Postoje datumi koji prestaju biti samo puki događaji u nekom vremenu. Oni postaju mjesta sjećanja, točke oko kojih se oblikuju kolektivni identiteti i koje nije moguće jednoznačno interpretirati. Jedno od takvih datuma svakako je i 27. srpnja 1941. godine.

U socijalističkoj Jugoslaviji taj se datum smatrao početkom ustanka naroda Hrvatske protiv fašizma. Taj je datum bio ugrađen i u službeni narativ o antifašističkoj borbi, bratstvu i jedinstvu yu-naroda i kao takav bio je jedan od ključnih povijesnih datuma, koji su sudjelovali u formiranju nove, socijalističke Jugoslavije. U socijalističkoj Jugoslaviji sjećanje na rat bilo je jedan od temeljnih elemenata legitimnosti novog poretka.

Devedesetih godina, raspadom Jugoslavije i nastankom novih država, došlo je do potpunog preokreta u interpretaciji onoga što se dogodilo 27. srpnja 1941., pa se sve češće i glasnije moglo čuti da to nije bio nikakav ustanak hrvatskog naroda, već da je riječ o pobuni srpskog stanovništva, koje je počinilo strašne zločine nad hrvatskim (i muslimanskim) [1] civilima.

Međutim, pravi se problemi javljaju kada nova interpretacija postane samo zrcalna slika one stare. Ako je jugoslavenski socijalistički narativ reducirao događaj na “početak antifašističkog ustanka”, onda ga nova nacionalna čitanja ponekad reduciraju na “četničku pobunu”.

Oblikovanje otpora

Ozbiljna historiografija ne može biti samo puka supstitucija jednog političkog narativa drugim. Njezina se zadaća, prije svega, sastoji u tome da pokuša shvatiti kako je jedan događaj postao nositelj različitih značenja i interpretacija. Jer, 27. srpnja 1941. nije samo datum iz kataloga ratnih zbivanja na ovim prostorima. Taj datum je mjesto na kojem se susreću gotovo svi veliki problemi europskog 20. stoljeća: slom i raspad država, uspon totalitarnih ideologija, etničko nasilje, građanski rat, revolucija, kao i kasnija nastojanja pobjednika da uspostavi apsolutnu kontrolu nad prošlošću.

NDH, represija i stvaranje prostora za pobunu: Da bi se razumjeli događaji ljeta 1941., nužno je najprije razumjeti karakter države koja je nastala nakon sloma Kraljevine Jugoslavije. Nezavisna Država Hrvatska bila je projekt sila Osovine i režima koji je svoju legitimaciju temeljio na (rigidnoj) ustaškoj ideologiji [2]. Uspostavljanjem rasnih zakona, progona i sustavne represije prema Srbima, Židovima, Romima stvoren je poredak koji je dio stanovništva doveo u stanje egzistencijalne ugroženosti [3].

Posebno teško stanje bilo je na područjima Like, Korduna, Banovine i sjeverne Dalmacije, gdje su lokalno nasilje, represija i raspad pravne sigurnosti proizveli atmosferu straha. Bez tog konteksta nije moguće u potpunosti razumjeti pojavu legitimnog oružanog otpora.

Ali povijesna analiza ne može završiti pitanjem: zašto je došlo do pobune dijela srpske zajednice na prostoru NDH? Jednako važno pitanje jest kako je taj otpor politički oblikovan i kako su ga ondašnje relevantne političke snage nastojale usmjeriti.

Srb 1941.: između pobune, otpora i revolucije: Događaj u Srbu 27. srpnja 1941. nastao je u prostoru u kojem su se susrele i sukobljavale različite političko-povijesne energije. Dio lokalnog stanovništva reagirao je iz neposrednog iskustva ugroženosti i straha. Za mnoge ljude prvi motiv nije bila nikakva velika, a još manje svjesna ideologija, nego obrana života, obitelji i lokalne zajednice. Ali, isto tako, nikako se ne smije zanemariti činjenica da su na tom prostoru djelovali i pojedinci koji su bili pod snažnim utjecajem dominantnih politika Kraljevine Jugoslavije.

Komunistička partija Jugoslavije nastojala je taj spontani otpor uključiti u širu strategiju narodnog ustanka protiv okupatora i revolucionarne promjene društva. Zbog toga 27. srpnja treba razumjeti kao susret različitih političkih motiva, od otpora nasilju NDH, samoobrane ugroženog stanovništva, nacionalne mobilizacije pod parolom “Srbi na okup” pa sve do pokušaja malobrojnih komunista, uglavnom hrvatske nacionalnosti, koji su se trudili nametnuti svoju političku/revolucionarnu agendu. Stoga bi bilo pogrešno sva ta zbivanja tih dana svesti samo na jednu od tih različitih i suprotstavljenih dimenzija.

