Demobilizacijom nakon završetka sukoba na našim prostorima završila su i ulaganja u našu vojsku. Ona su se progresivno smanjivala, u skladu s kretanjima koja su u ostatku svijeta počela i ranije. To je tzv. mirovna dividenda, razdoblje smanjenih ulaganja zbog smanjenja napetosti. Ogromna je to promjena, s 200.000 na 20.000 pripadnika djelatnog osoblja - kaže Matija Blaće, vojni analitičar s YouTube kanala Codex Militaria, te u nastavku svoga priloga, piše:

Matija Blaće, vojni analitičar s YouTube kanala Codex Militaria

uSTUPLJENO

- Ulazak u NATO 2009. godine izazvao je organizacijske promjene, no brojno stanje nastavilo je padati, dok se 2015. nije stabiliziralo na oko 16.000 vojnika, koliko ih imamo i danas. Doba je to i financijske krize. Od značajnijih ulaganja tu je samo ulaganje u oklopna vozila Patria 2007. godine, nužno s obzirom na to da se vojska konfigurirala za mirovne misije u inozemstvu, najviše u Afganistanu. To je konfiguracija za asimetrično ratovanje, a ono klasično, simetrično, u nedostatku odgovarajućeg protivnika je zanemareno, ponovno, kao i u ostatku svijeta.

KUPOVANJE I OPREMANJE

Onda, 2021. godine, u Hrvatskoj imamo prvu prekretnicu ulaganjem u zrakoplove Rafale, a postupno, kako je situacija u svijetu postajala nesigurnija, slijedile su i ostale grane. Osobito je velik porast kupnji nakon 2025. godine, kojima se ojačavamo na svim poljima osim u protuzračnoj obrani, iako se i tu očekuju pozitivne vijesti. Ta sveobuhvatna modernizacija bila je i više nego nužna. Dvadeset godina minimalnih ulaganja značilo je i brojne druge žrtve na industrijskom polju. Ulaganja u nabavu te u istraživanje i razvoj su prestala, što su preživjele samo malobrojne tvrtke, poput HS Produkta. Velike količine zastarjelog oružja prodavane su na Bliski istok, gdje je viđeno, primjerice, u Iraku i Siriji. Najbolje dijelove Hrvatska je zadržala, no godine su učinile svoje i to oružje, tipično iz 80-ih ili starije, nije konkurentno na bojnom polju 2020-ih. Primjerice, tenk M-84 bio je konkurentan krajem 80-ih, no neulaganjem su ga zaobišle moderne tehnologije poput reaktivnog oklopa, termovizije i modernog streljiva. Ista kretanja su se dogodila u raketnom i klasičnom topništvu, borbenim vozilima pješaštva, helikopterima i dronovima koje smo u devedesetima sami razvili. Bez tržišta, domaćeg i stranog, ti programi su ugašeni, a kapaciteti za proizvodnju izgubljeni. Moramo imati na umu da je Hrvatska ipak malena država, koja i u idealnim uvjetima ne može samostalno podržavati skupe programe za istraživanje i razvoj modernog oružja. A okolnost da je i ostatak svijeta, prvenstveno Europa, bio u sličnom statusu, značila je da je i tržište za izvoz bilo vrlo ograničeno. Stoga bih ta negativna kretanja, izgubljenih 20 godina, pripisao široj sigurnosnoj i ekonomskoj situaciji i kretanjima.

Rat u Ukrajini nedvojbeno je pokrenuo novi val ulaganja. Europa je u pet godina povećala vojne proračune za 80 %, pretežito za nabavu moderne opreme i streljiva, što je znatno potaknulo i vojnu industriju. Nju smo, nažalost, uglavnom izgubili, pa moramo uvoziti. To je loše s aspekta mogućih kriza i sloma lanaca opskrbe, gdje autarkija pomaže da se te krize prebrode, no ekonomski ima smisla. Primjerice, istraživanje i razvoj za zrakoplov Rafale Francusku je koštalo oko 45 milijardi eura, a mi smo svoje zrakoplove platili jednu milijardu! Održavanje vlastite vojne industrije strahovito košta, i male države poput Hrvatske mogu tu uspjeti samo u specijaliziranim nišama s izvoznim potencijalom.

