalnoj bazi obuke i sl. potrebno je ostaviti zlonamjernicima. Obvezno služenje vojnog roka počelo je nakon razmjerno dugog razdoblja u kojem ga nije bilo i to je jedino važno. Za očekivati je cijeli niz izazova s kojima se susreću ljudi koji uvode nova saznanja i vještine u nove generacije. Sve je to normalno i očekivano, a u naše časnike i dočasnike moramo imati puno povjerenje da će odgovorno i profesionalno rješavati probleme i neočekivane situacije koje pred njih postavljaju novi naraštaji ročnika.

UGLED I STATUS

Zaključno, Oružane snage Republike Hrvatske u skoroj budućnosti? Hoćemo li i možemo li postati vodeća oružana sila u regiji? Naravno, prije svega u obrambenom smislu, zaštite i obrane države, ljudi i materijalnih dobara... Vaš završni komentar?

- Hrvati su žilav narod. To najbolje govore stoljeća povijesti u kojima smo bili pod vlašću tuđina i za interese tuđina prolijevala se hrvatska krv. Hrvatsku naciju pokušavalo se asimilirati kroz razne asocijacije u kojima su Hrvati uvijek imali sekundarnu (pa i tercijarnu) ulogu i važnost, no unatoč tome hrvatska nacionalna svijest ostala je i opstala do današnjeg povijesnog razdoblja, kada smo konačno ustrojili vlastitu nacionalnu državu. U tom kontekstu možemo promatrati i budućnost naših oružanih snaga, odnosno Hrvatske vojske (zadržimo taj slavni narativ iz Domovinskog rata), pa možemo konstatirati kako je njihova perspektiva zajamčena u svojstvu temeljnog čimbenika nacionalne sigurnosti za odvraćanje potencijalne agresije.

Nema nikakvog razloga ni potrebe da bi Hrvatska vojska trebala postati vodeća oružana sila u regiji, kao što nema nikakvog razloga da bi Republika Hrvatska trebala biti nekakav dominantni čimbenik na prostoru jugoistoka Europe. Dovoljno je da Hrvatska zadrži sadašnji status i međunarodni ugled u europskim asocijacijama i ostane politički i gospodarski stabilna, a Hrvatska vojska vrati učinkovitost, operativnost i mogućnost odvraćanja svakog potencijalnog agresora. U takvim okolnostima, bilo kakve prijetnje i razni apetiti spram hrvatskog teritorija i suvereniteta ostat će puste i neostvarive želje frustriranih političkih gubitnika.