U nizu više ili manje intrigantnih društvenopolitičkih tema pored multipolarnosti svijeta također na dnevnom redu posljednjih godina svakako je i europski federalizam kao politička ideja i pokret koji se zauzima za integraciju Europe u jedinstvenu državu federalnog tipa. Po mnogima je to stara ideja koja u vremenu krize i preispitivanja koncepta EU-a iznova postaje aktualna...

Ekonomija i politika

Koliko je europski federalizam realna opcija ili utopistička ideja - pitali smo Davora Gjenera, političkog analitičara i komentatora s Krka.

- Povijesno, Europa je prostor nacionalnih država, a projekt stvaranja "jedinstvene države" (single state) na europskom prostoru nikad nije bio realističan. Ideja o Sjedinjenim Europskim Državama, međutim, nikad nije bila regresivna, nikad nije stvarala štetu, dapače. Ideja europske integracije samonikla je u Europi, ali ju je utjecaj SAD-a bitno ojačao. Koncept jedinstvene države na europskom kontinentu bio je od svog početka zapravo mirovni koncept, koncept sprečavanja stalnih ratova, a završetak Drugoga svjetskog rata osigurao je pretpostavke da se na europskom tlu počne izgrađivati novi mirovni poredak. Koncept je bio vrlo jednostavan: potrebno je izgraditi demokratske države koje imaju međusobno kompatibilne poretke, što omogućava njihovu jednostavniju suradnju, a nakon toga treba povezati ekonomiju. Ekonomski sustavi moraju biti zasnovani na zajedničkim principima, a nakon toga se stvaraju carinska unija pa jedinstveno tržište, ali je posebna pozornost posvećena integraciji teške industrije, mehanizmima Unije za ugljen i čelik. Na taj način spriječeno je nekontrolirano naoružavanje europskih država.

Zajedničko tržište (Eurpska ekonomska zajednica) nakon Ugovora iz Maastrichta transformira se u čvršću uniju, sa zajednički definiranim ciljevima ekonomske i monetarne unije, zajedničkom valutom, zajedničkom vanjskom i sigurnosnom politikom, zajedničkom obrambenom politikom, a s perspektivom razvoja zajedničke obrane i definiranja europskog državljanstva. Ovaj "hibridni sustav", međutim, ima i jasna ograničenja koja Europu održavaju kao "domovinu nacija" i nacionalnih država. Prije svega taj se mehanizam zasniva na načelu supsidijarnosti, na kojem su izgrađene institucije Unije. Ovaj koncept, preuzet iz kršćanskog društvenog nauka, govori nam o odgovornosti svih koji donose odluke, ali određuje da je odluke potrebno donositi na najnižoj razini na kojoj je o nekoj javnoj politici moguće kvalitetno odlučivati. To znači da je jasno definirano što su odluke koje donosi lokalna i regionalna vlast, što je u nadležnosti nacionalne države, a što su javne politike koje je optimalno kreirati na razini državnog savjeta.

Povrh toga Europska unija ni danas nije monotipski organizirana. Niti supranacionalne instance ulaze u to kako će biti organiziran demokratski poredak u nekoj od članica, tako dugo dok ta članica poštuje acquis communautaire, Zajedničku pravnu stečevinu Europskih zajednica, niti se onemogućuje, dapače potiče se, formiranje skupina unutar Unije, kao što su one nordijskih zemalja, Višegradske skupine, baltičkih republika ili Beneluxa. Ovaj mehanizam grupiranja država koje zajedno definiraju neke od javnih politika, ali se međusobno, posebno u pitanjima vanjske i sigurnosne politike, podupiru unutar Europskog vijeća i osiguravaju relevantan utjecaj članica, uglavnom manjih zemalja, na proces donošenja oduka unutar Europskog vijeća, dodatno smanjuje "centralističke" ili "unitarističke" tendencije i harmonizira odnos malih i velikih članica Unije.

Ako bi se, i kad bi se, ideja federalizma ipak realizirala, što bi to značilo u praksi? Ako je cilj politička reorganizacija Europe u jedinstvenu federalnu državu, tko time eventualno dobiva, a tko gubi?

- Unija je prije svega pragmatična organizacija, iako je silno važno to što je zasnovana na temeljnim zajedničkim ciljevima, od koji je zaštita temeljnih prava građana i ljudskih sloboda, slobode ekonomske utakmice i slobode kretanja ljudi, roba i kapitala na cijelom prostoru Unije najvažnije. Silno je važno i to što je Unija zasnovana i na konceptu održivoga i ravnomjernog ekonomskog razvoja, čime ona sprečava ono što je bila karakteristika Europe u XIX. i u prvom dijelu XX. stoljeća - zaostajanje graničnih područja europskih zemalja.