Dosta naručenog oružja još nije isporučeno, primjerice tenkovi Leopard 2A8, haubice Caesar 2, VBR-ovi HIMARS ili K239 Chunmoo. Kad se to posloži i ljudstvo uvježba na novim platformama, možemo govoriti o dobro promišljenoj i opremljenoj Hrvatskoj vojsci. Čeka nas daljnje ulaganje u dronove i zaštitu od dronova, no to je područje u kojem cijeli svijet kaska za Ukrajinom i Rusijom, osobito u obrambenom dijelu. Tu je i pitanje robotike, koje je iduća velika promjena na bojišnici budućnosti. Čekamo i najavljeni PZO. No ulaganja su planska, u skladu sa strategijama. Kao najveću snagu OSRH istaknuo bih vodstvo, u kojem još uvijek ima ljudi s ratnim iskustvom. To naravno ne smije biti brana prihvaćanju novih tehnologija, koncepata i doktrina, no nemam straha da se ne prate i ne slijede svjetski trendovi. Kao najveći izazov vidim popunjavanje brojnog stanja, što je općenito trend u zapadnim demokracijama. Vojni rok tu bi trebao pomoći, iako je proveden prilično parcijalno i tu je više kao osiguravanje kapaciteta za moguću buduću ekspanziju nego kao konkretan odgovor na nedostatak osoblja. Uostalom, i predsjednik Milanović upozoravao je da nam nedostaje tri-četiri tisuće vojnika, kao i da je paradoksalno što imamo više dočasnika nego vojnika. To i nije neobično za mirnodobsku profesionalnu vojsku, ali pokazuje trenutnu slabost sustava, koju je potrebno sanirati. Ne veseli me što postoje trzavice na relaciji premijer - predsjednik, gdje naročito predsjednik ponekad ima izjave i stavove koji nas udaljavaju od naših saveznika u Europi i NATO-u. Inicijativa da se ne kupuje francusko oružje jedan je od primjera potpuno promašenih izjava, koje ne služe ničemu. Srećom, do sada se pronalazio način da ta tvrda kohabitacija ne bude blokirajuća u modernizaciji OSRH, i nadam se da će tako ostati.

SRBIJANSKA RETORIKA

Naravno, dio ulaganja uvjetovan je naoružavanjem Srbije, i naročito agresivnom retorikom njezinih vođa. Iako do ponovnog rata ne može doći, to ipak uvjetuje utrku u naoružavanju koja remeti planove. Najbolje to vidimo na primjeru korejskog raketnog sustava, koji je prividno iznenada kupljen da bi se javnost umirila i održao privid pariteta u području dalekometnih balističkih sustava. Hitna modernizacija tek kupljenih Rafalea drugi je primjer. Do trošenja tih dodatnih pola milijarde eura vjerojatno ne bi došlo da utrka u naoružavanju nije u tijeku. Nitko ne govori Srbiji da nema pravo naoružati se, svaka suverena država ima pravo na to. No nestabilna situacija u BiH i osobito na Kosovu te negativno komentiranje Hrvatske u svakoj mogućoj prilici znače da je nužno imati osigurač u smislu moderne i sposobne vojske kao sredstva odvraćanja. Rata neće biti jer stanovništvo ni jedne države nema volje za to nakon događaja koji su nam u živom sjećanju. Tu su naravno i vojna savezništva, koja su apsolutno na hrvatskoj strani. Ali kvazidiktatorski politički poredak u Srbiji treba stalnog vanjskog neprijatelja da bi razjario narod i ostao na vlasti, a upravo je povećanje sposobnosti OSRH najbolja obrana od toga.

Drago mi je što hrvatska politika ne reagira na te verbalne provokacije, jer bi upravo takav odgovor i legitimizirao retoriku srbijanskog političkog vrha. Volio bih da se držimo svojih strategija i planova umjesto da prividno panično reagiramo na prijetnje iz susjedstva. Srbijanska vojska danas je veća i kompletnija zahvaljujući ranijim i većim ulaganjima, a nemaju ni potrebe ulagati u mornaricu, kao Hrvatska. No nema potrebe uspoređivati se 1 na 1. Dovoljno je stvoriti takav obrambeni kompleks koji napad na Hrvatsku čini neisplativim, što je politika odvraćanja. U tom smislu ulaganja su ipak provedena na vrijeme i opravdavaju svoju cijenu. (Komentare i analize Matije Blaće možete hyperlinkati na webu: https://www.youtube.com/channel/UCAkSpdt-PlKJwTsNbypkoiA.)