Ceuta nije nova migrantska kriza, nego novi sudar sa stvarnošću bijede na susjednim kontinentima. Ta bijeda se svako toliko očituje u pokušajima ljudi da od nje pobjegnu i geopolitičkim potezima zemalja koje im omogućuju taj bijeg. Europa uglavnom pokušava riješiti te situacije potičući zemlje na svojim granicama da ne puštaju migrante. Ovaj put se na dramatičan način pokazalo koliko je ta strategija ranjiva. Desetci tisuća ljudi uspjeli su istodobno prijeći u španjolsku enklavu, a više od stotinu ih je pritom izgubilo život. Dakle, rekao bih da je to drastičan pokazatelj vrlo fragilne europske politike, koja migracije pokušava držati podalje ogradama i paktovima s drugim državama.

POLITIČKA POLUGA

Svakako, Europa treba imati granice, odlučivati tko ulazi na njezin teritorij i vratiti one koji nemaju pravo ostati. Ali ne smije zaboraviti da i izvan njezinih granica žive ljudi. Kada oni plivaju prema Europi riskirajući život, pitanje ne bi trebalo biti samo kako ih zaustaviti nego i kako je moguće da su spremni toliko riskirati da bi došli ovamo te kako možemo pridonijeti da se takav jad dokonča.

P. STANKO PERICA, ravnatelj Isusovačke službe za izbjeglice

USTUPLJENO

U tom mi je smislu posebno dojmljiva bila reakcija nadbiskupa Tangera, grada u sjevernom Maroku, franjevca Emilija Rocha Grandea. Rekao je da ne smijemo zaboraviti kako se iza velikih brojeva i snimaka mase u pokretu skrivaju ljudska lica, a iza svakog lica drama kroz koju prolazi. Govorio je o mladima koji u ulasku u Ceutu vide golem uspjeh, o tome kako se taj prelazak u njihovim obiteljima doživljava kao svečanost, ali i o tome da neki od onih koji su krenuli prema Ceuti nisu znali ni plivati. Čovjek koji ne zna plivati, a ipak ulazi u more prema Europi zapravo je mjera očaja i uvjerenja da ga čeka nešto vrijedno gotovo svakog rizika.

Maroko je, uz Tursku, Libiju, ali i zapadnobalkanske zemlje, jedan od ključnih partnera u europskom sustavu kontrole migracija. Europa tako svoju sigurnost na granicama uvelike povjerava državama izvan Europske unije. Kada sigurnost jedne strane ovisi o suradnji druge, migracija prestaje biti samo humanitarno pitanje i postaje politička poluga. Takva politika može kratkoročno smanjiti broj dolazaka, ali dugoročno proizvodi novu ranjivost, jer onaj tko kontrolira migracijski tok prema Europi dobiva mogućnost ucjenjivanja. Ideja o migrantskim centrima izvan Europe upravo je zbog toga slaba. Maroko, premda ne formalno, već jest jedan takav centar, a vidjeli smo što se ondje dogodilo. Italija bi željela takav centar u Albaniji. U kombinacijama drugih članica često se spominju centri u Srbiji i BiH. Za nas u Hrvatskoj to znači da bismo scene iz Ceute lako mogli vidjeti u našim gradovima.

Šteta je što to naši političari ne percipiraju, nego su se pridružili paničnim reakcijama populista diljem Europe. Populistički političari posljednjih su godina naučili koliko je ovo zapaljiva tema i koliko poena na njoj mogu zaraditi. Njihov narativ sada preuzimaju i etablirane stranke, jer vide da je lakše potpaljivati niske emocije birača nego graditi odgovorne politike. Tu je iznimka upravo Španjolska, gdje trenutna vlada pokušava voditi odgovornu migrantsku politiku. Umjesto da strance koji ondje rade drži u pravnom limbu, i tako dopušta da ih poslodavci iskorištavaju, provodi se legalizacija onih koji zadovoljavaju uvjete za ostanak u zemlji. Katolička Crkva je u tom procesu veliki saveznik vlade, unatoč oštrim napadima desnih stranaka.

Nažalost, takva vrsta odgovornosti danas je u Europi rijetkost. Nacionalni refleks zatvaranja ugrožava šengensku ideju zajedničke granice i Europa uvijek iznova otkriva koliko je njezina zajednička migracijska politika još uvijek više projekt nego stvarnost. A upravo nam u Europi zajedničke politike, posebno spram migracija, daju sposobnost da budemo djelotvorni. Dakle, ne bih rekao da su migracije toliko podijelile Europu koliko su razotkrile njezine postojeće slabosti. Refleks zatvaranja i strah od stranaca jači su od sposobnosti stvaranja kvalitetnih rješenja. Umjesto da se uloži u kvalitetan sustav kojim bi se istodobno kontrolirale granice, zaštitilo pravo na azil i omogućilo legalne putove, izabran je neodgovoran put guranja problema pod tepih.

Ono što je i za naše društvo posebno važno jest da migranti ne budu samo roba u ideološkim sukobima, a to se događa kada populistički političari preuzmu javni prostor i nametnu svoj ogorčeni narativ. Zato je važno da mediji, civilno društvo, vjerske zajednice i drugi javni akteri daju svoj doprinos i da ne zanemaruju ili banaliziraju ovu temu. Jer mislim da se upravo u ovoj temi, ako se mogu religijski izraziti, vodi bitka za dušu društva, pokazuje je li ono još sposobno za solidarnost i ljudski pogled na druge ljude, ili se formirao masovni egoizam koji prezire sve koji nisu "naši".

STRAH JE GORIVO

Zaključno, Ceuta je još jedan dokaz da rješenje za suvremene migracije nije još viša ograda, kao što to tvrde populisti. Potrebni su legalni kanali migracija, učinkoviti azilni postupci, provedivi povratci, ulaganje u zemlje podrijetla i tranzita te, iznad svega, zajednička europska politika. Pokazalo se opet da Europa neće riješiti migracije tako da ih učini nevidljivima. Mora ih učiniti sigurnijima, uređenijima i pravednijima, ali ih neće zaustaviti zidom. Ignoriranje toga dovelo je do ove situacije, da je očaj ljudi postao valuta u geopolitičkim igrama i da je strah od migracija postao gorivo za političku polarizaciju. I to je samo jedan u nizu, možemo reći, očekivanih propusta suvremenog čovjeka, odnosno to su sve lica iste krize, od neodgovornog konzumerizma do klimatske krize, koju najradije biramo ignorirati. No time već ulazimo u pitanja sociologije i filozofije...