Tekuća transformacija međunarodnog poretka prema multipolarnom uređenju rezultat je fragmentacije dosadašnjeg liberalnog poretka. Međunarodne institucije gube koherentnost, distribucija moći prelazi s globalne na regionalnu razinu, dosadašnje norme i pravila se zanemaruju ili krše, globalni ekonomski lanci se lome i regionaliziraju. Ovaj proces tek je počeo, a konačni oblik multipolarnog poretka ovisit će o nizu činitelja - navodi doc. dr. sc. Robert Barić, vojnopolitički analitičar s Fakulteta političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu, te u nastavku svog priloga, piše:.

- Multipolarni poredak nije novina. Od vestfalskog mira 1648. pa do 1945. godine multilateralizam je bio temelj međunarodnog poretka. Njegovo obilježje bilo je sukobljavanje europskih sila u borbi za globalnu prevlast. Za vrijeme hladnog rata međunarodni poredak bio je bipolaran, a u njemu su dominirali SAD i SSSR kao dvije globalne supersile. Nakon završetka hladnog rata u 90-im godinama prošlog stoljeća postojao je unipolarni trenutak, globalna dominacija SAD-a kao jedine preostale supersile. To razdoblje nije dugo trajalo. Globalno slabljenje utjecaja SAD-a nakon invazije Iraka 2003. godine označilo je početak tranzicije prema multipolarnom svijetu. Tranzicija je ubrzana posljedicama globalne financijske krize 2008. godine koja je dovela u pitanje rezultate neoliberalne globalizacije i intenzivirala jačanje globalne ekonomske nejednakosti. Globalna ekonomska slika dodatno se komplicira digitalnom revolucijom i razvojem umjetne inteligencije. Promjene ovdje nisu samo ekonomske već i zahvaćaju cijelo društvo (utjecaj društvenih mreža).

Jačanje regionalizma

Nakon ruske aneksije Krima 2014. godine i intenziviranja geopolitičkog sukoba Kine i Zapada koje sada kulminira upozorava se na završetak liberalnog međunarodnog poretka. Umjesto integracije i povezivanja na globalnoj razini sada imamo natjecanje dvije velike sile - Kine i SAD - a istovremeno na regionalnoj razini događa se uspon novih sila.

Globalno opadanje utjecaja SAD-a iskoristila je Kina i u posljednja tri desetljeća zahvaljujući snažnom ekonomskom rastu i velikom tehnološkom rastu postala globalna ekonomska supersila, iako po vojnoj moći još uvijek zaostaje za SAD-om. Tako Kina postupno popunjava političku i ekonomsku prazninu koju je na globalnoj razini ostavio Washington. Rusija nije sposobna pratiti ovu utrku dviju globalnih sila, i sve više će se pretvarati u kinesku sirovinsku bazu. Sve tri sile nastoje uspostaviti svoje sfere utjecaja, što dodatno destabilizira međunarodni poredak.

U pozadini ovog geopolitičkog sukobljavanja jača regionalizam, što dovodi do pojave sila u usponu. Događaji na regionalnoj razini sve više utječu na globalni poredak, dok je prije bila suprotna situacija. To pokazuje rat u Ukrajini: bez obzira na to tko će na kraju pobijediti, globalne posljedice ovog regionalnog sukoba bit će velike. Isto se može reći za Treći zaljevski rat, koji se upravo odvija između Irana te SAD-a i Izraela. Dođe li do kineske invazije Tajvana, globalne političke i ekonomske posljedice bit će teške.

Jačanje regionalizma dovodi i do uspona novih sila, posebno na Globalnom jugu. Države poput Australije, Brazila, Indije, Japana, Južne Koreje, Indonezije Irana, Turske i Saudijske Arabije nastoje kroz postizanje regionalne dominacije stvoriti osnovu za širenje globalnog utjecaja. Mnoge od sila u usponu odbijaju se svrstati na jednu stranu u geopolitičkom sukobu Kine i Zapada, i umjesto toga ove zemlje diversificiraju svoja politička i ekonomska partnerstva i saveze.

U ovim procesima vidljiv je rast geopolitičkog sukobljavanja i natjecanja, a posljedica je turbulentna tranzicija prema kompleksnoj multipolarnosti. Ovaj bi se poredak preciznije mogao opisati kao sukobljavanje više političko-ekonomskih poredaka na globalnoj razini. Kina želi preuzeti sadašnji međunarodni poredak i preoblikovati ga prema svojim interesima na način na koji je SAD oblikovao međunarodni poredak nakon II. svjetskog rata. Rusija želi uništiti sadašnji poredak i zamijeniti ga otvorenim natjecanjem velikih sila. SAD pod drugom administracijom Donalda Trumpa napušta ulogu zaštitnika liberalnog međunarodnog poretka, razbija stara savezništva (posebno s Europom) i nastoji uspostaviti transakcionalne odnose i sve svesti na ekonomsku korist. Zemlje Globalnog juga imaju svoje interese, a preostale zemlje Zapada nastoje sačuvati elemente liberalnog međunarodnog poretka. Tako ćemo umjesto suradnje imati stalno sukobljavanje koje će obilježavati multipolarni međunarodni poredak.

Čvrsto uz Europu

Gdje su tu Europa i Hrvatska? EU nije spreman za nastajući multipolarni poredak čije će obilježje biti konstantna nestabilnost. Europljani su očekivali da će se multipolarni međunarodni poredak zasnivati na liberalnom poretku i njegovu institucionalnom okviru, kao što je to navedeno u prvoj sigurnosnoj strategiji EU-a iz 2003. godine. To se nije dogodilo i EU se sada mora prestrojavati u hodu kako bi izbjegao sudbinu objekta izloženog pritiscima Kine, Rusije i SAD-a. To se radi kroz diversifikaciju ekonomskih odnosa te konačno razvijanje europske obrane u kojoj SAD više neće imati ulogu.

Što se tiče Hrvatske, jedina je perspektiva pridruživanje europskim naporima i sudjelovanje u njihovu provođenju. Uspjeh će za Europu ovisiti o mogućnosti strateške prilagodbe novim uvjetima, razvijanju sposobnosti djelovanja u fragmentiranom međunarodnom poretku te definiranja i nametanja pravila djelovanja u takvoj situaciji. Ona strana koja se prva prilagodi takvoj situaciji imat će veliki utjecaj u oblikovanju međunarodnih institucija te standarda i normi njihova djelovanja, odnosno oblikovanju novog međunarodnog poretka. Hrvatska se treba pridružiti europskim naporima (prvo u unutrašnjem preoblikovanju EU-a kako bi Unija mogla aktivno oblikovati novi međunarodni poredak), ali zbog nekonzistentne vanjske, sigurnosne i ekonomske politike ona za to u ovom trenutku nije sposobna.

U zaključku se može reći da je međunarodni poredak u fazi turbulentne tranzicije prema multipolarnosti, bez jasne vizije kakva će to multipolarnost biti. Ovu tranziciju obilježavaju brojne međunarodne krize - rat u Ukrajini, nestabilnost Sahela i zapadne Afrike, brojni sukobi na Bliskom istoku i Aziji te jačanje geopolitičkog sukobljavanja Kine i SAD-a. To znači da jača mogućnost sukobljavanja, a ne suradnje država u trenutku kada bi se one trebale fokusirati na rješavanje ključnih globalnih problema poput klimatskih promjena ili rasta ekonomske nejednakosti.