Tijekom ljudske povijesti ukupno znanje stalno se povećavalo. U prvobitnoj zajednici to je bilo znanje o temeljima preživljavanja u nesigurnom okolišu. S razvojem civilizacije povećava se ukupno znanje u različitim specifičnim područjima ljudske djelatnosti. Dolazi do svojevrsne specijalizacije, uz koju je vezan razvoj znanosti i gomilanje novih spoznaja. I tako kroz cijelu ljudsku povijest do današnjih dana - navodi prof. dr. sc. Darko Ropac, te u nastavku svog priloga piše:

Darko Ropac

Ustupljeno

Nekada je bilo moguće da pojedinci posjeduju većinu tadašnjeg znanja, poput starogrčkog filozofa Aristotela, koji je pisao o prirodi, politici, etici i poeziji, ili talijanskog slikara, izumitelja, znanstvenika i graditelja Leonarda da Vincija. Među te intelektualne velikane kroz povijest možemo uvrstiti našeg isusovca, matematičara, fizičara i astronoma Ruđera Boškovića, kao i biskupa izumitelja Fausta Vrančića. Takve znalačke divove narod je nazivao sveznadarima, a struka polihistorima ili renesansnim ljudima. Sve su to pojmovi za ljude s enciklopedijskim znanjem iz raznih znanstvenih i umjetničkih područja, odnosno za osobe čiji se interesi i znanje protežu na mnoga područja.

OGRANIČENJA

Posljednjih stotinjak godina došlo je do naglog razvoja znanosti u najrazličitijim područjima, tako da je danas nemoguće da pojedinac ima sveobuhvatno ljudsko znanje. Međutim, pojavilo se novo područje koje može sadržavati cjelokupno ljudsko znanje, a to je umjetna inteligencija. Što je više "hranimo" spoznajama i dostupnim podatcima to će ona biti sve šira baza ukupnog ljudskog znanja. Da bi to bilo moguće, nužna je izgradnja divovskih razvojnih i podatkovnih centara za umjetnu inteligenciju, kakav se predviđa i kod nas, u okolici Topuskog, pod nazivom Pantheon AI (simbolično: hram posvećen svim božanstvima, odnosno cjelokupnom znanju). Koliko je značenje takvog središta, dovoljno govori da je to investicija veća od 50 milijardi eura! Daljnji napredak u tom području gotovo je nezamisliv nama običnim ljudima.

S obzirom na sadašnji razvoj AI-a, postavlja se opravdano pitanje je li potrebno razvijati ljudsko znanje, koje je u konačnici ograničeno po svom kapacitetu i brzini. Nadalje, hoće li nezaustavljivi napredak AI-a utjecati na zanemarivanje i nazadovanje ljudskog znanja pohranjenog u našim mozgovima. Objektivno, danas nitko ne može imati ukupno ljudsko znanje pohranjeno u svom mozgu. Pa čemu je onda potrebno ljudsko znanje, pohranjeno na "starinski" način, u našim mozgovima? Ipak, ljudsko je znanje nezamjenjivo jer umjetna inteligencija nema temeljne osobine ljudskosti, poput razumijevanja, svijesti i etičke odgovornosti, nego samo obrađuje dostupne podatke. U konačnici ljudi donose vrijednosne sudove, kreativni uvid i moralnu odgovornost koje tehnologija ne može oponašati, što čini suradnju čovjeka i stroja ključnom za smislen napredak.

FREEPIK/MAGNIFIC.COM

Očito se susrećemo s određenim ograničenjima umjetne inteligencije. U čemu se ona ogleda? AI nema svijesti, ne razumije značenje riječi ili djela. Nadalje AI (odnosno stroj) može podastrijeti lažne podatke ili stvoriti privid istine. To je posve razumljivo stoga što AI uči samo iz prošlosti i ne može predvidjeti potpuno nove situacije. Iz tog aje očito da AI ima svoja ozbiljna etička i druga ograničenja.

