Na izborima u njemačkim saveznim državama Saskoj-Anhaltu 6. rujna i Meklenburg-Zapadnoj Pomeraniji i Berlinu 20. rujna desna populistička stanka AfD - Alternativa za Njemačku - zabilježila je povijesni rezultat. Budući da je Savezna Republika Njemačka federalna republika, nikako ne možemo govoriti o pokrajinama, kako se često čuje u medijima ovih dana, nego o saveznim državama - kaže mr. sc. Krševan Antun Dujmović, stručni savjetnik s Instituta za razvoj i međunarodne odnose (IRMO), te u nastavku svoga priloga piše:

MR. SC. KRŠEVAN ANTUN DUJMOVIĆ

- Tako je AfD u dvije savezne države osvojio najviše glasova, u Saskoj-Anhaltu gotovo 44 % glasova, a u Meklenburg-Zapadnoj Pomeraniji 38 %, ali je u Berlinu sa osvojenih 16 % glasova ipak tek na trećem mjestu. Iako su ti rezultati značajan iskorak za AfD u odnosu prema prethodnim izborima (u Saskoj-Anhaltu može sam formirati vladu), nedostaje mu koalicijskog potencijala, odnosno partnera za formiranje vlade. Još lošije AfD stoji u Meklenburg-Zapadnoj Pomeraniji, gdje je SPD osvojio 35 % glasova, te socijalisti imaju dovoljno partnera za formiranje vlade u kojoj neće biti AfD-a. U Berlinu su stranke ljevice postigle veliku pobjedu jer je Die Linke (Ljevica), pravna sljednica DDR komunista, odnosno Stranke socijalističkog jedinstva Njemačke, osvojila gotovo 26 % posto glasova, a toliko zajedno imaju i njemački socijalisti SPD i Zeleni. U Berlinu je dobar rezultat kao druga stranka ostvario i CDU njemačkog kancelara Friedricha Merza, ali se postotak CDU-a u Saskoj-Anhaltu doslovce prepolovio u odnosu prema izborima 2021., a u Meklenburg-Zapadnoj Pomeraniji, bazi bivše kancelarske Angele Merkel, CDU nije prešao ni izborni prag od 5 % - ostao je na 4,9 %. Zbog takvih rezultata može se reći da je CDU najveći gubitnik izbora u saveznim državama na istoku Njemačke. No u isto vrijeme se ne može iščitati da će ovi izbori dovesti AfD na vlast na istoku Njemačke - jačanje AfD-a zapravo jača njemačku ljevicu, te će nakon njih socijalisti (SPD) zajedno s Ljevicom (Die Linke) i Zelenima formirati vladu.

STRAH OD DESNICE

AfD se posljednjih dana i tjedana prikazivalo kao veliku opasnost za njemačku demokraciju i za Europsku uniju u cjelini. I uistinu ta stranka ima mnoge nacionalističke elemente u svom programu, te njezini čelnici poput supredsjednika Tina Chrupalla otvoreno šire antizapadnu, antieuropsku i anti-NATO retoriku, i zazivaju savez sa Rusijom, te promoviraju izgradnju Sjevernog toka, plinovoda koji je trebao dovoditi ruski "plavi energent" direktno preko Baltičkog mora u Njemačku, zaobilazeći Poljsku i pribaltičke republike. Inače je njemačko zatvaranje nuklearki i odbacivanje nuklearne energije imalo katastrofalne učinke na njemačku energetiku i ekonomiju općenito, a vezanje uz ruski plin jačalo je Rusiju, koja već četiri i pol godine vodi nemilosrdni rat protiv Ukrajine. Stoga je na kraju 2026. godine neshvatljiva i dalje uporna orijentacija AfD-a na Rusiju. Usto treba reći da AfD nema gotovo nikakve šanse na bogatom njemačkom zapadu, koji se uvelike odražava u životu saveznih država na istoku Njemačke, u kojima stanovništvo svoje nezadovoljstvo lošom gospodarskom situacijom nakon više od 35 godina od ujedinjenja Njemačke iskazuje i glasovanjem za AfD. Uspjeh AfD-a samo će mobilizirati njemačke glasače protiv ekstremne desnice na nadolazećim saveznim izborima, na kojima će profitirati, zahvaljujući AfD-u, prije svega SPD.

Ono što je dobro u ovom scenariju za budućnost EU-a jest to da na vlast sigurno neće doći opcija koja poput AfD-a zagovara izlazak iz eurozone, Schengena, a na kraju i iz same Europske unije. Osim toga, ovakav rasplet situacije mogao bi pomoći Angeli Merkel da je u veljači sljedeće godine Savezna skupština (Bundesversammlung) izabere za predsjednicu Njemačke. Iako Njemačka ima kancelarski sustav, uloga predsjednika daleko je od toga da bude samo ceremonijalna, predsjednik ima veliku političku moć u Njemačkoj, a Savezna skupština, koja se okuplja jednom u pet godina, sastavljena od zastupnika Bundestaga i predstavnika svih saveznih država, mogla bi zbog političke i ekonomske krize koja prati kancelara Merza izabrati upravo Merkelicu, koje je bila kancelarka u četiri uzastopna mandata te je, bar na površini, za njezinih kancelarskih mandata izgledalo da je Njemačka na vrhuncu moći na europskoj i globalnoj sceni.

