Događa li se nova migrantska kriza, s obzirom na zbivanja u Ceuti, maloj španjolskoj enklavi na sjevernoafričkoj obali, ili je i ovaj slučaj samo još jedan čin u drami bez kraja kad se radi o migrantskoj problematici - upitali smo prof. dr. sc. Marinka Ogoreca, stručnjaka za sigurnost i predavača na Veleučilištu Velika Gorica.

- Zapravo, migrantska kriza postala je permanentna pojava još s prvim velikim migracijskim valovima, 2015. godine, na koje europske zemlje nisu imale učinkovit odgovor. Problemi s ilegalnim migracijama su nakon tih migracijskih valova nastavljeni, samo se mijenjala forma i struktura migracija, kako europske zemlje i dalje ne bi nalazile učinkovite odgovore na njih. Ta se praksa pokazala uspješnom, jer ilegalna migracija i dalje je ozbiljan problem većine europskih zemalja koje su njihova konačna destinacija. Ono što se nedavno dogodilo u Ceuti samo je jedna karika u lancu permanentnih migracija za koje još uvijek nema rješenja, pa je potpuno izgledno da će se nastaviti i u doglednoj budućnosti. Sigurnost granica nikada do sada nije bila toliko upitna u većini europskih zemalja, a tzv. šengenski pogranični režim itekako je stavljen na kušnju, te već javno mnijenje velikog broja europskih zemalja čini pritisak na svoje političke elite za privremenu ili trajnu suspenziju šengenskih granica. Vidimo da je pod takvim pritiskom i talijanska vlada, na čelu s premijerkom Meloni, uvela privremenu suspenziju šengenskog pograničnog režima prema Španjolskoj upravo zbog situacije u Ceuti. Naravno da je to izazvalo adekvatnu reakciju španjolske vlade, što je dovelo do zahladnjenja njihovih bilateralnih odnosa. Uskoro će prijepori oko šengenskog režima postati jedna od najaktualnijih, glavnih političkih tema u EU-u i unutar europskih država.

POVIJESNA ISKUSTVA

Kad smo kod EU-a/Europe, ugledni The Economist u svojoj analizi naglašava da je španjolska kriza (Ceuta) razotkrila koliko se panično Europljani boje migranata, te da su europske države svojim međusobnim sukobima ponovno pokazale da ih ništa ne dijeli toliko kao migrantske krize! Stoji li takva konstatacija?

- Europljani i europske države ne boje se samih migranata, nego posljedica koje su sa sobom donijeli u zemlju konačne destinacije. Prvi migracijski valovi, 2015. godine, dočekani su s velikim razumijevanjem za njihove probleme i empatijom većine europskih stanovnika. Možemo se prisjetiti i otvorenog poziva bivše njemačke kancelarke Angele Merkel sirijskim izbjeglicama i njezina otvaranja njemačkih (a posredno i europskih) granica uz optimističnu izjavu Willkommen theater/Wir schaffen das ("Uspjet ćemo"). Očito nije uspjelo, ako je bivša kancelarka namjeravala integrirati masovni val arapskih migranata u njemačko društvo. U to vrijeme Njemačka i većina drugih europskih zemalja imala je demografski deficit i veliki nedostatak radne snage, pa je vjerojatno rješenje moglo biti u prihvatu znatnog broja migranata i njihovu uključivanju u gospodarske i društvene tijekove zemlje, te njihovu postupnom integriranju u njemačko i ostala europska društva. Do toga nikada nije došlo, jer se integracija pokazala potpuno promašenom, kao i uključivanje praktično nekvalificirane radne snage u gospodarske tijekove visokoindustrijskog i tehnološki razvijenog društva. Umjesto toga, migranti su uglavnom postali kronični korisnici socijalne pomoći i drugih socijalnih davanja Njemačke i drugih europskih zemalja, i ne pokušavajući se integrirati u njihova društva.