Odustajanje od asimetričnih odnosa, odnosno koncepta matričnog odnosa među državama članicama, dakle poštovanja prava malih država na ravnopravnost s najvećim članicama, dovelo bi do marginalizacije malih zemalja, pogotovo ako bi se pokušalo stvoriti uniformnu strukturu koja bi isključila formiranje skupine zemalja članica, koje se sastaju i međusobno koordiniraju prije svakog summita Europskog vijeća. Glavna primjedba sadašnjem načinu odlučivanja je odlučivanje konsenzusom, suglasnošću, a nužnost konsenzusa pokazala se ozbiljnom preprekom, nakon velikog proširenja Unije 2004. godine, a još više nakon početka hibridnog djelovanja totalitarnih režima protiv Europe, kad je strani faktor počeo zloupotrebljavati neke od lidera članica radi onemogućavanja uspostavljanja konsenzusa. Osim odlučivanja konsenzusom, određeno je i o kojim pitanjima se unutar Unije može odlučivati dvostrukom većinom: najmanje 55 % država članica mora glasati za, a države koje su glasale za moraju činiti 65 % stanovništva Unije. Napuštanjem konsenzusa i pomakom prema većinskom glasanju, makar i sustavom dvostruke većine, bile bi bitno ojačanje najveće članice Unije, a oslabljenje one manje.

Dio zagovornika "više Europe" zauzimat će se za pomicanje prema načelu većinskog glasanja i napuštanju konsenzusa, ali je pitanje je li takva promjena moguća, jer da bi ona bila uspostavljena, nužno ju je prihvatiti konsenzusom.

Ako europski federalizam zasad ostaje samo u teoriji, što je s europskim suverenizmom, kao suprotstavljenim političkim konceptom, je li on danas u boljoj poziciji...?

- Iako se često spekulira o tome postoji li opasnost da demokratska regresija koja bi se mogla dogoditi u nekima od najvećih članica Unije, a ta bi regresija bila zasnovana upravo na snaženju kvazisuverenističkih populističkih opcija, mogla dovesti u pitanje temelje europskog poretka i europske integracije, ne čini se da je to posve realno. Ne čini se ni to da osim krajnjih marginalaca netko može ozbiljno zagovarati razgradnju europskih mehanizama, a da u uvjetima povećanih prijetnji globalnih totalitarnih poredaka može doći do relevantnog zagovora razaranja zajedničkih europskih mehanizama.

Ipak, posve je prepoznatljivo da nasuprot onima koji zagovaraju "više Europe" i promjenu načina donošenja javnih politika unutar Unije, postoje i oni koji Uniju vide prije svega kao zajedničko tržište i carinsku uniju, a sve drugo što je izgrađeno u proteklim desetljećima smatraju štetnim i nepotrebnim.

Pragmatizam je spas Europe, ali njezin spas moraju biti i zajedničke vrijednosti ljudskih prava i sloboda, ekonomskih sloboda (u uvjetima socijalno-tržišnog gospodarstva i tripartizma), održivog razvoja i ravnopravnosti država članica Unije.

Unija nije Amerika

Uzimajući sve u obzir, jesu li Sjedinjene Države Europe daleka utopija ili (ne)moguća varijanta? Drugim riječima, je li u Europi uopće moguć federalizam poput onoga u SAD-u?

- Sasvim sigurno - nije! Europska unija je domovina nacija, a SAD je bio "melting pot", kotao u kojem su identiteti nacija pretopljeni u novi američki nacionalni identitet. Danas SAD više ne funkcionira kao zajednica koja pretapa kulturne identitete, nego su se konsolidirali kao nacija, i počinju imati ozbiljan problem s novim useljenicima, koje ne integriraju, nego marginaliziraju.

Zaključno, europski federalizam u multipolarnom rasporedu moći, koliko je to zapravo kontradiktorno, ili nije, s obzirom na situaciju u kakvoj se Europa/EU nalazi danas?

- Europski federalizam djelovao je više kao ideja nego kao model izgradnje institucija. Institucije su građene postupno, i u skladu sa zajedničkim vrijednostima zemalja članica. Šansa Europske unije na globalnoj razini nije ni geopolitička ni vojna, a još manje vezana uz bilo kakav monopol (energetski, rijetki metali), nego isključivo uz činjenicu da je Unija pretvorila Europu u prostor najslobodnijeg i najkvalitetnijeg života na globalnoj razini. Unija mora očuvati tu svoju kvalitetu, između ostaloga i prilagođavanjem strukture kreiranja javnih politika i na osnovi toga graditi svoj globalni utjecaj i autoritet.