Hrvatsko je društvo duboko polarizirano. To je činjenica i to je svima jasno. Tražiti krivce samo s jedne strane političkog spektra, ne bi bilo pošteno jer, kako kaže stara narodna izreka, u džepu ne zvecka samo jedan novčić - kaže doc. dr. sc. Jagoda Poropat Darrer s Rochester Institute of Technology, autorica knjige “Tako mi Bog pomogao: predsjednička retorika u Hrvatskoj”, te u nastavku svog priloga piše:

Ustupljeno

- Društvo se ne polarizira samo od sebe; moraju postojati glasni bukači s oba pola. Oporba radi svoj posao. Pitanje je jedino radi li oporba dobro svoj posao i kako komunicira to što radi. S retoričke strane gledano, dobro je da se govori, dobro je da oporba upozorava na loše stvari koje vladajući rade ili toleriraju. S druge strane, dobro je da vladajući korigiraju svoje postupke i govore o dobrim potezima koje su napravili. Svi će se složiti da je to bit demokracije i ne možemo demokraciju i slobodu govora dozirati kako komu odgovara. Nekima je oporba preglasna, a sama neučinkovita. Nekima su pak vladajući nesposobni i korumpirani. U napadima jednih i načinima obrane drugih svatko pronalazi što mu smeta ili što ga veseli. Premijer Plenković oporbu retorički prikazuje kao “paranoičnu”, “sektaško-dogmatsku”, odvojenu od naroda, zainteresiranu za stvaranje kaosa i izmišljanje fašizacije, korupcije i drugih problema. To je klasična podjela na “nas, koji predstavljamo Hrvatsku” i “njih, koji su protiv Hrvatske”. Dio oporbe uzvraća retorikom “ustašizacije”, “fašizacije”, “okupacije institucija” ili proglašavanjem gotovo svakoga postupka vladajućih dokazom autoritarizma. Kada se takve teške kvalifikacije upotrebljavaju bez preciznog razlikovanja konkretnih postupaka, političara, stranke i njezinih birača, one proizvode afektivnu polarizaciju. Most dodatno njeguje antiestablišmentsku retoriku i podjelu između “naroda” i cjelokupne političke klase, a Možemo! i SDP češće stvaraju podjelu između “građanske, demokratske Hrvatske” i navodno radikalizirane desnice. Struktura poruke gotovo je ista, samo su predznaci obrnuti. Vladajući zbog svoje moći imaju najveću odgovornost da polarizaciju smanjuju, a trenutačno im često služi kao komunikacijska strategija.

O RETORICI...

- Hrvatska nema samo problem preoštre, odnosno brutalne, političke retorike, ima problem političke komunikacije, u kojoj je sukob prestao biti sredstvo rasprave i postao njezin glavni sadržaj. Ne bih rekla da se radi o javnoj komunikacijskoj histeriji, nego o povremenoj jakoj afektivnoj eskalaciji, a osobito su snažne kad se radi o identitetskim i ideološkim temama. Mediji tada izdvajaju najgrublju rečenicu, pretvaraju je u naslov, kratki video ili objavu, nakon čega drugi politički akteri reagiraju još snažnijom izjavom. Tako nastaje spirala retoričke eskalacije. No najopasnija posljedica nije samo retorička brutalnost. Mnogo je ozbiljnije to što se njome postupno mijenja razumijevanje demokracije: politički protivnik se ne doživljava kao legitiman sudionik rasprave, nego kao prepreka koju treba moralno diskvalificirati i ukloniti iz prostora prihvatljivoga. Posebno zabrinjava to što brutalna retorika više nije samo komunikacijski incident. Više nije dovoljno reći da je neka odluka pogrešna; ona mora biti “skandalozna”, “protuustavna”, “izdajnička”, “fašistička” ili “totalitarna”. Posljedica je gubitak značenja tih riječi. Kada se svaki politički prijepor naziva fašizmom, diktaturom ili izdajom, te riječi postupno gube sposobnost označavanja stvarno opasnih pojava. U klasičnom retoričkom smislu, politička komunikacija trebala bi ponajprije biti deliberativna: raspravljati o tome što treba učiniti i kakve će posljedice imati određena odluka. U hrvatskom javnom prostoru ona sve češće postaje epideiktička: njezin je cilj hvaliti “naše”, kuditi “njihove” i potvrđivati zajednički identitet vlastitoga tabora. U takvom diskursu prevladava pathos, a logos se potiskuje. Ethos se više ne gradi dokazivanjem vlastite kompetentnosti, nego, kao što sam već navela, razaranjem vjerodostojnosti protivnika.

O INICIJATIVAMA...

- Što se tiče inicijative oporbe “Stopama Plenkovićeve inflacije”, tema je bila dobro odabrana jer je inflacija gotovo idealna oporbena tema. Međutim, SDP i Možemo! nisu to nezadovoljstvo uspjeli pretvoriti u uvjerljivu priču o političkoj promjeni. Sam slogan je neprecizan i mobilizacijski slab. Zajednički nastup trebao je pokazati sposobnost suradnje i buduću alternativu HDZ-u. Međutim, nije bilo posve jasno tko je lice kampanje i tko nudi ekonomsku kompetentnost. Time je djelomično izgubljen ethos alternative. Rezultati anketa ne mogu dokazati uzročni učinak kampanje, ali ne pokazuju ni očekivani zajednički zamah. U kolovoškom Crobarometru SDP je pao na 18,2 posto, a Možemo! narastao na 13,6 posto. To više sliči preraspodjeli potpore unutar oporbenog prostora nego privlačenju većeg broja birača izvan postojećih oporbenog bazena. S druge strane, prosvjedi 5. rujna imaju veći retorički potencijal. Slogan “Hodaj za Liku, hodaj za Hrvatsku” retorički je znatno snažniji od “Stopama Plenkovićeve inflacije”. No rizični su oporbeni izrazi “HDZ-ov toksični zagrljaj”, “režim koji treba srušiti”, “novi Černobil”, “veleizdaja” ili tvrdnje da više uopće nema Vlade. Takve hiperbole mogu mobilizirati već uvjerene protivnike HDZ-a, ali odbijaju umjerenije građane i omogućuju Plenkoviću da se ponovno predstavi kao glas razuma nasuprot “histeričnoj oporbi”.

O POSLJEDICAMA...

- Takvom se retorikom teško može izgraditi dugoročno povjerenje. Ako je sve napad na vladajuće, što je rješenje? Neprestani napadi i bombastične populističke floskule mogu oporbi donijeti medijsku vidljivost i mobilizirati postojeće pristaše, ali ne mogu izgraditi dugoročan politički kredibilitet. Kada se oporbeni identitet svodi na protivljenje Plenkoviću, izostaju vlastita vizija, kompetentnost i konkretna rješenja, a brutalna retorika čak omogućuje vlasti da se predstavi kao razumna i stabilna. Vjerodostojna oporba zato mora povezati oštru, dokazima potkrijepljenu kritiku s jasnom i provedivom političkom alternativom.

- Plenković i HDZ mogu spavati relativno mirno, ali ne potpuno bezbrižno. Ne zato što afere ne štete, nego zato što se političko nezadovoljstvo još ne pretvara u jedinstvenu i vjerodostojnu alternativu: Crobarometar za kolovoz daje HDZ-u 26,6 posto, SDP-u 18,2, Možemo! 13,6, Mostu 9,3 posto, a čak 58 posto ispitanika o Plenkoviću ima negativan dojam. Dakle, postoji znatan potencijal za promjenu, ali je raspršen među međusobno udaljenim strankama, neodlučnim biračima i apstinentima. n