Marina Maglić: Mediji često dramatiziraju, ali zabrinutost zbog klimatskih promjena nije neutemeljena
Ne trebamo ni histeriju ni relativiziranje – činjenice o klimatskim promjenama su jasne
Kada govorimo o "klimatskoj histeriji", mislim da je važno razlikovati dva pitanja. Jedno je pitanje samih klimatskih promjena, za koje postoji vrlo snažno znanstveno utemeljenje. Drugo je pitanje načina na koji se o njima komunicira u javnosti i medijima. Mediji ponekad posežu za dramatičnim izrazima jer se tako privlači pozornost, no to ne znači da je zabrinutost oko klimatskih promjena sama po sebi neutemeljena - kaže dr. sc. Marina Maglić s Instituta društvenih znanosti "Ivo Pilar" u Zagrebu, te u nastavku svog priloga piše:
- Primjerice, s jedne strane nedavno smo mogli čuti kako su prva tri svibanjska tjedna u većini Hrvatske bila niža od prosjeka (iako je cijeli mjesec u većini hrvatskih krajeva završio bar malo topliji od prosjeka), te su se neki naši građani s podsmijehom pitali gdje je sad to globalno zatopljenje. S druge strane, čim temperature krenu naviše, a razni rekordi krenu padati sve češće, počnemo primati novinarske upite o klimatskim promjenama, a naslovi vrištati o potencijalnim kataklizmama.
Zato je važno ne brkati kratkoročne vremenske oscilacije s dugoročnim klimatskim trendom. Pojedini hladniji dani, tjedni ili mjeseci ne znače da se globalno zagrijavanje ne događa. Globalna slika je jasna: Svjetska meteorološka organizacija (WMO) izvještava da su godine 2015. - 2025. bile najtoplijih jedanaest godina u instrumentalnom zapisu, a da je 2025. bila druga ili treća najtoplija godina, oko 1,4 °C iznad prosjeka 1850. - 1900.; NASA također navodi da je prosječna površinska temperatura planeta porasla od kraja 19. stoljeća, ponajprije zbog emisija ugljikova dioksida i drugih ljudskih aktivnosti.
MEDIJSKE METAFORE
Drugim riječima, istina jest da se naš planet zagrijava, a ekstremna vrućina već sada ima vrlo konkretne posljedice: povezana je s rekordnim temperaturama, požarima, sušom, zdravstvenim rizicima i velikim društvenim štetama. WMO, pozivajući se na Međuvladin panel o klimatskim promjenama (IPCC), upozorava da će s daljnjim zagrijavanjem ekstremne vrućine postajati češće, intenzivnije i dugotrajnije.
Međutim, u medijima, ali i kod mnogih građana, osobito u hladnijem dijelu godine, taj globalni problem često padne u pozadinu, a neki drugi globalni problemi (kojih u posljednje vrijemene ne nedostaje) preuzmu primat. S psihološke strane to se može objasniti različitim kognitivnim procesima. Primjerice, heuristika dostupnosti, odnosno procjena učestalosti ili vjerojatnosti događaja na temelju lakoće dosjećanja, može pridonijeti tomu da nam ono što je trenutačno medijski istaknuto ili osobno doživljeno djeluje važnije i češće nego što objektivno jest. Slično tomu, heuristika reprezentativnosti i afektivna heuristika mogu oblikovati naše prosudbe tako da se više oslanjamo na dojmove, emocionalnu reakciju ili pojedinačne primjere nego na dugoročne podatke.
K tomu, problem nije u tome što javnost čuje previše o klimatskim promjenama, nego što često čuje fragmentirane, senzacionalističke ili politički obojene poruke. Izraz poput "Godzilla El Niño" prije je medijska metafora nego stručna kategorija. WMO izričito navodi da se ne koristi terminom "super El Niño" jer nije dio standardiziranih operativnih klasifikacija; govori se o slabim, umjerenim, jakim ili vrlo jakim ENSO događajima. El Niño je prirodna faza klimatske varijabilnosti, ali se danas odvija u toplijem klimatskom sustavu, pa se njegovi učinci mogu nadovezati na posljedice globalnog zagrijavanja.
