Razvoj Oružanih snaga Republike Hrvatske treba promatrati kroz nekoliko različitih razdoblja jer su se tijekom proteklih trideset i pet godina bitno mijenjali sigurnosno okruženje, zadaće, razina ambicije i resursi kojima je država raspolagala - kaže dr. sc. Dražen Smiljanić sa Sveučilišta obrane i sigurnosti "Dr. Franjo Tuđman" iz Zagreba, te dodaje:

- Prvo je razdoblje stvaranja Hrvatske vojske u vrijeme Domovinskog rata. Tada je temeljna zadaća bila obrana zemlje, a vojsku je trebalo stvarati praktički istodobno s vođenjem rata. U vrlo kratkom vremenu stvarani su postrojbe, zapovjedni sustav, logistika, sustav obuke (usvajanje zapadnih doktrina) i druge sposobnosti potrebne za obranu države. Bila je to, za naše prilike, do 1995. godine, velika ratna vojska, nastala i razvijana u vrlo specifičnim okolnostima.

Nakon Domovinskog rata započinje drugo razdoblje. Sigurnosno okruženje bitno se promijenilo, a velika ratna struktura više nije odgovarala ni novim zadaćama ni gospodarskim mogućnostima države. Slijedili su smanjivanje brojnosti, profesionalizacija i reorganizacija te postupno približavanje NATO standardima.

Treće razdoblje možemo povezati s pripremama za članstvo i ulaskom Hrvatske u NATO 2009. godine. Tada u prvi plan dolaze interoperabilnost, sposobnost djelovanja sa saveznicima, sudjelovanje u međunarodnim operacijama i prilagodba obrambenog planiranja savezničkom sustavu. OSRH se postupno profilira kao manje, profesionalne i interoperabilne oružane snage.

Danas smo, rekao bih, ušli u četvrto razdoblje. Ponovno je u središtu pozornosti sposobnost obrane vlastitog teritorija i sudjelovanja u kolektivnoj obrani, uz znatno veća ulaganja u modernizaciju, pričuvu, zalihe i otpornost. To nije povratak na Hrvatsku vojsku iz devedesetih, nego razvoj oružanih snaga za bitno drugačije sigurnosno i tehnološko okruženje.

Hrvatska vojska nakon Domovinskog rata transformirala se iz ratne u mirnodopsku, profesionalnu vojsku. Ipak, tek posljednjih godina svjedočimo snažnijem povećanju izdvajanja, velikim nabavama i povratku vojne obveze. Jesmo li s jačanjem obrane zakasnili?

- Bio bih oprezan s tvrdnjom da smo "zakasnili". Treba se vratiti u sigurnosni kontekst u kojem su tadašnje odluke donošene. Nakon završetka Domovinskog rata, a osobito tijekom razdoblja relativno povoljnog europskog sigurnosnog okruženja, obrana nije bila među najvišim državnim prioritetima, a Hrvatska u tome nije bila europska iznimka. Prevladavala je pretpostavka da je vjerojatnost velikog konvencionalnog rata u Europi - mala. Naglasak se zato stavljao na manje profesionalne snage, međunarodne operacije i specifične sposobnosti, dok su većina sposobnosti povezanih s masovnošću, pričuvom, zalihama i obranom teritorije (ukratko, sposobnosti za ratovanje visokog intenziteta) smanjivale.

Danas vidimo ograničenja takvog modela. Rat u Ukrajini ponovno je pokazao koliko su važni brojnost, a time i pričuva, zalihe streljiva, logistika, infrastruktura, industrijski i inovacijski kapaciteti, kao i sposobnost nadomještanja gubitaka.Valja, isto tako, podsjetiti da odluke o obrambenim resursima imaju dugoročne posljedice. Sposobnost koju smanjujete deset ili petnaest godina ne možete ponovno izgraditi u jednoj ili dvije godine, neovisno o tome koliko novca odjednom stavite na raspolaganje.

Zato bih pitanje: "Jesmo li zakasnili?" možda preformulirao u pitanje: "Što smo tijekom razdoblja nižeg prioriteta obrane zapostavili i koliko će nam vremena trebati da to ponovno izgradimo?" To se ne odnosi samo na naoružanje nego i na ljude (djelatni vojni i civilni sastav), pričuvu, infrastrukturu, zalihe, logistiku i organizaciju.

Danas se mnogo govori o velikim nabavama - od Rafalea do novih tenkova, raketnih i drugih sustava. Znači li to da Hrvatska vojska sada prolazi kroz sveobuhvatnu modernizaciju?

