Nema ničeg neobičnog u tome da su u parlamentarnoj demokraciji stavovi stranke na vlasti i oporbenih opcija umnogome različiti u mnogim pitanjima, uključujući dakako i pitanja ideološke naravi. Tako je i u Sjedinjenim Državama, gdje su razlike između republikanaca, na vlasti s Trumpom kao predsjednikom, i oporbenih demokrata dublje od najdubljeg američkog kanjona, pa se nervozno s obje strane iščekuju međuizbori u studenome, o čijim rezultatima ovisi tko će dominirati Kongresom i Senatom. Tako je i u Indiji, koja se voli hvaliti da je zemlja s kvantitativno najvećom demokracijom na svijetu. Tako je i u Europi/Europskoj uniji, u Australiji i nekim državama Azije i Južne Amerike. Tako je i u Hrvatskoj...

Uglavnom, kako navodi teorija, vlast i oporba dva su ključna i međusobno ovisna stupa svakog parlamentarnog demokratskog sustava. Njihov stabilan suodnos osigurava ravnotežu moći, političku stabilnost i zaštitu prava građana. Bez jake vlasti država je blokirana, a bez jake oporbe demokracija prelazi u autokraciju. Smjena vlasti i oporbe na slobodnim izborima temelj je svakog demokratskog društva, pa tako i hrvatskog.

ZAGLUŠUJUĆA BUKA

Praksa je, međutim, ponešto drukčija, premda ne i iznenađujuća, pa i kad nepomirljivi odnosi između vlasti i oporbe poprimaju dramatična obilježja, na sveopću radost medija, koji od crnila i žutila, uključujući i ona politička, zapravo žive. Naravno, novinari i mediji u demokraciji imaju odgovornu zadaću upozoravanja na nepravilnosti, no u tom časnom poslu mnogo toga lako izmakne kontroli i pretvara se u crnokronični spektakl u kojem se gubi bit, a zbrajaju klikovi.

Ipak, koliko god vlast i oporba bile podjeljene, najgore od svega jest kad se podjele prelamaju kroz društvo u cjelini, pa onda svi govore o polarizaciji koja šteti demokraciji i narušava stabilnost sustava. Ako se pritom afere gomilaju na dnevnoj bazi, uz neizbježnu korupciju, pad povjerenja u institucije poprima zabrinjavajuće razmjere, a populistički i demagoški komunikacijski kaos postaje sve manje zabavan, a sve više destabilizirajući.

Što se pak Hrvatske tiče, osim nekih općih mjesta kad se radi o klasičnim odnosima vlasti i oporbe karakterističnih za mnoge zemlje Lijepu Našu "krase" i neke specifičnosti. Prva je činjenica da HDZ u 35 godina hrvatske samostalnosti i neovisnosti samo u dva izborna ciklusa nije osvojio vlast - prvi put početkom 2000-ih, kad je pobijedio SDP s Račanom na čelu, a drugi put kad je nakon afere sa Sanaderom vlast osvojio Milanović, odnosno njegov SDP, i vladao u mandatu od 2012. do 2016. Nakon toga slijedilo je deset godina apsolutne dominacije HDZ-a na čelu s rekordnim trećom premijerskim mandatom Andreja Plenkovića, uz različite koalicijske partnere u tom razdoblju.

I tu sad dolazimo da jedne od specifičnosti kad je riječ o vlasti i oporbi. Ne radi se, naime, toliko o moći jedne stranke, dakle vladajućeg HDZ-a, potvrđene u tri izborna ciklusa, nego o nemoći lijevih i desnih političkih opcija da imalo naštete toj višegodišnjoj dominaciji. Za veći dio oporbe, prije svega za SDP, takvo stanje traumatična je zbilja s kojom se nikako ne miri, pa svim silama pokušava pronaći način kako iz okršaja s HDZ-om, a najviše s Plenkovićem, izići kao pobjednik na idućim parlamentranim izborima, za dvije godine, što bi bio već četvrti pokušaj nakon neslavnih rezlutata svih prethodnih. Utješno im je pritom što je na Pantovčaku i u svom drugom mandatu "njihov čovjek", bivši premijer, a sadašnji predsjednik države, Zoran Milanović. Nije, međutim, nimalo utješno što im je taj i takav ZM više uteg nego korisna podrška u vječnom ratu protiv Plenkovića. Drugim riječima, nakon Bernardića pa Peđe Grbina, SDP sad s Hajdašom Dončićem kao liderom ne pokazuje baš puno snage, znanja i sposobnosti zbog kojih bi ih birači mogli dovesti na vlast nakon izbora u redovitom roku 2028. godine. SDP je primjer kako se jedna stranka, bez ozbira na lijevi predznak, može devastirati i svesti na puko preživljavanje s jednim te istim "argumentom" - konstatnim prozivanjem Plenkovića i HDZ-a za sve i svašta, uključujući i aktualni otpad u Gospiću, inflaciju, vanjsku politiku i drugo. Sve to je naravno posve legitimno, premda, čini se, ne baš i učinkovito, jer se u takvoj napadnoj i svađalačkoj komunikaciji ne nudi ništa konkretno i konstruktivno što bi, osim pukih fraza, moglo biti relevatno i biračima prihvatljvo kao bolje riješenje od ovakvog HDZ-a i Plenkovića. U takav "model djelovanja" SDP-a posve se uklopila i promašena kampanja "Tragom Plenkovićeve inflacije" organizirana tijekom ljeta (Sic!), da o pokušaju izglasavanja (uz druge oporbene stranke, uključujući i desni Most) nepovjerenja aktualnoj vladi i ne govorimo. A da promjene taktiku, to nitko i ne pomišlja...

