Može li se zaključiti kako je izražavanje nezadovoljstva u društvu uobičajeni "sastojak" demokracije, na koji se, između ostalog, može gledati i u kontekstu slobode govora, što nas o tome uči povijest - pitali smo doc. dr. sc. Ivana Cerovca s Odsjeka za filozofiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci.

- Izražavanje nezadovoljstva jedno je od temeljnih obilježja demokracije i koristan indikator, koji pokazuje njezinu razinu otpornosti. Suvremene liberalne demokracije podrazumijevaju razložni pluralizam vrijednosti, uvjerenja, interesa i životnih planova, tako da postojanje (i poslije izražavanje) nezadovoljstva nije anomalija demokracije, nego njezin nužan i konstitutivan element.

Opće slaganje (oko svih političkih tema, duže vrijeme) moguće je samo u totalitarnom sustavu, koji negira pluralizam, zabranjuje različitosti i promiče samo jednu viziju dobra. Nadalje, ako pluralizam već postoji, onda nužno postoje i oni koji neće biti zadovoljni nekim političkim odlukama ili elementima stanja u državi ili svijetu, neizražavanje tog nezadovoljstva opet se može postići samo represivnim sredstvima, ograničavanjem slobode govora, tiska ili udruživanja.

Izražavanje nezadovoljstva nužno nam je i za osiguranje kvalitete demokratskih procedura, odnosno kvalitete odluka koje te procedure stvaraju. Prema izrazima nezadovoljstva uočavamo koji društveni problemi postoje, koji su relevantni ili prioritetni, kao i koji su njihovi mogući uzroci i posljedice. Poput korektivnog mehanizma, demokratsko nezadovoljstvo upozorava da određena iskustva, perspektive ili interesi nisu bili adekvatno zastupljeni u proceduri odlučivanja. Borbe za radnička prava, prava manjina ili žena, kao i brojni drugi suvremeni pokreti kojima se izražava nezadovoljstvo, samo su neka od sredstava upozoravanja na deficite procedura odlučivanja.

POVIJESNA ISKUSTVA

Mogu li se povući neke usporedbe kako se nezadovoljstvo u društvu izražavalo, recimo, u staroj Grčkoj, u drugim razdobljima civilizacije, sve do modernih vremena 20. i sada 21. stoljeća?

- Dva su pitanja ovdje izrazito važna a međusobno povezana: kako se nezadovoljstvo izražavalo, ali i tko je uopće bio u mogućnosti da ga izražava. Rješavanje političkih sukoba raspravom i demokratskim odlučivanjem pratimo već od nekih polisa u staroj Grčkoj, iako je sudjelovanje u javnim stvarima bilo ograničeno, te su robovi, žene i stranci bili sustavno isključivani. Poznati su nam i slučajevi javnog izražavanja nezadovoljstva iz vremena Rimske Republike, primjerice kada su siromašniji građani (plebejci) organizirano napustili grad kako bi učinili politički pritisak (što se može gledati i kao rani oblik štrajka ili političkog prosvjeda). Nakon srednjeg vijeka, u kojem je šire izražavanje nezadovoljstva bilo izrazito ograničeno (seljačke bune ili pobune plemića, koje su najčešće gušene u krvi), s reformacijom, prosvjetiteljstvom i novim vijekom dolaze i novi oblici udruživanja i izražavanja političkih poruka (od letaka i novina do rasprava u gradskim kavanama), a industrijalizacija u 19. stoljeću omogućuje stvaranje istinski masovnih političkih pokreta. Međutim, ne smijemo zaboraviti da još uvijek govorimo o sustavima u kojima je formalna politička participacija (imovinskim cenzusima i isključivanjem žena) uskraćena većini stanovnika. Tek u 20. stoljeću svjedočimo široj demokratizaciji zapadnih društava i širenju političkih prava na brojne tradicionalno zakinute ili marginalizirane skupine, a u 21. dodajemo nove oblike digitalne participacije.

Prema tome, kroz povijest pratimo kako se širi broj onih čije nezadovoljstvo postaje relevantno (npr. nezadovoljstvo robova u Ateni ili seljaka na imanju Franje Tahyja svojevremeno nije uzimano u obzir), a demokratizacijom se mijenja i način izražavanja tog nezadovoljstva. Naime, liberalna demokracija nudi sustav u kojem se to nezadovoljstvo može usmjeriti i iskoristiti za konkretne društvene promjene.

Koliko je izražavanje nezadovoljstva umnogome i rezultat gubljenja povjerenja u institucije države? Čini se da toga ne manjka posljednjih desetljeća, kako u svijetu tako i u Hrvatskoj...