- Svakako je riječ o vrlo značajnom investicijskom ciklusu i smatram ga važnim pozitivnim pomakom. Međutim, uvijek bih napravio razliku između nabave naoružanja i razvoja vojne sposobnosti. Kupnja borbenog sustava još ne znači da smo automatski dobili novu vojnu sposobnost. Rafale nije sposobnost samo zato što je zrakoplov stigao u Hrvatsku, kao što ni novi tenk ili raketni sustav nije sposobnost samim time što je isporučen postrojbi.

Vojna sposobnost nastaje tek kada materijalno sredstvo povežemo s ljudima, obukom, doktrinom, organizacijom, zapovijedanjem, infrastrukturom, održavanjem, streljivom i drugim zalihama te odgovarajućom logistikom.To je posebno važno sada kad se u relativno kratkom vremenu uvodi više novih i tehnološki zahtjevnih sustava. Za to treba osigurati ljude koji će njima upravljati i održavati ih, izgraditi infrastrukturu, osigurati obuku i logističke lance te sve te sustave međusobno povezati.

Zato uspješnost današnje modernizacije dugoročno ne bi trebalo mjeriti samo brojem kupljenih sustava ili vrijednošću potpisanih ugovora. Pravo je pitanje koliko smo tih sredstava uspjeli pretvoriti u održive, popunjene, uvježbane i međusobno povezane vojne sposobnosti.

U javnosti su česte usporedbe Hrvatske i Srbije. Srbija također intenzivno ulaže u vojsku, nabavlja sustave iz različitih izvora, uključujući kineske, a iz Beograda često dolaze izjave o snazi njihove vojske. Kako danas Hrvatska stoji u odnosu prema Srbiji?

- Takve su usporedbe medijski atraktivne, ali vojna sposobnost ipak je znatno složenija od usporedbe broja tenkova, zrakoplova, raketnih sustava ili besposadnih letjelica. Naravno da Hrvatska treba pratiti razvoj vojnih sposobnosti svih država u svojem sigurnosnom okruženju, uključujući Srbiju. To je normalan dio obrambenog planiranja i strateške procjene.

Međutim, za ozbiljnu usporedbu morali bismo analizirati mnogo više od broja pojedinih sustava. Važni su njihova operativna raspoloživost, uvježbanost ljudi, zapovijedanje, doktrina, logistika, zalihe streljiva, održavanje, obavještajne i komunikacijske sposobnosti, mobilizacijski potencijal te sposobnost zajedničkog djelovanja različitih grana, u svim operacijskim domenama.

Postoji i važna strateška razlika. Hrvatska je članica NATO-a i svoju obranu razvija unutar sustava kolektivne obrane. Naše obrambeno planiranje, razvoj sposobnosti i interoperabilnost povezani su sa savezničkim sustavom. Zbog toga jednostavna bilateralna usporedba Hrvatske i Srbije ne daje cjelovitu sliku obrambenog položaja Hrvatske.

Treba li onda razvoj vojnih sposobnosti Srbije, kao i povremeno oštru retoriku koja dolazi iz Beograda, shvatiti ozbiljno?

- Razvoj vojnih sposobnosti država u okruženju uvijek treba ozbiljno pratiti. Ali postoji razlika između ozbiljnog praćenja i dramatiziranja. Obrambeno planiranje ne bi se trebalo voditi dnevnim političkim izjavama. Ono se temelji na sustavnoj procjeni sigurnosnog okruženja, pri čemu se analiziraju i sposobnosti i namjere potencijalnih aktera, kao i mogući razvoj situacije u duljem razdoblju.

Politička retorika može biti jedan od pokazatelja koji se prati, ali ne može sama po sebi biti temelj razvoja oružanih snaga. Ključne vojne sposobnosti razvijaju se godinama, pa i desetljećima i zato obrambeno planiranje mora biti znatno stabilnije od dnevne politike. Za Hrvatsku je najvažnije razvijati vjerodostojne vlastite sposobnosti odvraćanja i obrane te istodobno biti pouzdan i interoperabilan član sustava kolektivne obrane NATO-a.

Može li Hrvatska u skoroj budućnosti postati vodeća vojna sila u regiji?

