Kulturni ratovi nedvojbeno su jedan od temeljnih civilizacijskih sukoba našega vremena. U središtu sukoba nalazi se pitanje na kojim će vrijednostima počivati zapadna civilizacija u desetljećima koja dolaze. Rasprave o obitelji, ljudskom životu, religiji, slobodi govora, nacionalnom identitetu, odgoju, obrazovanju, migracijama, povijesnom pamćenju ili rodnoj ideologiji predstavljaju različite izraze iste vrijednosne rasprave. U konačnici riječ je o razumijevanju čovjeka, društva, slobode i smisla zajedničkoga života - navodi Davor Dijanović, novinar, geopolitički analitičar i publicist (njegova je nova knjiga "Hrvatska - država koja se samoukida"), te u nastavku svog komentara za Magazin piše:

DAVOR DIJANOVIĆ

- Pojam kulturnoga rata doista nije nov. Njegovi korijeni sežu do Bismarckova Kulturkampfa u drugoj polovini 19. stoljeća, kada je pruska država nastojala ograničiti društveni utjecaj Katoličke Crkve. Suvremeno značenje ponajprije se povezuje s američkim sociologom Jamesom Davisonom Hunterom i njegovom knjigom Culture Wars: The Struggle to Define America, iz 1991. godine. Hunter pokazuje kako se glavne društvene podjele u suvremenim zapadnim društvima sve snažnije oblikuju oko moralnih autoriteta, religije, identiteta i temeljnih vrijednosti. Kulturni ratovi stoga su borba za određivanje vrijednosnih orijentira društva.

POUČNI PRIMJERI

Britanski filozof Roger Scruton svoju je misao gradio na uvjerenju da se civilizacije održavaju zahvaljujući osjećaju pripadnosti, poštovanju prema baštini i odgovornosti prema budućim naraštajima. U njegovim djelima posebno mjesto zauzimaju obitelj, religija, nacionalna kultura, pravni poredak i običaji kao ustanove koje nastaju organskim razvojem zajednice. Scrutonova filozofija pruža okvir za razumijevanje kulturnih ratova kao sukoba između nastojanja da se očuva civilizacijski kontinuitet i ideoloških projekata koji zagovaraju duboku kulturnu i društvenu preobrazbu.

Zabrinutost oko budućnosti Europe i Zapada izražavao je i papa Benedikt XVI. kroz upozorenje na "diktaturu relativizma". U svojim govorima i spisima upozoravao je da kultura koja odbacuje postojanje objektivne istine i trajnih moralnih mjerila postupno gubi uporišta na kojima je europska civilizacija stoljećima gradila svoje razumijevanje čovjeka, slobode i odgovornosti. Njegova promišljanja važan su doprinos raspravi o odnosu kršćanstva, europske kulture i suvremenih društvenih promjena.

Na sličnom je tragu i T. S. Eliot. U djelu Notes Towards the Definition of Culture razvija misao da je kultura organska cjelina koja nastaje kroz religiju, obitelj, obrazovanje, umjetnost, lokalne zajednice i povijesno iskustvo jednoga naroda. On smatra da europsku kulturu nije moguće razumjeti odvojeno od kršćanske tradicije koja je oblikovala njezine ustanove, umjetnost, književnost i društvene običaje.

Takva filozofska promišljanja pomažu razumjeti zašto se suvremeni kulturni ratovi vode upravo oko obrazovanja, jezika, umjetnosti, medija, religije i obitelji. Riječ je o područjima koja oblikuju kulturno pamćenje i vrijednosne orijentire društva.

Ovdje je važno spomenuti teoriju kulturne hegemonije Antonija Gramscija. Polazeći od uvjerenja da se politička vlast dugoročno učvršćuje kulturnim vodstvom, Gramsci je veliku važnost pridavao ustanovama poput škole, medija, kulture i intelektualnoga života. Njegova analiza pridonijela je razumijevanju kako su političke odluke često završna faza procesa koji mnogo ranije započinje u kulturi.

Sjedinjene Američke Države postale su glavno poprište suvremenih kulturnih ratova, osobito nakon društvenih i intelektualnih previranja šezdesetih godina prošloga stoljeća. Politika identiteta, woke pokret i cancel culture, tijekom posljednjih desetljeća proširili su se gotovo cijelim zapadnim svijetom zahvaljujući sveučilištima, globalnim medijima i digitalnim platformama. Europa je tim procesima dala vlastiti sadržaj kroz rasprave o migracijama, demografiji, nacionalnom identitetu, europskim integracijama i odnosu prema kršćanskoj baštini.

Douglas Murray u knjizi "Rat protiv Zapada" (The War on the West) argumentira činjenicu da u dijelu zapadnoga akademskog, kulturnog i političkog prostora prevladavaju ideologije i narativi koji europsku i zapadnu povijest promatraju ponajprije kroz prizmu kolonijalizma, rasizma i različitih oblika ugnjetavanja. Prema njegovoj analizi, takav pristup često potiskuje svijest o doprinosima Zapada razvoju demokracije, pravne države, znanosti, sveučilišta, ljudskih prava i individualnih sloboda te pridonosi krizi zapadnoga civilizacijskog samopouzdanja.

Kulturni ratovi su mnogo više od politikantskih nadmetanja između ljevice i desnice. U njima se oblikuje društveno razumijevanje čovjeka, obitelji, slobode, odgovornosti i zajednice. Oni pokazuju da se ključne bitke vode u školama, na sveučilištima, u medijima, filmskoj industriji, izdavaštvu i na društvenim mrežama. Kultura oblikuje političke procese mnogo prije nego što oni dobiju politički i legislativni izraz.

TEST CIVILIZACIJE

Republika Hrvatska sudjeluje u tim procesima kroz vlastito povijesno iskustvo. Rasprave o Domovinskom ratu, komunističkom nasljeđu, ulozi Katoličke Crkve, zaštiti života, odgoju i obrazovanju, rodnoj ideologiji, migracijama ili demografskoj obnovi hrvatski su izrazi širega zapadnog kulturnog sukoba. Globalni ideološki narativi pritom se isprepleću s pitanjima nacionalnoga identiteta i povijesnoga pamćenja, što hrvatske kulturne ratove čini specifičnim.

Kulturni ratovi borba su za dušu Zapada. U njihovu se središtu nalazi pitanje hoće li europska civilizacija nastaviti graditi svoj identitet na kršćanskoj antropologiji, grčko-rimskoj filozofskoj baštini, nacionalnim kulturama i povijesnom iskustvu koje je oblikovalo njezine ustanove ili će prevladati ideološke paradigme koje zagovaraju duboku preobrazbu kulturnoga i moralnoga poretka u skladu s kulturmarksističkom paradigmom. Rasprava o kulturnim ratovima stoga predstavlja raspravu o budućnosti Zapada.