Ideja ili problem održivog razvoja ili održivosti temelji se na pretpostavci da su resursi na Zemlji ograničeni i "potrošivi", pa njima treba pažljivo raspolagati - kaže prof. dr. sc. Tonći Kokić s Odsjeka za filozofiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Splitu, te u nastavku svog priloga piše:

- Suvremeni korijeni te ideje izvedeni su iz razmišljanja i knjiga engleskog svećenika, demografa i (političkog) ekonomista Thomasa Malthusa (1766. - 1834.), prema kojima ljudska populacija raste geometrijskom progresijom (red brojeva u kojem se svaki sljedeći broj množi zajedničkim brojem koji nije nula, npr. 5, tvoreći red: 2, 10, 50, 250, 1250...), a izvori hrane se povećavaju aritmetičkom progresijom (u kojem brojevni red raste jednostavnim dodavanjem nekog broja, npr. 2, 5, 8, 11, 14, 17...).

CRNI SCENARIJI

Dakle, populacija raste brže od dostupnih izvora hrane, pa mora doći do nestašice hrane, gladi i tzv. točke katastrofe, u kojoj populacija postaje veća od dostupnih resursa hrane, a onda i vraćanju veličine populacije na razinu "održivosti".

PROF. DR. SC. TONĆI KOKIĆ

Malthusove ideje bile su jako utjecajne u njegovo vrijeme, tvorac teorije evolucije bio je pod utjecajem njegova rada i iz njega je izveo pojam borbe za opstanak kao ključnog elementa svoje teorije. U svakom slučaju, gotovo sve teorije održivosti utemeljene u toj pretpostavci pripadaju takozvanim teorijama oskudice. Obnovu njegove teorije može se naći u idejama Rimskog kluba, skupine od stotinu visoko rangiranih političara, intelektualaca, znanstvenika, ekonomista i poduzetnika iz cijelog svijeta (ima i Hrvata!) koji su početkom 70-ih godina prošlog stoljeća pokrenuli neku vrstu inventure stanja resursa na Zemlji, i izračuna koliko bi ljudi potencijalno moglo živjeti na njoj s obzirom na raspoložive resurse. Njihovi izračuni u knjizi The Limits to Growth, procjene, izvještaji u seriji publikacija i predviđanja temeljili su se na tadašnjim tehnologijama, koje su odavno prevladane, od poljoprivrede do energije. Početna procjena bila je da će enonomija i društvo doživjeti kolaps oko 2072. god. (100 godina od početka njihova proučavanja problema).

Sve teorije održivosti Malthusova tipa, pojednostavljeno rečeno, imaju manje-više jednostavno rješenje: potrebno je smanjiti upotrebu resursa ili smanjiti populaciju. Uz Malthusov tip teorija oskudice postoje i teorije obilja, koje ne smatraju resurse ključnima za opstanak čovječanstva - za njih ograničenja budućnosti nisu ograničenja dostupnosti energije i hrane nego ljudskih sposobnosti, inventivnosti i društvene pravde. Naravno, uz te idealizirane opreke postoje i neki međutipovi. Ipak, zdrav razum i svakodnevni život upućuju na ograničenost resursa, na primjer prekomjernog lova ribe ili sječe šuma. Upravo iz uočavanja tih problema nastali su praktični pokušaji očuvanja resursa, lovostaje, zaštita mrijestilišta, regulacija sječe šuma ograničenjem sadnje novih stabala.

Pojam održivosti danas je svakako trend i moda, ali njegovo značenje daleko je važnije za opstanak čovječanstva, kao i ostataka živog svijeta, biljaka i životinja. Druga važna točka, danas pogotovo aktualizirana, tiče se porasta globalnog zagrijavanja. To zagrijavanje nitko razuman ne može poreći, ono je sasvim očito i svima jasno vidljivo. No tu je pitanje je li to zagrijavanje nastalo kao plod ljudog djelovanja ili nastaje zbog relativno dugotrajnih geoloških prirodnih procesa. Ovdje je argumentacija različita: jedni tvrde da je ono plod industrijskog djelovanja čovjeka i potrošačkog načina života, a drugi, takozvani klimatski skeptici, smatraju da je riječ o sasvim prirodnim događajima, kakvih je geološka, pa i ljudska, prošlost puna: suvremena civilizacija nastala je upravo završetkom posljednjeg velikog ledenog doba, prije petnaestak ili deset tisuća godina, i sada opet idemo prema novom, manjem, ledenom dobu, koje stiže za otprilike pet tisuća godina.

Pogledamo li samo formiranje našeg Jadrana, koje je u geološkom smislu bilo "jučer", stalno se nalaze potopljena naselja u kojima se živjelo do prije četiri ili tri i pol tisuće godina. More se podignulo zbog klimatskih promjena (kao što je i Panonsko more nestalo puno, puno prije) neovisno o čovjeku. U prošlosti Zemlje zabilježene su brojne velike klimatske promjene (između 950. i 1050. vladao je temperaturni maksimum viši od današnjeg!). Naravno, te klimatske promjene sasvim sigurno nije prouzročio čovjek.

VIŠE OD OKOLIŠA

Tko je onda u pravu? Mainstream radovi u znanstvenim časopisima i poličke institucije čvrsto se drže AGW (Anthropogenic Global Warming) ideje, prema kojoj je čovjek isključivi krivac za globalno zagrijavanje, a politički potezi ograničenja ispuštanja CO2 i drugih "opasnih" plinova, oporezivanja tog ispuštanja, uspostava kvota i trgovanje njima stvaraju dodatno nezadovoljstvo i nemire. U svakom slučaju, neovisno o neslaganjima i prijeporima, političkim, znanstvenim, ekonomskim i društevnim, očito je da postoji problem zagađenja okoliša, prekomjerne proizvodnje i potrošnje nepotrebnih stvari, kao i politička, ekonomska i društvena nejednakost i podijeljenost svijeta.

Problem održivosti tako nije samo problem očuvanja okoliša nego i civilizacijski problem, koji, neovisno o sporovima, sasvim sigurno dovodi u pitanje opstanak civilizacije.