- Ne bih razvoj OSRH-a postavljao kao natjecanje za mjesto "vodeće vojne sile u regiji". To nije osobito koristan kriterij za obrambeno planiranje, a i zvuči vrlo "geopolitički". Za Hrvatsku je važnije pitanje raspolažemo li oružanim snagama koje mogu ostvariti politički određenu razinu ambicije. To prije svega znači sposobnost zaštite suvereniteta i teritorijalne cjelovitosti, zaštite stanovništva i ključne infrastrukture, odvraćanja potencijalnog protivnika, doprinosa kolektivnoj obrani NATO-a te potpore civilnim institucijama kada je ona potrebna.

Sadašnja ulaganja daju Hrvatskoj priliku da u više područja napravi velik kvalitativni iskorak. Ali sljedeći korak možda će biti zahtjevniji od same nabave. Sve nove sustave treba integrirati u funkcionalnu cjelinu. Drugim riječima, cilj ne bi trebao biti prestiž koji proizlazi iz posjedovanja određenog sustava, nego stvarna sposobnost njegova korištenja onda kada je to potrebno.

U taj novi model vraća se i vojna obveza, odnosno temeljno vojno osposobljavanje. Koliko je ljudska komponenta važna u sadašnjem razvoju OSRH-a?

- Izuzetno je važna. U raspravama o modernizaciji često dominiraju platforme (sustavi naoružanja) jer su novi zrakoplovi, tenkovi ili raketni sustavi vidljivi i lako privlače pozornost javnosti. Međutim, najmodernija tehnika bez dovoljnog broja obučenih ljudi ima vrlo ograničenu vrijednost.Temeljno vojno osposobljavanje zato treba promatrati u širem kontekstu ljudskih potencijala i pričuve. Profesionalni sastav ostaje jezgra Oružanih snaga, ali ozbiljan obrambeni sustav mora razmišljati i o tome kako povećati raspoloživu bazu osposobljenih ljudi u slučaju eskalacije krize.

Upravo bi ljudski potencijali mogli postati jedno od ključnih ograničenja budućeg razvoja. Novac može omogućiti relativno brzu kupnju nove platforme. Stvaranje kvalitetnog časnika, dočasnika, tehničara, operatera ili stručnjaka za održavanje traje godinama. Zato ljude treba promatrati kao strateški obrambeni resurs.

Koliko politički nesporazumi između predsjednika Republike i predsjednika Vlade oko pitanja obrane i nadležnosti mogu štetiti funkcioniranju OSRH-a i njihovu položaju unutar NATO-a?

- Tu bih prije svega ostao na institucionalnoj razini. Razlike u političkim stajalištima nisu neuobičajene u demokratskim državama, a civilni i demokratski nadzor nad oružanim snagama podrazumijeva sudjelovanje različitih institucija. Za obrambeni sustav, međutim, vrlo su važni jasnoća nadležnosti, predvidljivost odlučivanja i kontinuitet strateškog usmjerenja.

Ponavljam, razvoj vojnih sposobnosti traje godinama, a često i desetljećima. Nabava složenog borbenog sustava, razvoj infrastrukture, školovanje ljudi, stvaranje pričuve ili promjena organizacije ne mogu se uspješno provoditi ako se temeljni prioriteti često mijenjaju.Upravo zato bi oko ključnih pitanja nacionalne obrane bilo korisno postići što višu razinu institucionalnog kontinuiteta. To ne znači da političke razlike trebaju nestati, nego da one ne bi trebale otežavati dugoročni razvoj obrambenog sustava.

Kada biste, nakon svega, morali izdvojiti najvažniji izazov za Oružane snage Republike Hrvatske u sljedećih desetak godina, što bi to bilo?

- Rekao bih da je to pretvaranje sadašnjeg velikog investicijskog ciklusa u stvarne i dugoročno održive vojne sposobnosti. U relativno kratkom vremenu uvodimo velik broj novih sustava, ali njihovom nabavom posao nije završen. Zapravo, tek time počinje zahtjevniji proces njihove integracije.

Sadašnja ulaganja zato jesu vrlo važna, ali ne smijemo uspjeh modernizacije poistovjetiti s brojem potpisanih ugovora ili kupljenih platformi. Pravi rezultat vidjet ćemo kada iza novih sustava budu stajali dovoljan broj obučenih ljudi, odgovarajuća organizacija i doktrina, infrastruktura, logistika, održavanje, zalihe i kvalitetna obuka te kada svi ti elementi budu povezani u funkcionalnu cjelinu.

U konačnici, ne odvraća protivnika ono što je država kupila, nego ono što njezine oružane snage mogu pouzdano i održivo učiniti s resursima kojima raspolažu.