Komunistički pokret - antifašizam i revolucija: Jedna od važnih značajki jugoslavenskog partizanskog pokreta jest njegova dvostruka priroda. S jedne strane, komunisti su s vremenom izrasli u najorganiziraniju snagu oružanog otpora protiv okupacijskih sila i njihovih domaćih saveznika. Njihova borba protiv nacističkog i fašističkog poretka dio je šire europske povijesti otpora, koji je doduše prvih godina rata bio pod svekolikom kontrolom Sovjetskog Saveza, Kominterne, Staljina… Ukratko, partizanski pokret bio je, u velikoj mjeri, impregniran boljševičkom praksom.

S druge strane, partizanski pokret nije imao za cilj samo oslobođenje zemlje nego i radikalnu, revolucionarnu transformaciju društva. Temeljni cilj yu-komunista sastojao se u uspostavi nove/stare političke zajednice, formiranju novog društvenog poretka, koji će u svim detaljima predstavljati radikalni odmak od monarhističke Jugoslavije [4].

Upravo ova povezanost antifašističkog otpora i revolucionarne politike na najbolji način objašnjava zašto su kasnije interpretacije određenih povijesnih epizoda bile toliko različite. Jedna je naglašavala oslobođenje i pobjedu nad fašizmom, dok je druga inzistirala na revolucionarnom karakteru nove vlasti i surovoj represiji nakon pobjede. Tako je broj ubijenih i uhićenih poslije rata vjerojatno znatno veći od broja ubijenih i uhićenih tijekom samoga rata! Stoga bi svako povijesno razumijevanje ovih procesa moralo uključiti obje ove komponente.

Srpski nacionalni element i razvoj četničkog pokreta: Kao što smo već spomenuli, razvoj događaja u NDH u ljeto 1941. ne može se razumjeti izvan šireg konteksta raspada jugoslavenske države. U prvim mjesecima rata različite skupine unutar srpske zajednice nisu imale potpuno jedinstvene političke ciljeve. Postojale su lokalne formacije kojima je primarni cilj bio opstanak i zaštita stanovništva. No nikako ne smijemo podcijeniti političko djelovanje koje je, bez obzira na sve promjene, i dalje ostalo vjerno monarhističkim i četničkim tradicijama. Stoga bi bilo poželjno da hrvatska historiografija ozbiljnije analizira ulogu Srpskog književnog kruga/SKK i njegova utjecaja na politička i ina zbivanja u Hrvatskoj prije 1941. godine, odnosno kako se taj utjecaj reflektirao na političke i ine procese 1941. godine. Naime, poznata je činjenica da Srpski kulturni klub/SKK [5] nakon osnivanja Banovine Hrvatske 1939. zauzima izrazito kritičan stav prema njezinu ustavnom položaju. U krugu okupljenom oko SKK-a razvijaju se ideje o okupljanju svih Srba u jednoj političkoj cjelini, a slogan “Srbi na okup” postaje jedan od simbola mobilizacije srpskog nacionalnog pokreta. Značajan broj časnika bivše jugoslavenske vojske, koji će poslije pristupiti četničkom pokretu, dijelio je takve političke i nacionalne stavove. I u ljeto 1941. te su ideje bile važan dio političkog ozračja u Lici, Kordunu…, riječ je o prostoru NDH u kojem dolazi do otvorene pobune dijela srpske zajednice.

Kasniji razvoj četničkog pokreta to će i pokazati, a posljedice jedne takve indoktrinacije bili su i svi oni užasni zločini nad nesrpskim stanovništvom u pojedinim dijelovima hrvatske države tijekom rata.

No jednako tako, povijesno nije opravdano svaki oblik srpskog otpora u ljeto 1941. automatski dovesti u svezu s četničkim projektom. Razlika između spontanog otpora ugroženog stanovništva i razvijenog političkog programa mora ostati jasna.

Granice sjećanja

Zločini, žrtve i granice povijesnog opravdavanja: Jedno od najosjetljivijih pitanja vezanih uz događaje ljeta 1941. jest pitanje nasilja nad civilima, osobito nad hrvatskim stanovništvom u područjima zahvaćenim ustankom. Povjesničari se ovdje nalaze pred dvostrukom obvezom. Prva je obveza priznati povijesnu činjenicu da je srpsko stanovništvo u NDH bilo izloženo iracionalnom državnom teroru, progonima i neodgovornoj politici hrvatske vlade i dijelova vojnih formacija i njenih zapovjednika, koji su u mnogim situacijama djelovali na svoju ruku i protivno interesima državne politike. To iskustvo straha i ugroženosti bilo je jedan od ključnih razloga da je uopće došlo do oružanog otpora dijela srpske zajednice u NDH. Dok bi se druga sastojala u tome da se zločini počinjeni nad hrvatskim civilima ne mogu opravdati prethodnim zločinima. Povijest, baš kao ni etika, ne poznaje hijerarhiju žrtava. Priznanje stradanja jednog naroda ne umanjuje pravo drugog naroda na vlastito sjećanje. I upravo je ta vrsta sjećanja poslije završetka Drugog svjetskog rata bila uskraćena hrvatskom narodu.

