Smatram da su multipolarni svijet i njemu pripadajuća globalna dinamika međunarodnih i geopolitičkih odnosa realnost bar posljednjih 15 godina, od Arapskog proljeća 2011. Tad je postalo jasno da se ne može svim relevantnim procesima u svijetu učinkovito upravljati iz jednoga centra, makar taj centar bio i SAD nakon završetka hladnog rata - kaže Milan Sitarski, neovisni predavač i analitičar, član Stručnog tima Instituta za društveno-politička istraživanja (IDPI) iz Mostara, te dodaje:

- Taj se trend dao nazrijeti već poslije napada na SAD 11. rujna 2001., kad Njemačka, Francuska i još neke europske zemlje nisu slijedile administraciju G. W. Busha u invaziji na Irak, a poslije 2011. taj trend je postao stabilnom činjenicom. Čak i najkonzervativniji promatrači morali su ga prihvatiti nakon povlačenja američkih trupa iz Kabula 2021., a posebice poslije ruske invazije na Ukrajinu 2022.

Kakav je odnos Sjedinjenih Američkih Država, napose Donalda Trumpa, prema multipolarnom svijetu?

- Čini se da Trump prema multipolarnom svijetu ima ambivalentan odnos. Neki elementi njegove politike sugerirali su da je on takav svijet prihvatio, "prežalivši" hegemoni status i paternalistički odnos SAD-a prema globalnom Zapadu, te da se počeo odnositi prema drugim zapadnim zemljama kao prema doslovno svim ostalim akterima u svijetu - iz pozicije čistog državnog interesa SAD-a. Taj je pristup bio praćen i naznakama pozicioniranja SAD-a kao regionalne hegemone sile na oba američka kontinenta (najava akcija prema Grenlandu, Kanadi i Panami, te akcija u Venezueli), te odustajanja od bilo kakve globalno intervencionističke uloge. Taj je pristup, međutim, ozbiljno doveden u pitanje intervencijom u Iranu, čiji se ishod još ne može predvidjeti. Očekivanja da bi bilo koji kartel sila koji ne bi uključivao EU i najveće zemlje Latinske Amerike i Afrike mogao nametnuti svoju političku volju ostatku svijeta ne smatram realnim, a takav bi pokušaj bio više izvor novih problema nego rješenja za današnje rizike.

Kakva je pozicija Europe/Europske unije u širem multipolarnom kontekstu...?

- Elite EU-a i njegovih članica moraju nastaviti usavršavati realpolitički pristup međunarodnim odnosima, kakav bar službeno već neko vrijeme prakticira Trump. To podrazumijeva otklon, iskren, a ne tek proklamiran, od bilo kakve emocionalizacije politike i mesijanskog pristupa svojoj globalnoj ulozi, te izgradnju što većeg broja saveza s državama i blokovima diljem svijeta, utemeljenih na realnom podudaranju interesa. Taj je proces poodmakao, uz nejake otpore pojedinih struktura, a u svijetu postoji dosta vrlo relevantnih aktera koji shvaćaju da im u multipolarnom svijetu treba savezništvo baš sa silom kao što je EU, bez pretenzija na osvajanje i upravljanje teritorijima izvan svojih granica.

Koliko u multipolarnom svijetu manje države (poput Hrvatske, recimo) imaju veće šanse za utjecaj na globalnoj sceni? Pojedini analitičari smatraju da više aktera traži saveznike i suradnike za postizanje svojih ciljeva... Stoji li takva teza?

- Treba obazrivo procjenjivati kapacitete malih i srednjih država u međunarodnim odnosima, jer se borba za moć u multipolarnom svijetu vodi prije svega među "megadržavama" kao što su SAD, Kina, Rusija i Indija, dok i zemlje neusporedivo većih kapaciteta od Hrvatske, poput Brazila, Argentine, Indonezije, Nigerije, Južne Afrike i drugih nastupaju na globalnoj sceni kao dio širih blokova (MERCOSUR, ASEAN, AU), a ne kao nositelji potpuno suverene političke volje. To sve više postaje i manira Saudijske Arabije, Egipta i njima bliskih država. Sličan pristup, bez članstva u širim blokovima jer im oni geografski nisu dostupni, primjenjuju i zemlje poput Kanade, Meksika, Pakistana, Australije, Japana i Južne Koreje. Suprotno, strogo suverenistički koncipirane nastupe država kao što su Iran i Turska smatram također većim izvorom rizika nego održivih rješenja.

Također analitičari navode da u idealnom scenariju multipolarni svijet omogućuje veće zajedničke napore u rješavanju globalnih problema, no također zahtijeva veliku diplomatsku vještinu i spremnost na kompromis među svim akterima. Koliko je to uopće realno izvodivo u svijetu krcatom sukobima, ratovima, krizama...?

- Vrijeme velikih izazova vrijeme je velikih rizika, ali i velikih šansi. Sadašnja generacija državnika treba učiti iz negativnih iskustava prethodnika koji nisu uspjeli spriječiti da potencijali oslobođeni renesansom proizvedu rizike koji su prouzročili ratove (protu)reformacije. To se ponovilo s potencijalima racionalizma i prosvjetiteljstva i rizicima koji su doveli do ratova, Francuske revolucije i Napoleona, te najdramatičnije s potencijalima znanstvene i industrijske revolucije 19. stoljeća i rizicima koji su završili u epohi svjetskih ratova prve polovine sljedećeg. Između ovih tragičnih razdoblja bilo je i primjera političke mudrosti i realizma koji su ih bar donekle vremenski razmaknuli, pa treba učiti i iz njih.