Zbog navedenog sve veću vrijednost ima ljudski faktor. Čovjek ima sposobnost etičkog prosuđivanja, pri čemu ljudi donose odluke na temelju suosjećanja i moralnih vrijednosti. Ljudski mozak ima vlastitu kreativnost (različitu u svakoga od nas) i intuiciju, jer prave inovacije dolaze iz ljudskih osjećaja, iskustva i neočekivanih ideja. Ono što nesumnjivo nedostaje AI-u, to su kontekst i mudrost. Ljudi razumiju širu sliku društvenih, kulturnih i emocionalnih okolnosti, u čemu je AI posve uskraćen. Mogli bismo ustvrditi da bez ljudskog znanja i za sada nedokučivih osobina njegovs mozga nije uopće moguće donositi ispravne odluke, osobito ne one društvene, proizišle iz međuljudskih i unutardruštvenih odnosa. Stoga se nameće zaključak da je u budućnosti nužna suradnja čovjeka (sa svim njegovim ograničenjima) i AI-a (sa svim njegovim prednostima).

ULOGA U MEDICINI

Kada bih sve netom izneseno uklopio u kontekst medicine i uloge AI-a u tom važnom području ljudske djelatnosti, onda bi trebalo reći kako u medicini AI služi kao iznimno brz i precizan pomoćnik, ali ljudsko znanje i prisutnost ostaju nezamjenjivi u donošenju odluka i liječenju bolesnika. Liječnik raspolaže kliničkom intuicijom i sposobnošću rješavanja kompleksnih slučajeva. Pri tome ima sposobnost sinteze suptilnih znakova. Uočava pacijentov govor tijela, boju glasa i opće stanje. AI vidi samo strukturirane povijesti bolesti. Pacijenti često pate od atipičnih simptoma, koje liječnik prepoznaje. Ljudsko iskustvo prepoznaje rijetke bolesti tamo gdje AI vidi statističku anomaliju. Javlja se komorbiditet jer s produžetkom životne dobi raste broj bolesti od kojih pati pojedinac. U pacijenata s više teških dijagnoza AI teško balansira sukobljene smjernice liječenja. Liječnik se uz znanje koristi mudrošću za procjenu rizika.

U području medicine posebna pažnja pridaje se etičkim odlukama i preuzimanju osobne odgovornosti. To posebno dolazi do izražaja na kraju života i u palijativnoj skrbi. Odluke o prekidu liječenja ili prebacivanju na palijativnu skrb zahtijevaju duboko moralno prosuđivanje, a ne algoritamski izračun. U liječničkim odlukama do izražaja dolazi pravna i moralna odgovornost za činjenje ili nečinjenje. Algoritam ne može ići na sud i snositi krivnju. Liječnik svojim licencama i imenom jamči za donesenu odluku. U kriznim situacijama (poput trijaže) čovjek mora donijeti tešku odluku o tome tko ima prednost u liječenju.

PIXABAY.COM

Iduće važno područje je emocionalna inteligencija i odnos liječnik - pacijent. Poznat je tzv. placebo-efekt, koji proizlazi dijelom iz učinka empatije na liječenje. Povjerenje u liječnika dokazano smanjuje anksioznost i poboljšava ishode liječenja. AI ne može pružiti istinsku utjehu. U svojoj profesiji liječnik se susreće s nužnošću priopćavanja loših vijesti. Prezentacija teške dijagnoze pacijentu i obitelji zahtijeva takt, suosjećanje i prilagodbu tona u stvarnom vremenu. Ovdje je i motivacija za promjenu načina života. Pacijenti češće slušaju savjete o prehrani, ovisnostima ili terapiji kada iza njih stoji ljudski autoritet.

Možemo zaključiti da je vrijednost AI-a u medicinskoj praksi od izuzetne važnosti, ali uz nužnost validacije i kontrole same umjetne inteligencije. Primjerice, AI modeli mogu izmisliti medicinske činjenice ili pogrešno interpretirati artefakte na radiološkoj snimci kao tumor. Stoga je liječnik zadnja linija u donošenju odluke. U prihvaćanje AI-a kao sukreatora dijagnostike i terapije treba uvijek unositi prilagodbe lokalnom kontekstu. Tako AI baziran na podatcima iz jedne zemlje ne poznaje lokalne mutacije virusa, genetske specifičnosti ili dostupnost lijekova u drugoj sredini.

Uloga liječnika u konačnici je nezamjenjiva!