Što se tiče mladih, istraživanje koje smo Tomislav Pavlović, Renata Franc i ja proveli na uzorku od 2017 učenika iz 28 srednjih škola u Hrvatskoj pokazalo je da su učenici u prosjeku relativno osviješteni o važnosti klimatskih promjena i da iskazuju spremnost na ponašanja usmjerena na zaštitu okoliša. Pritom su spremniji na jednostavnija i konkretnija ponašanja, primjerice smanjivanje uporabe jednokratne plastike, nego na politički angažiranije oblike djelovanja poput sudjelovanja u prosvjedima. Utvrdili smo i da je veća osviještenost povezana s većom spremnošću na prookolišna ponašanja, ali i da učenici mogućnosti učenja o klimatskim promjenama u školi procjenjuju samo umjerenima. Oko 9 % učenika navelo je da u školi uopće nije imalo priliku učiti o klimatskim promjenama i ekološkim problemima.
Dakle, mlade ne bih opisala kao nezainteresirane. Prije bih rekla da su svjesni problema, ali da su često u raskoraku između svijesti o ozbiljnosti klimatskih promjena i osjećaja da ne znaju što konkretno mogu učiniti ili da njihovo djelovanje neće imati učinka. To je važno jer zabrinutost može motivirati, ali pretjerana zabrinutost, ako nije praćena osjećajem djelotvornosti i stvarnim kanalima djelovanja, može prijeći u bespomoćnost, cinizam ili povlačenje.
Međunarodni nalazi pritom upućuju na to da klimatske promjene za velik dio mladih nisu samo ekološka ili politička tema nego i emocionalno opterećenje. U velikom istraživanju među mladima u deset zemalja 59 % sudionika navelo je da je vrlo ili izrazito zabrinuto zbog klimatskih promjena, a 84 % ih je navelo da je bar umjereno zabrinuto. Takva zabrinutost ne mora biti patološka: u umjerenom obliku može potaknuti angažman, osobito ako je povezana s osjećajem smisla i mogućnosti djelovanja. No ako se klimatska prijetnja doživljava kao trajna, neizbježna i izvan dosega vlastitog ili kolektivnog utjecaja, može hraniti osjećaj nemoći, povlačenje ili ono što se u literaturi opisuje kao svojevrsna "ekoparaliza".
Kada je riječ o pitanju jesu li klimatske promjene posljedica ljudskog djelovanja, znanstveni je konsenzus vrlo snažan. IPCC u sažetku Šestog izvješća formulira zaključak vrlo jasno: ljudske aktivnosti, ponajprije emisije stakleničkih plinova, nedvojbeno su prouzročile globalno zagrijavanje, pri čemu je globalna površinska temperatura u razdoblju 2011. - 2020. dosegnula oko 1,1 °C iznad razine 1850. - 1900. NASA-ina stranica za javnost dodatno sažima da se velika većina klimatskih znanstvenika koji aktivno objavljuju svoje radove, oko 97 %, slaže da ljudi izazivaju globalno zagrijavanje i klimatske promjene.
Političari, pa tako i Donald Trump, mogu utjecati na javnu raspravu, povjerenje u znanost i klimatske politike, ali ne mijenjaju znanstvene nalaze. To je važna razlika. U demokratskim društvima legitimno je raspravljati o tome koje su politike najučinkovitije, najpravednije i izvedive te kako ih provesti tako da budu društveno prihvatljive. S druge strane, problem nastaje kada se osporavanjem dobro utvrđenih činjenica i poticanjem ideoloških podjela stvara dojam da se znanstvena zajednica temeljno spori oko pitanja događa li se ljudski izazvano globalno zagrijavanje. Takav se dojam često održava medijskom logikom "dviju strana", dezinformacijama i politizacijom teme.
