U prošlotjednom govoru o stanju Unije, najavljivanom kao ključnom za sudbinu EU-a i Europe u cjelini, poziv predsjednice Europske komisije Ursule von der Leyen upućen Kanadi odjeknuo je najsnažnije ne samo u Europskom parlamentu u Strasbourgu i posredno u Ottawi nego i u Washingtonu. Von der Leyen je pozvala Kanadu da se pridruži EU-u! Njemica je naglasila da Kanada i EU moraju "hitno redefinirati" svoje odnose: "Stoga želim raditi s vama na otvaranju vrata da Kanada postane prva pridružena članica EU-a", poručila je kanadskom premijeru Marku Carneyu (nazočnom u parlamentu!), koji trenutačno vodi carinski rat s Trumpovom administracijom. Von der Leyen je odnos s Kanadom, zemljom koja "dijeli europske vrijednosti", nazvala "savezom za budućnost" u novom svijetu u kojem se moraju graditi "globalne koalicije" za otpornost demokracija.

No da cijela priče ipak ne bude odveć senzacionalna, i da previše ne nervira Trumpa, Carney je pojasnio kako Kanada "ne želi postati članica Europske unije", ali da želi "jedinstveni savez između Kanade i Europske unije". No Trumpa je priča o Kanadi u Europskoj uniji ipak malo izbacila iz takta, pa je zaprijetio EU-u "ozbiljnim carinama ili potpunim prekidom trgovine" ako odluči primiti Kanadu kao pridruženu članicu.

POHVALE I POKUDE

Uglavnom Kanada u EU bio je zapravo i najzanimljiviji aspekt Ursulina izvještaja o stanju Europske unije prošlog tjedna. Sve ostalo, ili bar većina toga, bilo je ponavljanje otprije poznatih tema, činjenica i razmišljanja, uobičajeno kroz suhoparno birokratsko fraziranje uz tek poneki proplamsaj nečeg novog i važnog što EU može, treba i mora učiniti, ako ne danas, onda svakako sutra ili što prije da prekosutra ne bude prekasno.

Spomenimo još neke aspekte Ursulina govora. Nakon kritika da je EU blago ili nikako reagirao na beogradski državni pokop osuđenog ratnog zločinca Ratka Mladića, predsjednica Europske komisije uputila je kritiku službenom Beogradu poručivši kako je slavljenje ratnih zločinaca potpuno neprihvatljivo za bilo koga tko želi postati dio Europske unije.

U govorničkom zanosu von der Leyen se dotaknula i incidenata s ruskim dronovima, signalnih raketa s ruske fregate prema danskom helikopteru i rušenja drona iznad Litve, pa je poručila da će Rusija vidjeti kako odlučnost Europe zbog ovakvih poteza samo jača: "Zajedno s NATO-om jačamo naše kolektivno odvraćanje i obranu. Istovremeno pojačavamo pritisak na Rusiju."

No bez obzira na to što je NATO i dalje nezamjenjiv obrambeni kišobran za Europu, von der Leyen je na iznenađenje mnogih predložila stvaranje Europskog sigurnosnog vijeća, koje bi moglo okupiti EU i partnere poput Kanade, Velike Britanije i Norveške te uspostaviti "protokol o sigurnosti u hitnim slučajevima" koji bi omogućio članicama EU-a da pokrenu rasprave o odgovoru na krize. "Europa treba vlastiti priručnik za borbu protiv hibridnih napada", rekla je von der Leyen, misleći na takozvane hibridne napade poput pokušaja sabotaže. "Kada bi to pokrenula jedna država članica, sve države članice bi se sastale kako bi koordinirale europski odgovor, spriječile daljnju eskalaciju i ublažile utjecaj", rekla je o predloženom protokolu.

Nadalje je obećala da će EU pružiti "najsnažniju podršku Ukrajini" tijekom nadolazeće zime, za koju je rekla da će biti najteža u ratu izazvanom ruskom invazijom.

I još malo o klimi. Von der Leyen je obećala novi "plan za toplinski val" nakon što se kontinent suočio sa smrtonosnim ljetom s rekordnim temperaturama. EU će stvoriti "savez za klimatsko osiguranje" s ciljem povećanja pokrića osiguranja za ekstremne vremenske događaje, rekla je predsjednica Europske komisije.

Bilo kako god, Europska unija odavno više nije idilično mjesto "meda i mlijeka", ako je to uopće ikad i bila, premda je teško osporiti ujedinjenu snagu EU-a na ekonomskom, financijskom i tržišnom planu. Ili kako to u svojoj opsežnoj analizi "Što ne uspijeva u europskom projektu?" konstatiraju Ali Benrabah i Aidan Cross: Tijekom većeg dijela postojanja EU-a uloženi su veliki napori da se organizacija predstavi kao ona koja nadilazi nacionalne podjele i etablira se kao svjetionik načelnog moralnog autoriteta, branitelj ljudskih prava i žestoki pobornik međunarodnog prava. No posljednjih godina i desetljeća tu je sliku postalo teže održati. Razlika između vrijednosti koje Europa retorički zagovara i postupaka koje zapravo poduzima postala je sve očitija. To se najjasnije pokazalo u dva posebna područja: rješavanju pitanja imigracije i azila te nejednakim odgovorima na sukob u Ukrajini i sukob u Gazi. Ovi primjeri, dugotrajni, ali još uvijek svježi u sjećanju građana, zrcale ne samo neuspjeh koherentnosti europskog vodstva već i dublju nesigurnost oko toga što Unija i europski projekt u cjelini doista znače u svijetu koji se brzo mijenja.