Europsko iskustvo 20. stoljeća pokazuje da društva koja pokušavaju graditi identitet isključivo na vlastitoj patnji, a prešućuju patnju drugih, ostaju nepovratno zarobljena u prošlosti. No ta zarobljenost ne znači da se ta potisnuta/zabranjena prošlost neće, u nekim novim okolnostima, ponoviti.

Od povijesti do mita - 27. srpnja nakon 1945. godine: Nakon završetka Drugog svjetskog rata nova, socijalistička Jugoslavija izgradila je službeni narativ o 27. srpnja kao početku ustanka (srpskog) naroda Hrvatske protiv fašizma. Taj narativ imao je jasnu političku i moralnu funkciju. Zemlja koja je iza sebe imala masovne zločine, građanski rat i duboke nacionalne podjele trebala je ovim simplificiranim narativom prevladati sve te bolne traume, sve one mnogobrojne interetničke nesporazume. Antifašistička borba i ideja bratstva i jedinstva postale su središnji elementi novog yu-identiteta, nekog novog idealiziranog početka… Čak će i neki hrvatski predsjednici, u novoj, demokratskoj Hrvatskoj, papagajski ponavljati taj narativ, pa će tako jedan od njih na jednom od obilježavanja 27. srpnja ponosno izjaviti da “lijepo stoji partizanska kapa”, bez obzira na to što su, u međuvremenu, postali dostupni dokumenti, između ostalih i tekst Otrićkog sporazuma [6] potpisan od strane talijanskih fašista, četničkih vojvoda i komuniste ĐokeJovanića [7], koji bacaju posvema novo svjetlo na sva ona tragična zbivanja 27. srpnja 1941. godine u Srbu. Naime, to nije bio nikakav svenarodni ustanak protiv fašista, nego se, nažalost, radilo o sirovom četničkom derneku/krvavom piru [8] u kojem su stradali nevini hrvatski seljaci. Pobiti cijelu jednu hrvatsku obitelj i ubiti katoličkog svećenika na krajnje svirep način nikako se ne može smatrati početkom ustanka protiv fašizma. Pravo je pitanje: zašto ti “svjesni” ustanici/antifašisti nisu napali neku talijansku ili ustašku vojnu formaciju, nego su svoj bijes iskalili na civilima? Ne samo što nisu napali već su s talijanskim okupacijskim snagama sve vrijeme otvoreno surađivali.

Međutim, svaka službena kultura sjećanja ima svoje granice.

Odavno smo svjesni da u socijalističkom razdoblju neke teme nisu bile dovoljno istraživane ili su bile svjesno potiskivane, pa se tako u tom razdoblju nisu ozbiljnije propitivali različiti politički motivi sudionika tog navodnog ustanka, kao ni sve one napetosti koje su postojale između komunističke i drugih, velikosrpskih, monarhističkih ideologija. Nadalje, svjesno su se prešućivali i svi oni zločini nad (hrvatskim i muslimanskim) civilima koji se nisu uklapali u dominantni narativ. Isto tako, nikako se nije smjela propitivati represija/crveni teror nove komunističke vlasti nakon rata prema svim stvarnim ili izmišljenim neprijateljima novog društva.

Bolna pitanja

Nakon raspada Jugoslavije dogodio se obrnuti proces. Sve one potisnute teme dobile su zasluženu pozornost, ali su najčešće postale dio novih političkih interpretacija koje su gotovo na jednak način, ali s novim ideološkim predznakom, interpretirale tu donedavno potisnutu/prešućenu prošlost.

Tako je i ovaj povijesni događaj ostao zarobljen između dva suprotstavljena modela sjećanja. No treba jasno reći da uopće nije problem u tome što društva različito pamte, već da se problem javlja isključivo onda kada se prošlost, određeni događaji pokušaju pretvoriti u vlasništvo samo jedne, vladajuće politike, gdje onda jedni u tom događaju, 27. srpnja, vide isključivo početak antifašističke pobjede, a drugi taj događaj svode isključivo na srpsku pobunu u kojoj je četnički element bio prevladavajući. Povijesna istina, međutim, uvijek zahtijeva nešto složeniju sliku u odnosu prema ovoj crno-bijeloj projekciji tog povijesnog događaja.

27. srpnja i europska kultura sjećanja: Upravo zbog toga 27. srpnja trebalo bi promatrati u širem europskom kontekstu. Europa nakon 1945. nije nastala zato što je zaboravila sve svoje brojne katastrofe, već je nastala tako što je nastojala iz svih tih katastrofa izvući političku i moralnu pouku! Konačno, svako društvo ima svoja teška mjesta sjećanja. Ali demokratska društva i razlikuju se od nedemokratskih upravo po tome što mogu otvoriti i ona najteža i najbolnija pitanja iz svoje prošlosti...