Multipolarni svijet doista je postao stvarnost. No to nije direktorij pet jednakih velesila. Sjedinjene Države imaju najjaču vojsku, financijski sustav i tehnološke kompanije - kaže Vladimir Milinović, medijski stručnjak, politički komentator i konzultant iz INMS-a (Ideje novih medijskih strategija), te dodaje:

- Kina ima golemu industrijsku bazu. Indija stanovništvo, rast i sve ozbiljnije tehnološke kapacitete. Rusija zadržava nuklearni arsenal i sposobnost razaranja, ali bez gospodarske širine pravoga globalnog pola. Europa ima jedinstveno tržište, valutu, kapital, vrhunsku industriju, znanstvenu bazu i najgušću mrežu savezništava. Polovi nisu izjednačeni, SAD je i dalje najjači, a suradnja SAD-a, EU-a i Japana nije uništena, nego redefinirana.

Kriva percepcija

Još bode oči krajem 2025. obznanjena proširena verzija nove američke Strategije nacionalne sigurnosti, u kojoj se predlaže novi globalni format koji bi upravljao svijetom. Konkretno, spominje se skupina C5, koju bi činili SAD, Kina, Rusija, Indija i Japan... Znači li to kraj skupina G7 i G20?

- Navodna američka zamisao o skupini C5 - SAD-u, Kini, Rusiji, Indiji i Japanu - nije dokaz da je Europa izbačena iz povijesti. C5 se ne nalazi u javno objavljenoj američkoj Strategiji nacionalne sigurnosti, nego je spomenut u izvješćima o njezinoj dužoj, neobjavljenoj verziji. Čak i ako takav forum nastane, neće ukinuti ni G7 ni G20. Bio bi to još jedan klub za razgovor velikih država, a ne svjetska vlada.

Trump nije stvorio multipolarnost. Samo je brutalnije priznao da Amerika više ne želi sama plaćati održavanje poretka. Njegova retorika Europu prikazuje kao teret, ali američka industrijska politika govori drukčije. Washington priprema održavanje projektila PAC-3 u Europi, ostavlja otvorenom mogućnost njihove buduće proizvodnje izvan SAD-a i približava se koprodukciji projektila AMRAAM s europskim saveznicima. Kada Amerika Europi prenosi održavanje i razmatra proizvodnju svojih najtraženijih sustava, priznaje da ni njezina industrija više ne može sama zadovoljiti potrebe Zapada.

Kako se u novom multipolarnom svijetu snalazi dobra stara Europa/Europska unija? Ako se pita Trumpa, Europa/EU je na posljednjem mjestu američkih interesa, jednako kao i NATO... Što može i što treba učiniti Europa/EU da ostane snažan čimbenik u međunarodnim odnosima i interesima, da ponovo bude jak igrač...?

- Najraširenija geopolitička tvrdnja našega vremena glasi da Europa propada. Na društvenim mrežama već je pretvorena u kontinent muzej: demografski star, vojno nemoćan, tehnološki zaostao, ovisan o američkoj zaštiti i kineskim tvornicama. Budućnost navodno pripada Sjedinjenim Državama, Kini, Indiji i možda Rusiji, a Europa još samo regulira čepove na bocama.

Problem je u tome što ta slika mnogo bolje funkcionira kao mem nego kao opis stvarnosti. Europa više nije gospodar svijeta, ali iz toga ne slijedi da je nevažna. Upravo sada, pod vanjskim pritiskom, ona brže nego ikada dosad pretvara gospodarsku masu u stratešku, industrijsku i vojnu moć. I pritom se, bez velikih ustavnih deklaracija, de facto federalizira.

To još nije federacija u ustavnopravnom smislu. Nema europskog ministra obrane koji zapovijeda jedinstvenom vojskom. Ali postoje zajedničko zaduživanje, nabava, industrijski standardi, vojni koridori i sve više zajedničkih projekata. Ako nešto izgleda kao federalni proračun, financira se federalnim dugom i služi zajedničkoj obrani, onda je riječ bar o funkcionalnoj federalizaciji.

Priča o propasti Europe polazi od stvarnih slabosti - demografije, skupe energije, presporog odlučivanja, fragmentiranih tržišta kapitala i dugogodišnjeg vojnog zapuštanja - ali ih pretvara u karikaturu kontinenta koji više ništa ne proizvodi i ni o čemu ne odlučuje. To je dio "rata memova" na društvenim mrežama, kao i AI slike iranske garde koja "hametice" uništava američke nosače zrakoplova, ali samo u animacijama ChatGPT-ja…

Europa se ne ujedinjuje zato što su svi postali romantični federalisti, nego zato što su ruski rat, američki pritisak i kineska konkurencija nacionalnu rascjepkanost učinili preskupom. Ono što desetljećima nisu uspjele postići rasprave o europskom ustavu, sada postižu granate, dronovi, energetska kriza i spoznaja da dvadeset i sedam malih obrambenih tržišta više nema ekonomskog ni vojnog smisla.

