U širem kontekstu iz godine u godine sve izraženijeg pada povjerenje u institucije države i društva utješno zvuče neki od rezultata nedavno obznanjenog istraživanja "Politička kompetencija mladih na pragu odraslosti", koje je proveo Institut za društvena istraživanja u Zagrebu (IDIZ).

U izvješću, između ostalog, stoji i ovo: Povjerenje u institucije ostaje nisko, a jedina institucija kojoj vjeruje većina učenika jest - vojska. Na začelju ljestvice povjerenja su političke stranke, društvene mreže, Hrvatski sabor, pravosuđe i Vlada RH, kojima ne vjeruje između 32 i 42 posto učenika, a vjeruje im tek osam do 25 posto. Najviše se vjeruje predsjedniku Republike, a institucije EU-a uživaju više povjerenja od nacionalne vlade i Sabora.

EUROPSKA POZICIJA

Aspekt koji se odnosi na povjerenje mladog naraštaja u vojsku čini se posebno važnim imajući u vidu vrijeme i okruženje u kakvom živimo posljednih godina, krcatom sukobima, ratovima, krizama i neizvjesnosti. Vojska je naravno širok pojam, koji obuhvaća skup svih oružanih snaga, postrojbi i sredstava namijenjenih za ratna djelovanja ili odvraćanje od napada. Ustroj vojske počiva na strogoj hijerarhiji, lancu zapovijedanja, propisanim činovima (vojnički, dočasnički, časnički i generalski) te pravilima službe. Vojska može biti profesionalna, ročnička (obvezna) ili mješovita, a temelji se na redovitom novačenju ili dobrovoljnom pristupanju. Namjena vojske jest da u ratu brani državu od vanjskog neprijatelja, a u miru često pomaže u uklanjanju posljedica prirodnih nepogoda i sudjeluje u međunarodnim mirovnim misijama.

Ta opća mjesta preuzeta iz definicije samog pojma "vojska" odnose se dakako i na hrvatsku vojsku, točnije napisano, Oružane snage Republike Hrvatske - OSRH, ustrojene, izgrađene i razvijane kroz Domovinski rat i tijekom poraća sve do današnjih dana, kad se vojska ubrzano modernizira, oprema suvremenim naoružanjem i osposobljava na svim razinama, uz sad već gotovo godinu dana uspješne provedbe obvezatne vojne oibuke.

Sve to čini OSRH temeljnim sigurnosnim jamstvom u sve nesigurnijem okruženju u širem i užem smislu. Drugim riječima, imati danas snažnu, sposobnu, opremljenu i spremnu vojsku znači ne samo biti sukladan sa zahtjevima koje traži članstvo u NATO savezu nego i biti samostalno sposoban zaštititi i obraniti državu, imovinu i ljude od prijetnji izvana, koje se gomilaju u bližem i daljem susjedstvu. Mirnodopska je to uloga vojske, koja, međutim, danas poprima šire i dublje značene, ulogu i kontekst, za razliku od razdoblja nakon prestanka Hladnog rata, kada se Europa našla u svojevrsnoj iluziji vječnog mira, u kojoj se na postojanje NATO saveza gledalo kao na samodostatan zaštitni kišobran od svake, pa i nuklearne, ugroze sigurnosti.

Ta su vremena nepovratno prošla, između ostalog i s prvim činom ruske agresije na susjeda Ukrajinu, kad je Putin u lošoj staroj sovjetskoj imperijalističkoj maniri odlučio anektirati poluotok Krim, a šest godina poslije izveo invaziju na Ukrajinu i započeo rat koji traje već više od pet godina. U međuvremenu uspavana EU/Europa agresora Putina nagradila je Zimskim olimpijskim igrama u Sočiju 2014. i Svjetskim nogometnim prvenstvom 2018., hvaleći ga kao odgovornog i proeuropskog lidera (prednjačila je tadašnja njemačka kancelarka Angela Merkel!), unatoč opetovanim upozorenjima iz Moskve da im je NATO blizu granica s Rusijom "trn u oku". Onda je nastupilo naglo buđenje iz sna o vječnom europskom miru i Putinu kao prijatelju, pa su nastupile dnevne i noćne more kad se rat u Ukrajini zakuhao, a Moskva počela prijetiti ugrožavanjem europske sigurnosne stabilnosti.

Spoznaja o velikoj opasnosti s istoka, novom hladnom ratu, koji se prekonoć može pretvoriti u pravi rat širenjem izvan ukrajinskih granica, u Europi/Europskoj uniji počela se širiti poput nove epidemije i u kontekstu sigurnosti, napose obrane, i u kontekstu novih geostrateških i geopolitičkih odnosa. S povratkom Donalda Trumpa u Bijelu kuću situacija je postala još složenija, pa ne samo što se na dnevnom redu našao dobri stari NATO nego su i iz prašnih ladica Bruxellesa, Londona, Pariza i Berlina izvučeni i u raspravu stavljeni neki od do prije desetak godina nezamislivi planovi, poput ideje o stvaranju vojske EU-a kao zamjene za NATO ili bar kao njegov dodatak. To je zasad daleka opcija, ali je zato, zahvaljujući traženju Trumpa, NATO dobio više novca od svojih europskih članica, koje umjesto dosadašnjeg limita izdvajanja od 2 posto BDP-a moraju dostići 5 posto, i to što prije, jer Trump ionako na NATO gleda kao na prevelik trošak za SAD, pa čak i prijeti istupanjem Amerike iz Saveza.