Takav rasplet događaja znači da prijetnja europskoj integraciji neće doći iz Njemačke ni od AfD-a, ali će izbori stoga biti izuzetno važni u drugog ključnoj državi za europski kontinent - Francuskoj. Glavno je pitanje hoće li u utrci za predsjednika odnosnu predsjednicu Francuske moći sudjelovati Marine LePen, kojoj je žalbeni sud u srpnju ove godine potvrdio presudu u kojoj je proglašena krivom za zlouporabu sredstava Europske unije. Budući da LePen ima iste poglede kao AfD o europskoj i vanjskoj politici - ne samo kroz antimigracijsku retoriku nego i antieuropski stav, a kao i AfD osobno ima i velike simpatije prema Rusiji, njezina kandidatura odnosno, eventualna pobjeda, mogla bi ozbiljno uzdrmati konstrukciju EU-a. Nasljednik LePen na poziciji predsjednika stanke Nacionalno okupljanje (Rassemblement National - RN) Jordan Dardella, gotovo je upola mlađi političar od LePen, te za razliku od nje, nema antieuropskog sentimenta odnosno simpatija za Rusiju, te bi svakako bio puno bolji izbor za Francusku i cijelu Europsku uniju.

Sljedeće godine održavaju se izbori u još jednoj značajnoj državi EU-a, Kraljevini Španjolskoj, a kako sada stvari stoje, tamošnji premijer Pedro Sánchez mogao bi izgubiti izbore, također zbog migrantske krize - one u španjolskoj eksklavi Ceuti. Međutim, dolazak na vlast konzervativne stranke Partido Popular, čak i ako im se kao koalicijski partner pridruži predsjednik Vox-a Santiago Abascal, neće uzdrmati europsku integraciju, jer su sve glavne političke stranke u Španjolskoj proeuropske. Budući da je potencijalna kampanja Marine LePen već uvelike uzdrmana, a moguće je da joj sud neće ni dopustiti sudjelovanje na izborima, i uz ovakav rasplet u Njemačkoj u ovom trenutku ne vidi se ozbiljna politička snaga koja bi uzdrmala europsku konstrukciju, odnosno pokrenula nekakav domino-efekt europskih oporbenih opcija, koje bi, ako osvoje vlast, mogle pokrenuti inicijativu za izlazak iz EU-a, i time ugroziti opstojnost same Unije. Iako su i Islanđani na nedavnom referendumu za nastavak pregovora s EU-om rekli "ne", Unija time nije uzdrmana. U slučaju Islanda pokazalo se da EU nije baš toliko privlačan bogatim zemljama koliko je članstvo u njemu primamljivo siromašnijim zemljama na istoku Europe, poput Moldavije i Ukrajine.

UNIJA NA TESTU

EU je privlačan i siromašnom Balkanu, ali ne i Srbiji, u kojoj većina građana ne podržava ulazak u EU, ali je zato podrška velika u Crnoj Gori, te bi ta država već dogodine, na proljeće, mogla okončati pregovore s EU-om i potpisati ugovor o pristupanju Uniji. Bio bi to dobar potez i za zapadni Balkan i za proširenje Unije, koje bi se 15-ak godina nakon ulaska Hrvatske u EU pokrenulo, ali i dobar potez za cijelu Uniju, koja bi onda mogla reći - proširenje ide dalje, mnogi stoje na ulaznima vratima, a mi ih otvaramo onima koji dijele naše vrijednosti i koji su spremni za članstvo.

Zanimljiv će biti rasplet u Srbiji nakon izbora 25. listopada, međutim, državno pogrebno odavanje počasti generalu bosanskih Srba Ratku Mladiću svakako je unazadilo Srbiju na putu u EU-u. Zbog tog je i zanimljiva želja Kanade da postane pridružena članica EU-a i taj potez ne bi trebao poljuljati odnose EU-a i SAD-a. Nedavno je SAD postigao sporazum s Danskom oko Grenlanda, a usvojen je i paket sankcija nazvanih po senatoru Grahamu, koji će pogađati sve one koji trguju ruskom naftom i plinom, tako da se na američku administraciju nikako ne može gledati kao na antieuropsku i prorusku, upravo suprotno. Upravo je snažan otpor malignom ruskom utjecaju onaj najveći i najvažniji test koji Europska unija treba položiti kako bi opstala, jer Rusija želi potkopati ne samo NATO nego i samu Europsku uniju, te je u ovom trenutku najveća prijetnja Europi, puna veća i od rastućih cijena energenata i migrantske krize.