Umjesto integracije i prihvaćanja načina života i navika domicilnog stanovništva, imigranti su zadržali vlastite navike, mentalitet, pravila ponašanja, pa i vlastiti zakonski sustav, a u posljednje vrijeme očiti su i pokušaji legalizacije paralelnog zakonskog sustava. Tolika getoizacija dovela je do stvaranja tzv. paralelnog društva u jednoj zemlji, što je sa sobom donijelo niz problema, počevši od naglog porasta stope kriminaliteta, preko raznih oblika društvenih devijacija, do sve ozbiljnijih nesnošljivosti i sukobljavanja domicilnog stanovništva i pripadnika migrantskih zajednica. U pojedinim europskim zemljama imigrantska akcija rezultirala je reakcijom domicilnog stanovništva u obliku intenzivnog jačanja nacionalističkih i krajnje desničarskih političkih struktura te sve izraženijom nesnošljivošću prema imigrantima, što ne vodi zemlju u dobrom smjeru.

Uostalom, povijesna su iskustva do sada više puta pokazala neodrživost paralelnih društava u jednoj zemlji, što je redovito završavalo građanskim ili vjerskim ratovima s dalekosežnim posljedicama za te zemlje. U tom kontekstu mogu se promatrati i podjele europskih zemalja oko migrantskog pitanja, kao i strahovi domicilnog stanovništva od neizvjesne budućnosti koju donose paralelna društva.

JUTARNJI/GLOBUS

Ako problem migracija nije riješen, a iste se pogreške ponavljaju, koji su temeljni uzroci?

- Temeljni je problem nejedinstvena politika europskih zemalja oko načina rješavanja migrantskog pitanja te načina zbrinjavanja velikog broja migranata, koji u velikoj mjeri opterećuju gospodarske i socijalne sustave zemalja koje su im konačna destinacija. U gotovo svim europskim državama koje su opterećene migrantskom krizom postoje i razne političke opcije koje na različite načine pristupaju tom problemu - od krajnje benevolentnih pristupa prema migrantima do krajnje radikalnih zahtjeva za njihovim protjerivanjem. U političkim prijeporima unutar mehanizma odlučivanja u svakoj pojedinoj državi gubi se velika energija i, što je još važnije, vrijeme za konačno donošenje odluka i njihovu operativnu provedbu.

Također nema rješenja ni u administraciji EU-a, koji bi trebao donijeti bar okvirne mjere i prijedloge rješavanja migrantske krize. S druge strane, cijeli niz birokratskih pristupa i zastarjelih dokumenata dodatno opterećuje rješavanje migrantskog pitanja, prije svega nužnost redefiniranja azila kao jednog humanitarnog pitanja u međunarodnim odnosima, zatim politike deportacije ilegalnih migranata, nužnost promjene odredaba Dublinske konvencije i ostalih spornih dokumenata, koji više koče učinkoviti pristup migrantskom problemu negoli pomažu njegovu rješenju.

TRAŽITELJI AZILA

Može li se zaključiti da pitanje migracija više nije pitanje humanitarne politike, nego je postalo jedno od središnjih pitanja nove geopolitike, dubljeg procesa promjena unutar međunarodnih odnosa...?

- Itekako se može zaključiti kako se promijenila i sama geopolitička struktura migracija (osobito ilegalnih), koje postaju sve više specifično oružje hibridnih ratova (bolje rečeno, hibridnih operacija), s uglavnom prikrivenim krajnjim namjerama i ciljevima, ali s vidljivim rezultatima, koji općenito vode u destabilizaciju ciljane zemlje ili regije i rastakanje njihova društva. Pojedine zemlje koriste se svojim specijalnim službama i postrojbama kako bi organizirale velike migracijske valove na ciljani prostor i time nastoje ostvariti vlastite političke interese, te odgovarajuće regionalno (ili globalno) pozicioniranje u novoj arhitekturi međunarodne zajednice, koja je u fazi intenzivnog preslagivanja. Je li jedan od dobrih takvih primjera i nedavna invazija ilegalnih migranata na Ceutu, za sada je vrlo teško decidirano zaključiti, jer se ni jedan međunarodni subjekt nije o tome očitovao (što je posve za očekivati), ali organizacija više od 70.000 ljudi kako bi masovno krenuli ilegalno preko granice morskim putem svakako nije bila spontana.