Koliko je pak situacija s obrambenom politikom Europe/EU-a kompleksno pitanje, svjedoči i nedavni govor predsjednice Europske komisije Ursule von der Leyen o stanju Unije, kad je među prioritetima naglasila i nužnost stvaranja Nove europske sigurnosne arhitekture. Prema von der Leyen, to više nije teorija, nego neizbježna praksa, u kojoj se osnivanje Europskog vijeća za sigurnost, novog formata, koji bi uz čelnike država članica EU-a okupljao i partnere poput Ukrajine, Velike Britanije, Norveške i Kanade radi brže koordinacije odgovora na sigurnosne prijetnje, nameće kao opcija čija se provedba više ne smije odgađati. Predložila je i "sigurnosni protokol za hitne situacije", europski pandan članku 4. NATO-a, kojim bi jedna članica mogla sazvati ostale radi odgovora na hibridne prijetnje, poput upada ruskih dronova u poljski zračni prostor ili podmetanja požara u tvornicama povezanim s opskrbom Ukrajine. Naravno, ubrzano naoružavanje Europe/EU-a nitko ne dovodi u pitanje, ili to čini rijetko tko, a proizvođači oružja i trgovci oružjem nazdravljaju u svojim uredima!

I sad u tom širem i dubljem kontekstu sigurnosti dolazimo i do Republike Hrvatske. Naša je zemlja članica EU-a, pouzdan i odgovoran član i NATO saveza, bez obzira na razilaženja između predsjednika i premijera oko uloge i nadležnosti vezanima uz vojsku. RH izdvaja 2 posto BDP-a za NATO, s tendencijom da u dogledno vrijeme dostigne i premaši 3 posto. To je stvarnost, makoliko bila okrutna, jer obrana i sigurnost nemaju cijenu. Stoga su posve razumljiva i opravdana rekordna ulaganja u Oružane snage Republike Hrvatske, jer to zahtijevaju okolnosti u kakvima se danas nalazi cijela Europa/Europska unija. Pritom valja podsjetiti da se od pobjede u Domovinskom ratu i nije baš previše ulagalo u hrvatsku vojsku, osim onog najnužnijeg, što se, između ostalog, moralo provesti pristupanjem NATO savezu 1. travnja 2009.

Sve u svemu, Republika Hrvatska je, kao i cijela Europa, sad u novoj fazi ubrzanog snaženja i osposobljavanja svojih oružanih snaga kako u zraku (kupnja 12 Rafalea, vrhunskih borbenih zrakloplova, helikoptera Black Hawk...) tako i na kopnu (kupnja tenkova Leopard, višecijevnih bacača raketa i dr.) te na moru (moderne korvete, obalni ophodni brodovi - OOB). Uz to osuvremenjivanje cijelog sustava obrane, kao pozitivan aspekt treba navesti i ponovno uvođenje obvezatnog vojnog roka.

NAJBOLJI NA SVIJETU

“Europa je shvatila da se mora sama brinuti o svojoj sigurnosti i Europa generalno izdvaja više novca za naoružanje. Hrvatska je toga itekako svjesna i naša ulaganja u obranu kroz opremanje i modernizaciju nikad nisu bila veća još od Domovinskog rata", naglasio je ministar obrane Republike Hrvatske Ivan Anušić. Također je dodao kako "ni jedna od tri grane Hrvatske vojske ne može bez visoke tehnologije. Zato je izuzetno važno što povezujemo hrvatske tehnološke i obrambene tvrtke s tvrtkama koje provode opremanje i modernizaciju hrvatske vojske". Svoju itekako važnu ulogu ima i hrvatska obrambena industrija - proizvodnjom pješačkog naoružanja, servisiranjam starijeg i novijeg oružja te razvojem naprednih FPV (First Person View) bespilotnih letjelica kako za RH tako i za europsko tržište.

Ne iznenađuje stoga što je ministar Anušić optimistično poručio kako će modernizacija i opremanje Hrvatske vojske u onim ključnim dijelovima završiti i prije 2030. godine. "Hrvatska obrambena industrija nije velika, ali je izuzetno potentna, a tehnološka rješenja naših tvrtki prepoznata su i na europskom i na svjetskom tržištu", rekao je ministar obrane. Još jednom je naglasio kako ulaganje u obranu nije trošak, nego je to ulaganje u sigurnost naših ljudi, ali i ulaganje u razvoj našeg gospodarstva.

Ili, kako je to govorio George Washington, prvi predsjednik SAD-a: "Biti spreman za rat najbolje je sredstvo da se očuva mir." A što se Hrvata i vojske tiče, nije zgorega podsjetiti se i glasovite pohvale Napoleona, koji je 14. rujna 1812. ushićen uzviknuo: "Hrvati, to su najbolji vojnici svijeta. Kad bih imao samo 100.000 Hrvata, osvojio bih čitav svijet!"