Industrijski rezultati već se vide. Europska unija podigla je godišnji kapacitet proizvodnje topničkog streljiva prema dva milijuna granata. Obrambeni izdaci članica porasli su više od 60 posto između 2020. i 2025. Ukrajina je postala najveći svjetski proizvođač vojnih dronova po količini, a novi europsko-ukrajinski sporazum spaja njezino ratno iskustvo, softver i brzinu razvoja s kapitalom i industrijskim kapacitetom Unije. Ukrajinska obrambena industrija pritom se postupno ugrađuje u europsku industrijsku bazu.

Europa se istodobno širi kao sigurnosna mreža daleko izvan granica Europske unije. EU je sklopio obrambena partnerstva s Japanom, Indijom, Južnom Korejom, Ujedinjenim Kraljevstvom, Kanadom i Australijom. Indija s Europom razvija suradnju u obrambenoj tehnologiji, umjetnoj inteligenciji, svemiru i pomorskoj sigurnosti. Japan s Britanijom i Italijom razvija borbeni zrakoplov nove generacije kroz program GCAP. Kanada je već uključena u europski instrument zajedničke obrambene nabave. Umjesto izolirane Europe nastaje tehnološki sustav povezan s najvažnijim industrijskim silama Indopacifika.

Pritom Europu ne treba svesti na birokratske granice Europske unije. Britanija, Norveška, Ukrajina i Turska dio su širega europskog sigurnosnog i industrijskog prostora. Turska nije članica EU-a, ali jest članica NATO-a, europska vojna sila i važan dio obrambenih lanaca koji se povezuju od Londona i Pariza do Varšave, Ankare i Kijeva.

U multipolarnom svijetu kakav se bučno najavljuje kao gotova stvar, pojedini analitičari ističu da manje države (uključujući i neke članice EU-a poput Hrvatske) imaju veće šanse za utjecaj na globalnoj sceni, jer više aktera traži saveznike i suradnike za postizanje svojih ciljeva i interesa. Stoji li takva teza?

- Za manje države poput Hrvatske to je povoljnije od povratka golih sfera utjecaja. Mala država izvan snažnog saveza lako postaje predmet dogovora velikih. Mala država unutar integrirane Europe može svoju geografiju, luke, energetsku infrastrukturu, vojnu pouzdanost i industrijske niše pretvoriti u utjecaj veći od broja stanovnika.

Hrvatska zato ne treba glumiti posrednika između Washingtona, Pekinga i Moskve. To je čak izuzetno opasna geopolitička teza "suverenista". Takva "suverena" Hrvatska koja se poigrava mogućnošću odbijanja Europe i novog NATO-a u roku od nekoliko godina postala bi geopolitički plijen. Hrvatska mora postati nezamjenjiv dio europskog sustava: jadranska energetska i logistička vrata, oslonac jugoistočnog krila NATO-a te proizvođač dronova, protudronskih sustava, vojne opreme i tehnologije razminiranja. U multipolarnom svijetu mala država ne postaje važna zato što razgovara sa svima, nego zato što je nekome potrebna i zato što joj se može vjerovati. To je i ključni problem "suverenističke" politike koja se oslanja na ideju da je Hrvatska važna jer postoji, kao što su male države u doba Angele Merkel provodile inat prema velikima. Ali to je doba prošlo. Hrvatska koja bi se odvojila od Europe/EU-a vrlo brzo bi postala molitelj na forumima za ljudska prava…

Stvarna federacija

Također, analitičari navode da u idealnom scenariju multipolarni svijet omogućuje veće zajedničke napore u rješavanju globalnih problema, no također zahtijeva veliku diplomatsku vještinu i komunikacijsku spremnost na kompromise među svim akterima. Koliko je to uopće realno izvodivo u svijetu krcatom sukobima, ratovima, krizama... unatoč Trumpovu optimizmu? Vaš završni komentar?

- Multipolarni svijet neće biti ni osobito vrli ni stabilan. Više polova znači više pregovora, ali i višea mogućih sukoba. Ipak, Europa u njega ne ulazi kao promatrač. Već posjeduje tržište, novac, znanje, industriju i saveznike. Nedostajala joj je politička volja da te elemente spoji u moć. Ta se volja sada stvara pod pritiskom. Povjesničari bi jednoga dana mogli zaključiti da ruski napad, kineska industrijska konkurencija i Trumpov prezir nisu uništili Europu, nego su je prisilili da odraste.

Propala Europa možda postoji u botovskim kampanjama i na profilima koji svakoga dana objavljuju njezinu osmrtnicu. U stvarnom svijetu ona gradi tvornice oružja, zajednički se zadužuje, povezuje vojske i sklapa tehnološke saveze. De facto je od prošle godine, prema modalitetima rada, Federacija, samo to još nije svečano proglašeno (a možda niti neće).

Ukratko, Europa nije nestala iz multipolarnog svijeta. Ona se upravo pretvara u jedan od njegovih stvarnih polova.