Benrabah i Cross pišu dalje kako je san o istinski neovisnoj Europi još uvijek daleko od ostvarenja, suočen s vanjskim utjecajima i unutarnjom fragmentacijom. Narativ o strateškoj autonomiji zvuči prazno kada je izložen surovoj stvarnosti globalne pozornice, posebno u svjetlu rata u Ukrajini i nepredvidljivosti Trumpove ere. Oslanjanje na SAD kao okosnicu europske sigurnosti, zajedno s unutarnjom političkom blokadom i nedostatkom jasnoće u smjeru, izdaja je načela na kojima je EU izgrađen. Unija riskira da postane predmet geopolitičke konkurencije, a ne autonomni akter. Istodobno, nedostatak koherentne industrijske strategije i fragmentiran proces donošenja odluka sprječavaju EU da svoju ekonomsku moć pretvori u opipljiv geopolitički suverenitet.

U konačnici, spoj strateške ovisnosti i moralnog licemjerja doveo je do konačnog, sveobuhvatnog neuspjeha: gubitka inspiracije! EU riskira da postane institucija posvećena isključivo upravljanju statusom quo, a ne pokretač promjena, koja jednostavno postoji bez istinski uvjerljive vizije za budućnost. Kako bi se preokrenuo ovaj smjer, europski projekt mora se podvrgnuti hitnom i kritičkom promišljanju, ponovno razvijajući kolektivnu volju koja je rodila Uniju i težeći istinskoj autonomiji te usklađivanju svojih djelovanja s njezinim izrečenim vrijednostima. Bez te transformacije EU će ostati impresivna ekonomska zona, ali ona čija je osnivačka ambicija tiho izblijedjela, ostavljajući za sobom entitet koji je prestao inspirirati i zamišljati - zaključuju svoj prilog za voycecommunity.eu Ali Benrabah i Aidan Cross.

Sve u svemu, teza da temelji Europske unije ostaju snažni, ali da nadogradnja pati od strahova i birokratske nemoći bliža je istini od svih, ne samo Ursulinih, govora o stanju Unije izrečenih posljednjih desetljeća. Pritom su u prvom planu uvijek, a danas posebno, tri ključa aspekta: sigurnosni, ekonomski i migracijski. Možemo dodati i klimatski, također itekako važan za budućnost Unije. Tu je dakako i aspekt proširenja EU-a na zapadni Balkan, ali i na Moldaviju i Ukrajinu, što je zasad ponešto u drugom planu, dok se fokus stavlja na novi EU proračun za razdoblje 2028. - 2034., što također može biti test zajedništva ili razdora. I konačno tu je i konstatni strah od eskalacije ekstremnih desnih opcija u Europi/Europskoj uniji. Problemi su to političke/ideološke, parlamentarne i demokratske naravi: AfD u Njemačkoj, Marine le Pen u Francuskoj, desnica u Švedskoj, desnica u Velikoj Britaniji, Vučić u Srbiji... Sve su to izazovi s kojima EU teško da može mirno spavati.

PRESUDNA 2027.

Za kraj, najbolje se vratiti na početak. To znači u optimistički kontekst koji, bar na riječima i s jakim političkim pečatom, ipak daje nadu da će sutra biti bolje nego što je to danas. Vratimo se dakle Ursuli von der Leyen. Ona je, podsjetimo na ovo jer se čini itekako znakovito, svoj jednosatni govor o stanju Unije u Strasbourgu započela kultnim citatom Charlesa Dickensa: "To su bila najbolja vremena, to su bila najgora vremena!" iznoseći rješenja za suočavanje s "iznimnim" izazovima i "nevjerojatnom" promjenom kroz koju Europa prolazi. "U ovom svijetu Europa je odabrala kovati vlastiti put. I sada se rađa jača, neovisna Europa", rekla je zastupnicima te u trimjumfalnom zanosu (čini se iskreno i od srca) poručila: "Europa je tu za Europljane. U hladnoj krhkosti današnjeg svijeta samo Europa može pružiti istinski suverenitet Europljanima."

Pesimist bi rekao kako je i put u pakao popločan lijepim riječima. Optimist bi zaključio suprotno: Imat ćemo onoliko čovjeka dostojnu budućnost koliko budemo imali hrabrosti boriti se za nju, rekao je Franjo Komarica. Walt Disney je pak ovako zborio: Budućnost nije rezultat odabira jednog od puteva koje nudi sadašnjost - ona je mjesto koje je stvoreno najprije u mislima i volji; stvoreno potom u djelovanju. Da sve bude u duhu održivog zajedništva, završimo riječima Slavoja Žižeka, koji je u nedavnom komentaru za VL naglasio golemu važnost izbora koji će se održati 2027. u devet europskih država: Mi Europljani moramo izgraditi moćnu velesilu i obraniti naš način života. Iduća godina bit će presudna...