HRVATSKI RAFALEI: SVEOBUHVATNA ZAŠTITA NAŠEG NEBA I ZEMLJE...
Kako će 2030. izgledati hrvatske oružane snage: Od male vojske na
rubu NATO-a do zaokružene regionalne sile
HRVATSKA SE NAORUŽAVA: NOVI ZAMAH U MODERNIZACIJI I OPREMANJU VOJSKE...
Prije samo desetak godina rasprava o budućnosti Hrvatske vojske uglavnom se svodila na pitanje kako održati na životu postojeće starije MiG-ove, što jeftinije modernizirati bar nekoliko tenkova M-84 te održati u postrojbama topništvo većim dijelom naslijeđeno iz “Bitke za vojarne”. Danas je pitanje bitno drukčije: kakvu će vojsku Hrvatska imati 2030. godine ako se do kraja provedu svi ugovoreni i najavljeni projekti modernizacije - kaže Vladimir Milinović, medijski stručnjak, politički komentator i konzultant iz INMS-a (Ideje novih medijskih strategija), te dodaje:
- Odgovor je zanimljiviji nego što sugerira veličina zemlje. Hrvatska (još) neće imati veliku vojsku, ali bi mogla imati kompaktnu, izdržljivu, tehnološki naprednu i neuobičajeno dobro zaokruženu silu, sposobnu na kopnu, u zraku i na Jadranu pružiti ozbiljnu borbu i brzo se uklopiti u operacije NATO-a. Najveća promjena nije Rafale, Leopard ili neki treći sustav, nego to što se prvi put nakon Domovinskog rata ponovno slaže logična cjelina ljudi, znanja i sustava.
GOLEMA ULAGANJA
Kopnena vojska do kraja desetljeća dobiva 44 tenka Leopard 2A8, koji su među najmodernijim tenkovima koji se danas mogu kupiti, te operativnu flotu Bradleya M2A2 ODS. Uz postojeće Patrie, to znači da će Hrvatska imati i tešku gusjeničnu i srednju kotačnu komponentu, dakle osnovu za ozbiljno opremljenu tešku i srednju brigadu. Ugovoreni Leopardi stižu od 2028. do 2030., a obnova Bradleya provodi se u Đuri Đakoviću u Slavonskom Brodu. Obuka se provodi na Leopardima 2A4, koji ostaju u sastavu HV-a, a njihov se broj možda i poveća.
U Hrvatskoj je začudno jaka grupacija “eksperata” koja tvrdi da su oklopna vozila zastarjela i beskorisna. Ti bi “kritičari” sigurno mogli porazgovarati sa 20-ak europskih zemalja koje nabavljaju tenkove, a onda i s Turskom, Korejom, Kinom, pa i Rusijom, koje proizvode tisuće tenkova i valjda nisu upućeni u to da ih “dron od 500 eura začas uništi”.
Još je zanimljivija vatrena potpora. Hrvatska je ugovorila 18 samohodnih haubica Caesar Mk2, a zadržava i PzH 2000 koji će biti modernizirani na A5 standard. Tomu treba dodati osam američkih HIMARS-a i, nakon odluke Vlade početkom rujna, čak 18 južnokorejskih K239 Chunmoo. Samo u modernim višecijevnim raketnim lanserima Hrvatska će tako raspolagati s 26 sustava. Manje je primijećena činjenica da Chunmoo ima i mogućnost djelovanja antibrodskim raketama i “pametnim streljivom”, što je vjerojatno odgovor na pitanje zašto je ugovoreno 18 lansera - oni su vjerojatno i zamjena za improvizirane obalne lansere koji su rabljeni 30 godina.
Međutim, zadržava se i klasično topništvo, čija je mobilnost bitno povećana nabavom velikog broja modernih kamiona, te obnovom zaliha topničke municije, koja je u prošlosti velikim dijelom završila u Siriji. Prema izjavi ministra u podcastu Mrežnica, zadržavaju se i stariji tenkovi, u obliku strateške pričuve raspoređene kao vatrena potpora.
Najveća preostala “rupa” je protuzračna obrana srednjeg dometa. Ministar obrane Ivan Anušić više je puta najavio njezinu nabavu, a u javnosti se za taj projekt spominje iznos od približno pola milijarde eura. Ako izbor, kako je prema cijenama na međunarodnom tržištu moguće pretpostaviti, padne na južnokorejski Cheongung-II, taj bi iznos mogao odgovarati približno dvjema baterijama.
Cheongung-II ne bi napravio neprobojni “kišobran” iznad cijele Hrvatske, ali bi štitio ključna područja, baze, zapovjedna mjesta i kritičnu infrastrukturu od aviona, krstarećih projektila i dijela balističkih prijetnji. U kombinaciji s Mistralima, protudronskim sustavima, moderniziranim radarima FPS-117 i Rafaleima, Hrvatska bi prvi put dobila stvarno slojevitu protuzračnu obranu. Sustav srednjeg dometa MORH je već formalno označio kao jedan od prioriteta.
