Pokušat ću se vratiti jednoj novoj znanstvenoj disciplini - povijesti emocija. Dakle, vraćam se ulozi emocija u povijesnim događajima, a središnji koncept sastoji se u "emocionalnom režimu", što se primjenjuje kao, recimo to tako, "ponašanje kabinetskog osoblja u zrakoplovu" ili u nekim sličnim situacijama tijeka povijesti. To bi značilo da emocionalnih režima nema bez emocionalnog reda, a da bismo se oporavili, potrebna su nam emocionalna utočišta. I sad, monografija o kojoj želimo progovoriti ima tu vrstu poimanja stvarnosti. Radi se o monografiji Petra Šmrčkovića "Srbi Kneževih Vinograda i hram Vavedenja Presvete Bogorodice" (SKD Prosvjeta Zagreb/Pododbor Kneževi Vinogradi, 2025.)

Odmah na početku treba reći kako su povijesne reference spojene s povijesnim činjenicama rasute po tekstu monografije, ali one prije svega služe kao svojevrsna semantičko-simbolička dopuna i mogući okvir za sažetak, ali ujedno i kao okvir koji je tu baš kako bi se u nekom zvjezdanom trenutku trudio probiti u zbilju, kada značenje pojedinog poglavlja poprima univerzalne konotacije - te nisu tu kako bi fingirali povijesnu autentičnost ili precizno smjestili radnju u specifičan odsječak povijesti zbog njega samog, kako sugeriraju neka tumačenja unutar cjeline ove znakovite monografije lokalne povijesti. Vrela su različita i osiguravaju stvarnu sliku povijesnih tijekova, što monografiju čini zanimljivom čitatelju, dajući uvid u jedinstvo suprotnosti pojedinih vrela, ali i autora.

IVICA GETTO

Prošlost u sadašnjosti

Povijesti ovdje ima otprilike koliko i u grčkim mitovima. Kao semantičko-strukturni predložak može se prepoznati autorovo odrastanje i formiranje osobnosti, iako s jednom specifičnom značajnom inverzijom. To potvrđuje njegovo "sazrijevanje" pri stavljanju prošlosti u kontekst vremena i njegova današnjeg odmaka.

U okviru općenitije strukture pojedina poglavlja oblikovana su tako da se referiraju na druga vrela, što daje autentičnost iskazu, ali i upućuje na sokratske "filozofske dijaloge" te možda i na religijske parabole. Ključne teme kao da se postupno najavljuju, a obrađuju se parcijalno i posredno, u obliku sinegdohalnih parabola, mikrodogađaja u kojima se zrcale općeniti, svevremeni odnosi, ali i oni povijesno-religijski, koji svoju konačnu kulminaciju i eksplikaciju dobiva u obliku svojevrsnog filozofskog, "sokratskog" dijaloga između prošlosti i sadašnjosti unutar vremenskih razlika i mijena.

Aristotelova metafizika također se nazire - o duhu izgnanom iz prirode kako bi se ona mogla pokoriti te o praznini koja je iza toga ostala, a koju se neuspješno nastoji prikriti kulturom dijaloga među povezanim poglavljima monografije. Iako u tim razmatranjima postoje i odjeci suvremenih ili nešto suvremenijih humanističkih ideja i koncepata, o odnosu kulture i barbarstva, uvida o povijesti i društvenom značenju iz perspektive antropologa poput Davida Graebera, na jezičnoj razini one su iznesene vrlo jednostavno, kao analogije, usporedbe ili ponekad i metafore.

USTUPLJENA FOTOGRAFIJA

Na ovome mjestu trebalo bih zaključiti, dati ocjenu i reći kako se radi o iznimno uspjelom pokušaju promišljanja lokalne povjesnice, sumirati sve što je navedeno i zaključiti da se stil, forma i sadržaj dosljedno prepleću i podupiru, da su značenjski uspostavljeni te tvore koherentnu semantičku mrežu u kojoj autor Petar Šmrčković, iako strojarski inženjer, pokazuje da ima nerv za notu emocionalnoga povezivanja sa svojim narodom. Zapravo je to "mali intelektualni" pothvat koji ga čini relevantnim u prikazu svoga naroda u okviru baranjske cjelovite povjesnice. Stoga Šmrčković svojim iskorakom mijenja obrazac otprije poznatog i prečesto korištenog narativa brojnih srpskih autora iz prošlosti, ali i sadašnjosti.

Iako monografija ima 272 stranice, formata 21 x 30 cm, njezin se vremenski raspon proteže od prapovijesti, prvog spomena imena naselja u poveljama mađarskih kraljeva 1329. godine sve do suvremenog doba, i pokušava zaviriti u budućnost. Na početku monografije autor nas obavješćuje - kako je njegovo djelo dio rastuće znanstvene discipline nazvane povijest emocija. Ukratko, radi se o poimanju ljudskih osjećaja kroz povijest i o aktivnoj ulozi koju su emocije imale u sustavu povijesnih događaja, ali i religijskog svjetonaroza u pravoslavlju i slijeda života u prostoru, kao činitelja vlastite povijesti u lokalnim okolnostima opstanka.

Pouka za budućnost

Zato su dodirna točka emocije. I sad, primjerice, Prokopije je možda prvi povjesničar koji se u "tajnoj povijesti" manje bavio povijesnim činjenicama, a više duševnim stanjima glavnih protagonista povijesti koji uvelike stvaraju činjenice. Na sličan je način i Honoré de Balzac vidio svoju ulogu kroničara društvenog života - nije se bavio činjenicama poput povjesničara, nego "tajanstvima ljudskog srca koje povjesničari zanemaruju". U tom smislu nam Petar Šmrčković ujedno otkriva "tajnu" ulogu emocija, koje u povijesnim radovima često ostaju skrivene iza povijesnih činjenica, iako emocije možda imaju i presudni utjecaj pri stvaranju tih činjenica. Već samo zbog toga monografija plijeni iznimnu pozornost, poglavito u vremenu kada se društvo trudi izgraditi nove silnice suživota naroda Baranje temeljene na novim odnosima društvene zbilje.

Ipak, ovakvi primjeri ispisa vlastite povijesti i povijesti svoga naroda na lokalnoj razini zasigurno zaslužuju i nešto drugo - zahvalu što su napisani i što nas sve nastoje učiniti boljima u vremenima koja novim naraštajima daju nadu za siguran život ovdje, u međurječju dviju moćnih rijeka - Dunava i Drave.