U sklopu doktorskog rada krajem 2021./početkom 2022. zahvatila sam i temu klimatskih promjena ispitujući nekoliko aspekata vjerovanja i stavova građana o klimatskim promjenama na velikom reprezentativnom uzorku (> 1500 građana Republike Hrvatske) s obzirom na kvote dobi, spola i regionalne pripadnosti. Pritom je relativno dobra vijest što većina građana prihvaća osnovne proznanstvene tvrdnje o klimatskim promjenama. No, ono što je važnije, u Hrvatskoj, za razliku od primjerice SAD-a, klimatske promjene nisu u istoj mjeri postale tema snažne lijevo-desne političke polarizacije. Međutim, istodobno se pojavljuje pogrešna percepcija da među znanstvenicima postoje velike razlike oko toga događaju li se klimatske promjene i je li ih prouzročio čovjek. To pokazuje koliko je važno jasno komunicirati znanstveni konsenzus, ali i raditi na povjerenju u znanost, medije i institucije.
Što nas čeka u budućnosti, ovisit će o tome koliko brzo i ozbiljno budemo djelovali. Nije znanstveno precizno reći da je "Zemlja ugrožena" u doslovnom smislu; planet će nastaviti postojati. Ugroženi su stabilni uvjeti u kojima su se razvili naša društva, gospodarstva, poljoprivreda, infrastruktura i svakodnevni život. Svako dodatno zagrijavanje povećava rizike, a IPCC naglašava da će svaki dodatni djelić stupnja intenzivirati višestruke i istodobne klimatske opasnosti.
Zato se ne bih priklonila ni fatalizmu ni umirujućem relativiziranju. Nije točno da je sve već izgubljeno, ali vrlo vjerojatno nije točno ni da će se problem tako lako riješiti sam od sebe. Potrebne su i prilagodba i ublažavanje: od ozbiljnih energetskih, gospodarskih i infrastrukturnih promjena, preko zaštite zdravlja i ranog upozoravanja na ekstremne vremenske događaje, do obrazovanja, javne komunikacije i političke odgovornosti. WMO izvještava da je razdoblje 2015. - 2025. bilo najtoplijih jedanaest godina u instrumentalnim mjerenjima te da ekstremni događaji već sada izazivaju goleme društvene i ekonomske posljedice.
PROJEKT DISINFO
U konačnici, klimatske promjene nisu samo prirodoznanstveno nego i društveno pitanje. One otvaraju pitanja povjerenja, nejednakosti, političke volje, kolektivnog djelovanja i međugeneracijske pravednosti. Pojedinci mogu mijenjati vlastite navike, ali najveće promjene zahtijevaju koordinirano djelovanje institucija, industrija, gradova, država i međunarodne zajednice. Ako se građani osjećaju nemoćno, manja je vjerojatnost da će djelovati. Ako pak vide da njihovo djelovanje ima smisla, da postoje jasne politike i da institucije rade svoj dio posla, veća je vjerojatnost da će se uključiti.
Chater i Loewenstein primjerice upućuju da su mnogi duboki društveni problemi pogrešno prikazani kao posljedica loših individualnih izbora, iako su u velikoj mjeri posljedica sustavnih, političkih, ekonomskih i korporativnih aranžmana. Drugim riječima: umjesto da se pita koja pravila, tržišta, institucije i interesi proizvode problem, javnost se navodi da misli što osobno radimo pogrešno. Sve u svemu, nošenje s ovim globalnim izazovom nadilazi individualizirajući okvir. Individualne navike nisu nevažne, ali klimatske promjene ne mogu se svesti na pitanje osobne potrošnje ili moralne odgovornosti pojedinaca. One zahtijevaju sustavne, koordinirane i u konačnici globalne napore.
Stoga bih rekla da pitanje nije hoće li "bezumlje nadvladati razum", nego hoćemo li dovoljno brzo pretvoriti znanstveno znanje u društvenu i političku mudrost. Klimatske promjene nisu apstraktna prijetnja budućnosti; one su već dio sadašnjosti. No upravo zato još uvijek ima smisla djelovati.
U svakom slučaju, ovo je područje iznimno zanimljivo i predmet je našeg aktualnog projekta DISINFO klima, u kojem istražujemo ulogu dispozicija i izloženosti informacijama u oblikovanju stavova i uvjerenja o klimatskim promjenama. (Više o projektu: https://www.pilar.hr/2024/04/projekt-disinfo-klima-uloga-dispozicija-i-izlozenost-informacijama-u-kontekstu-klimatskih-promjena/) n