Druga specifičnost domaće političke scene, osim kretanja SDP-a prema dolje, svakako je i uspon njegovih "lijevih drugova", stranke Možemo! Iako u odnosu prema starijem bratu SDP-u ideološki i nema neke velike razlike, komunikacijska taktika Benčićke, Kekinice i Tomaševića takođe se najvećim dijelom svodi na pucanje iz svih oružja na Plenkovića i HDZ, u što je uključena i akcija oko poziva na masovni prosvjed zbog otpada u Gospiću (kojeg organizira udruga "Hodaj za Liku, hodaj za Hrvatsku") na glavnom zagrebačkom trgu ove subote! Usput, smeće u vlastitim redovima (u Zagrebu, recimo) marljivo se gura pod tepih.

S desne pak strane oporbena taktika Mosta, kad se radi o napadima na vladajuće, napose na HDZ i Plenkovića, gotovo da se ne razlikuje od taktike koju provode SDP i Možemo!, iako Grmoja i njegovi pobočnici javnost uvjeravaju da provode isključivo vlastitu politiku te da na mnoge devijacije u društvu upozoravaju već deset godina. No i za njih jedini je krivac za sve loše u državi AP i HDZ, a to ponavljaju poput mantre otkako ih je prije deset godine Plenković maknuo iz tada koalicijske vlade.

Mogli bismo još analizirati retoričku, komunikacijsku taktiku bračnog para Raspudić, bivših mostovaca, bar gledajući s čisto tehničke strane, kao i taktiku preostale lijeve i desne oporbe, no opća konstatacija u svakom slučaju, pa i općenito uzevši, svodila bi se na jedno te isto, višegodišnje pravilo - što više i što češće napadati premijera Plenkovića, a time i HDZ, uključujući i sadašnju koalciju s Domovinskim pokretnom, poduzimati kojekakve akcije, inicijative, izglasavanje (ne)povjerenja vladi u Saboru itd., sve to u kontekstu populističke galame i demagoškog fraziranja.

Što se tiče DP-a, on ponekad zaigra neku svoju samostalnu igru, ali ga onda Plenković vrlo brzo vrati u normalu kao "pouzdanog" partnera u vlasti. Tako je bilo s inicijativom oko statusa Hrvata u BiH, oko drame s otpadom u Gospiću, s posjetom Penave Janši, a bit će sigurno takvih soliranja još, jer, ono, DP misli svojom glavom, i to je OK. Ali svojom glavom misli i AP, i to je isto OK.

Sve u svemu, makoliko oporba i vladajući stajali na suprotstavljenim pozicijama međusobno se optužujući za podjele i polarizacije u društvu, nekih većih i dramatičnijih pomaka ni nabolje ni nagore teško je očekivati do kraja godine, bez obzira i na inflaciju, i na zastoje u rastu BDP-a, i na energetiku i dakako na krizu s otpadom u Gospiću, i sad razotkrivanje novih kriznih žarišta diljem Hrvatske. Drugim riječima, jesen može biti, a vjerojatno i hoće biti, vruća, ali takvih smo se pregrijavanja u "odnosima bez odnosa" kakvi vladaju na relaciji oporba - vladajući već nagledali u proteklih desetak godina. Faktor deja vu čini se stabilnim do kraja 2026., uz mogućnost da će iduće godine, 2027., koja je predizborna, politička bojišnica poprimiti nove širine i dubine.

ILUZIJA SNAGE

U svemu tome problem oporbe, lijeve i desne, ostaje isti, a lidera sposobnih suprotstaviti se Plenkoviću (ne govormio sad o ZM!) zasad nema kilometrima na vidiku. To jest štetno ne samo za oporbu nego i za parlamentarnu demokraciju u općem smislu. Ako oporba, lijeva prije svega (desnu je Plenković ionako pacifizirao), ne pronađe dobitnu kombinacija za iduće izbore, 2028. godine, za što su zasad mali izgledi, imat ćemo novu pobjedu HDZ-a i novi premijerski mandat Plenkovića. To bi možda i za samo stranku i njezina zasad superiornog lidera bilo malo previše i predugo, iako ne i njihovom krivnjom. Krivnjom oporbe, naime, koja se takva kakva je danas, makoliko se trudila biti snažna i stabilna, više se doima poput nekog odveć ostrašćenog političkog debatnog kluba koji vlastitu kroničnu nesposobnost i dalje, uz časne vjerodostojne istupe, maskira u iluziju snage koju bi šira javnost, napose birači, trebala prihvatiti kao opciju za sigurnu pobjedu na izborima za dvije godine.

Općenito govoreći, kako je to mudro zaključio George Jean Nathan, američki kazališni kritičar: "Nevolja s političarima je u tome što previše govore, premalo slušaju i uopće ne stižu misliti!" Talijanski državnik iz 19. stoljeća Camillo Cavour ovako je govorio: "Kad ne bi bilo parlamenta, i moj sobar bi mogao biti diktator." Obojica su dakako u pravu. Jer princip je isti, sve ostalo su nijanse, pjevao je jedan popularni vojvođanski kantautor.