Rafale je pritom važniji nego što pokazuje sama brojka od 12 aviona. Hrvatska eskadrila je nominalno mala, ali Rafale nije kupljen kao izolirani sustav. On ima i ulogu nadzora cijelog prostora zraka, mora i kopna, akvizicije ciljeva za topništvo, dronove i rakete, umrežavanja podataka. Potpisano je pismo namjere za postupno podizanje sposobnosti hrvatskih F3-R prema standardu F4, a Vlada je sada odobrila i dodatnu opremu za detekciju, samozaštitu i borbene komunikacije.
Kritičarima koji navode da će susjedni Rafalei “biti novi, a naši stari” lako je odgovoriti da je najveća razlika hrvatskih i srbijanskih Rafalea u tome što hrvatski - postoje i već su godinama “u treningu”, prvo u Francuskoj, a sada kod nas, a “novi” F4 istočnih susjeda još su mrtvo slovo u troškovniku.
Ratna mornarica mogla bi doživjeti najveću relativnu promjenu. HRM ni sada, suprotno onome što se može vidjeti na društvenim mrežama, nije potpuno zapostavljen, već se svake godine provode u prosjeku dvije modernizacije postojećih brodova i/ili nabavke manjih plovila. Do 2030. planiraju se dvije nove korvete. U javnosti je iznesen proračun od 1,6 milijardi eura, uz uvjet prijenosa dijela posla na hrvatska brodogradilišta. Nije riječ o besmislenom trošenju, već o suverenosti na moru i sudjelovanju u misijama NATO opremom koje se nećemo sramiti.
Posebno mjesto imaju dronovi. Hrvatska već ima šest Bayraktara TB2, ali to više izgleda kao početak sposobnosti nego konačni broj. Razumno je očekivati dodatne sustave, možda još TB2, a poslije i sposobnije Akincije za dugotrajno izviđanje i udare, uključujući nad Jadranom. Ambicioznija mogućnost nakon 2030. bila bi neka vrsta suradnje na turskom borbenom dronu Kızılelma. Za to zasad nema hrvatske odluke, ali razvoj odnosa s Baykarom takav scenarij čini manje egzotičnim nego prije nekoliko godina.
Na području FPV dronova i kopnenih besposadnih sustava, Hrvatska je u svjetskom vrhu zahvaljujući osječkim tvrtkama Orqa i Gauss te zagrebačkom DOK-ING -u, koji je postao dio Rheinmetall globalnog sustava. Orqa proizvodi i antidronove Bullet u suradnji s ukrajinskim General Cherry, a zagrebački Končar integrira poljski antidron sustav SkyCtrl.
Sve navedeno ne znači mnogo bez ljudi i logistike. Upravo tu se često previđa možda najvažnija reforma - povratak temeljnog vojnog osposobljavanja. MORH planira do 4000 ročnika godišnje u pet naraštaja. Hrvatska je prije pokretanja programa računala na približno 18.000 pričuvnika, a svaki naraštaj TVO-a taj bazen postupno povećava. Prvi naraštaj od 800 ročnika već je završio obuku, a kapacitet po naraštaju povećava se prema tisuću ljudi. Ročnici vježbaju i s FPV dronovima.
To ne znači da će Hrvatska 2030. preko noći imati dodatnih 20.000 potpuno uvježbanih vojnika. Dio će prijeći u profesionalni sastav, dio s vremenom neće biti raspoloživ, a pričuvnik bez redovitog uvježbavanja brzo gubi vrijednost. Ali razlika između države koja svake godine stvara nekoliko tisuća ljudi s osnovnom vojnom obukom i države koja to osamnaest godina nije činila strateški je golema.
Jednako je važna logistika. Do 2030. Hrvatskoj stiže još 420 teških kamiona Tatra T-815-7, a završna montaža i održavanje vezani su uz Đuru Đakovića. Moderni kamioni možda nisu atraktivni za naslovnice, ali bez njih nema ni moderne vojske.
Napokon, sve to treba platiti ne samo pri kupnji nego desetljećima održavati. Hrvatska je 2025. dosegnula nešto više od dva posto BDP-a za obranu, a službeni je plan doći na tri posto do 2030. i 3,5 posto do 2035. godine. Ako se taj smjer zadrži, najveći izazov više neće biti pronaći novac za jednu veliku nabavu, nego osigurati dovoljno projektila, granata, pričuvnih dijelova, letačkih sati, dana na moru i obuke pričuve.
SIGURNA BUDUĆNOST
Kako bi, dakle, izgledala Hrvatska vojska 2030.? Ne kao velika regionalna sila, ali kao vrlo ozbiljna nacionalna obrambena struktura: Rafale u zraku, Cheongung i Mistral na zemlji, Leopard i Bradley u manevarskim snagama, Caesar, PzH 2000, HIMARS i Chunmoo u dubinskoj vatrenoj potpori, korvete s protubrodskim i protuzračnim projektilima na Jadranu, uz sve brojnije dronove, modernu logistiku i obnovljenu pričuvu.
Ali to je i smisao odvraćanja - stvoriti situaciju u kojoj bi svaki racionalni protivnik unaprijed znao da bi napad bio spor, skup, neizvjestan i krvav - a sve to još prije nego što u računicu uđu saveznici iz NATO-a. Time se ostvaruje dugo godina zaboravljeni 3. članak povelje NATO-a koji navodi da svaka članica mora imati mogućnost braniti samu sebe i pomoći drugima. NATO ni prije nije bio humanitarna udruga za nejake, a sad o tome više ne treba ni misliti. n