- Gledamo li isključivo filozofski, izraženo nezadovoljstvo ne mora nužno upućivati na pad povjerenja u demokratske institucije. Štoviše, dok političko nezadovoljstvo i agonizam ostaju u reguliranoj političkoj sferi, čija svrha i jest da zadrži, uokviri i usmjerava sukobe kako bi ostali produktivni i civilizirani, možemo reći da demokratske institucije izvrsno rade svoj posao. Naravno, izraženo nezadovoljstvo često izražava pad povjerenja u konkretne političke aktere (stranke ili pojedince, sastave vlade ili parlamenta) i može upućivati na ozbiljne demokratske deficite. Međutim, to nije automatski i dokaz da institucije ne funkcioniraju kako treba.

Ipak, treba uzeti u obzir i drugi oblik nezadovoljstva, onaj usmjeren prema sustavima odlučivanja ili formatu liberalne demokracije. Mnogo je povoda tim oblicima nezadovoljstva, od globalizacije, koja je stvorila dojam da su nacionalne vlade često bespomoćne ili jako ograničene u svom djelovanju, preko tehnoloških promjena, koje mijenjaju načine kako se građani informiraju, kako komuniciraju i kako politički participiraju, pa sve do rastućih ekonomskih i socijalnih nejednakosti koje se prelijevaju u neformalnu političku sferu i oblikuju zakone i javne politike prema partikularnim interesima onih koji mogu više pridonijeti političkim kampanjama tradicionalnih političkih stranaka. Prijetnja različitih oblika populizma, koji nude previše jednostavna rješenja za kompleksne probleme, treba nas pogurati u drugom smjeru, te nas motivirati da aktivnije promislimo kako unaprijediti postojeće institucije i učiniti ih adekvatnima za rješavanje starih (i novih) problema u novim okolnostima.

U kojim i kakvim situacijama izražavanje nezadovoljstva prestaje biti sloboda govora i postaje opasnost za demokraciju, državnu vlast, stabilnost i sigurnost? Na tom tragu primjera u Europi ne manjka - vidimo česte masovne prosvjede u Francuskoj, Njemačkoj i Italiji...

- Masovni prosvjedi nisu po sebi prijetnja demokraciji, nego su (kada se odvijaju mirno i uz poštovanje prava drugih) sastavni dio aktivnog demokratskog života. Demokraciju ne ugrožava masovnost prosvjeda, nego metode i sadržaj ideja koje se prosvjedom zastupaju i šire. Ako se prosvjedima poziva na nasilje, na mržnju prema određenim društvenim skupinama ili na ukidanje nekih demokratskih i građanskih prava, govorimo o pojavama koje mogu ugroziti demokratski sustav.

Demokracija je institucionalizirani način upravljanja sukobima, a ne idealno stanje pune društvene harmonije. Demokracija je, prema tome, ugrožena tek kada sukobi, neslaganja i izrazi nezadovoljstva prestanu biti politički i postanu fizički, odnosno kada nestane volje da se rješavaju unutar zajedničkih (ustavom definiranih) demokratskih pravila.

SOCIJALNI FENOMEN

Kad se sve uzme u obzir, je li izražavanje nezadovoljstva (uobičajene fraze - kukanje, grintanje) sindrom, anomalija, navika ili otuđenje, napose u kontekstu zapadnih demokratskih društava, uključujući i hrvatsko? Naime, kuka se na poslu, kuka se na kavi, kuka se unutar obitelji, kuka se na odmoru, kukamo u sportu kad gubimo itd. Ima li tomu kraja ili kukanje također postaje "novo normalno"? Vaš završni komentar?

- Kukanje (osobito u Hrvatskoj) kompleksan je socijalni fenomen, o kojem kao politički filozof mogu govoriti samo djelomično kompetentno. Kukanja i prigovaranja bilo je i u staroj Grčkoj i Rimu, u srednjem vijeku i u vrijeme industrijske revolucije. Nisam siguran je li danas nezadovoljstva i kukanja više, ili su pak okolnosti takve da nam suvremene tehnologije, u kombinaciji s našim psihološkim pristranostima (tendencija da se više fokusiramo na loše nego na dobre vijesti) i digitalnim algoritmima, koji iskorištavaju te pristranosti, stvaraju dojam da su ljudi nezadovoljniji.

Usto, bitno je uočiti da je kukanje samo jedan oblik izražavanja nezadovoljstva - onaj koji ostaje na razini emocionalnog rasterećenja i ne prelazi u organizirano djelovanje. Porast takvog oblika nezadovoljstva, pogotovo kada ga prati apatija, pasivnost i politička apstinencija, uistinu je opasan za demokraciju. Međutim, postoje i drugi oblici izražavanja nezadovoljstva, i kada su postavljeni proaktivno, kritički i konstruktivno, oni mogu dovesti do pozitivnih društvenih promjena. Zadatak suvremenih demokracija (koji jača njihovu otpornost) tako nije ukloniti svako nezadovoljstvo, nego osnažiti građane da svoje nezadovoljstvo mogu usmjeriti u smisleno političko djelovanje.