Kad se sve uzme u obzir, jesu li migracije s kojima se Europa, pa i Hrvatska, i dalje suočava postale svojevrsni gordijski čvor, koji teško da itko može razriješiti? Postoje li uopće neka suvisla rješenja? Giorgia Meloni i Mette Frederiksen ponovno pozivaju na uspostavu takozvanih migrantskih centara izvan Unije da bi se odbijene tražitelje azila moglo poslati natrag u njihove matične zemlje...

- Na žalost, jesu, jer se rješenju problema pristupa nevoljko, kao da netko želi da se problem migracija (pogotovo ilegalnih) i ne riješi potpuno. Pristupa se nekim partikularnim mjerama, djelomičnim rješenjima, donošenju nedovoljno učinkovitih postupaka i sl., koji ne rješavaju bit problema. Upravo jedno od takvih djelomičnih rješenja jest izgradnja tzv. migrantskih centara u zemljama izvan prostora EU-a u kojima bi odbijeni tražitelji azila čekali na eventualne deportacije. Pretpostavljam da bi rad tih centara i život azilanata u njima plaćao EU. U čemu je onda razlika jesu li ti centri u ili izvan EU-a? Sve više se pokazuje kako su jedino rješenje odlučne i radikalne mjere, koje se mogu poduzeti samo ako su jedinstveno usvojene, podržane i beskompromisno provođene u svim zemljama EU-a. Prije svega, na razini EU-a, a jednako i svih zemalja članica potrebno bi bilo temeljito redefinirati i znatno postrožiti uvjete za dobivanje azila te maksimalno skratiti i operacionalizirati cijeli taj postupak. Ilegalne migrante trebalo bi se deportirati u zemlju iz koje potječu, a ne u zemlju koja ih je prva registrirala ili u neka migracijska središta u tzv. trećim zemljama. Jedino bi toliko radikalne mjere mogle u sadašnjem trenutku donijeti potrebne rezultate, međutim, za njih je potreban izuzetno velik konsenzus na razini administracije EU-a i vladajućih struktura u svim europskim državama. Upitna je vjerojatnost tog konsenzusa u dogledno vrijeme.

HRVATSKA KONTROLA

Hrvatska i migracije, kakvo je tu stanje posljednjih godinu-dvije, koliko smo ugroženi, odakle prijeti najveća opasnost, obavljaju li policija i sigurnosne službe dobro svoj posao, kakva je suradnja na razini EU-a...? Čujemo iznova traženja da se vojska postavi na granice... Vaš završni komentar?

- Republika Hrvatska članica je EU-a i potpisnica Šengenskog sporazuma o protočnosti granica, međutim, graničimo i sa zemljama koje nisu potpisnice tog sporazuma, zbog čega postoji posebna odgovornost Hrvatske za zaštitu vanjskih granica EU-a. Upravo zbog takvog položaja i zahtjeva koji iz njega proistječu hrvatska policija provela je ozbiljnu modernizaciju sustava kontrole svojih granica, naravno, uz značajnu pomoć EU-a. Hrvatska policija vrlo odgovorno i profesionalno štiti naše granice i pogranični prostor, iako je to teška i zahtjevna misija, zbog oblika teritorija kuda se protežu granice (posebno prema BiH). Upravo zbog takve konfiguracije terena postoje situacije u kojima veće ili manje skupine ilegalnih migranata, obično vođene osobama iz organiziranog kriminala, neopaženo prijeđu našu granicu. Srećom, veći dio se prije ili poslije otkriva i procesuira. Slanje vojnih postrojbi na granicu, prema riječima ministra Božinovića i premijera Plenkovića, za sada se ne razmatra, jer očito policijske snage dovoljno učinkovito štite granicu i pogranični prostor.

Inače, za sada Republika Hrvatska nije u većoj mjeri ugrožena valom migranata, jer nas doživljavaju i procjenjuju prvenstveno kao tranzitni prostor prema konačnim destinacijama u zapadnoj Europi. No Hrvatska je i europska zemlja, punopravna članica EU-a, pa je samo pitanje vremena kada će postati interesantna migrantima kao konačna destinacija. Na to moramo biti spremni i imati definirana rješenja i učinkovite metode djelovanja kako bi se migrantski problem definitivno riješio na samom početku, prije nego što preraste u ono s čim se nose pojedine zapadne države, u prvom redu Njemačka, Švedska, Francuska i dr.