Jesu li Europa/Europska unija danas tek promatrači u rješavanju bliskoistočnih i europskih sigurnosnih kriza - upitali smo dr. sc. Sanju Vujačić, geopolitičku analitičarku iz Pariza (https://grayscalegeopolitics.com).

- Vaše pitanje postavljali su sebi i svijetu europski lideri tijekom 107 dana američko-izraelske vojne operacije protiv Irana, pokrenute bez dogovora s europskim saveznicima i zaključene bez njihova sudjelovanja. Odgovor su dobili ovoga tjedna na sastanku G7 u francuskom Évian-les-Bainsu. Skup je obilježilo napeto iščekivanje Donalda Trumpa nakon što je s Iranom potpisao okvirni mirovni sporazum, o kojem su europski čelnici bili informirani uglavnom preko medija, a ne od vodeće sile atlantskog saveza kojem pripadaju.

Francuski predsjednik Macron nije skrivao nestrpljenje. Najprije je bez uspjeha pokušao osigurati europsko, odnosno francusko, mjesto u procesu rješavanja bliskoistočne krize. Nakon odbijenice okrenuo se svojem prioritetu - susretu Zelenskog i Trumpa, koji je organizirao u Évianu, računajući na moguću promjenu američke politike prema Ukrajini.

Iako su europski mediji i politički lideri mjesecima kritizirali Trumpovu osobnost i političku metodu, istodobno su, svjesno ili nesvjesno, slijedili sličan obrazac. Dok su medijski prostor punili pričama o ukrajinskim vojnim uspjesima i slabljenju Rusije, u pozadini su se vodili pregovori s Moskvom. Ishod bi, nakon bliskoistočnog, mogao biti i europski "privremeni mir uz konkurentne narative pobjede": Zelenski i njegovi saveznici uspjeh bi predstavljali kroz europsku integraciju Ukrajine, a Putin kroz zadržavanje kontrole nad dijelovima bivše Novorosije. U takvom scenariju obje bi strane zadržale rezervu prema ulasku Ukrajine u NATO, uz znatno veću otvorenost za njezino članstvo u Europskoj uniji.

No upravo se u takvom raspletu krije zamka. Ulazak Ukrajine u NATO zasad nije opcija jer bi mogao aktivirati članak 5. i dovesti Savez u izravan sukob s Rusijom. Manje se, međutim, govori o tome da i EU ima klauzulu uzajamne obrane (članak 42. stavak 7.), koja članice obvezuje na pomoć napadnutoj državi svim raspoloživim sredstvima.

Ulazak Ukrajine u EU Kijevu bi ponajprije omogućio formalno pozivanje na tu klauzulu. U praksi se, međutim, Unija već ponaša kao da je Ukrajina članica i dio njezina sigurnosnog prostora. Pod britanskim vodstvom nastala je nova europska sigurnosna arhitektura, okupljena oko JEF-a (Joint Expeditionary Force), Northern Naviesa i Drone Capability Coalitiona, koja već podupire spektakularne ukrajinske operacije u dubini ruskog teritorija. Tim se rezultatima Zelenski pohvalio na samitu G7. Premda formalno komplementarne NATO-u, te strukture sve više poprimaju obilježja europskog sigurnosnog oslonca u slučaju smanjenog američkog angažmana.

Konačno, nakon propasti pokušaja izgradnje europske, odnosno francusko-njemačke, obrambene i industrijske politike, potvrđene napuštanjem projekata SCAF/FCAS, MGCS i Eurodrone - otvorio se prostor za novi američki pristup. Zbog nesklada s angloameričkom strategijom fragmentiranja euroazijskog prostora europska se sigurnost sve manje oslanja na NATO, a sve više prebacuje na europske države spremne na konfrontaciju s Rusijom, unutar struktura poput JEF-a i pod britanskim vodstvom. Takav se model sve češće uspoređuje s AUKUS-om u Indopacifičkoj zoni, kao oblikom sigurnosnog umrežavanja izvan klasičnih NATO okvira. On ujedno objašnjava i Trumpovo odbijanje uključivanja neanglofonskih europskih sila u odlučivanje o operacijama alijanse u bilo kojem dijelu svijeta, čime se dodatno sužava prostor za europsku stratešku autonomiju. Krajnji učinak ostaje očuvanje angloameričke dominacije u globalnoj ravnoteži snaga.

Zamke memoranduma

Premda je NATO zasad nekako u drugom planu, njegova uloga, pa i opstanak, i dalje ostaju vruća tema...?

- Američki predsjednik može u svakom trenutku napustiti NATO. Za rekonfiguraciju europske sigurnosne arhitekture pritom nije potrošio ni dolar američkih poreznih obveznika. Dovoljno je bilo razvući crveni tepih pred Vladimirom Putinom kako bi se europski saveznici počeli reorganizirati upravo onako kako Washington od njih očekuje. Ironično, taj bi crveni tepih Putina mogao skupo stajati, sudeći prema rezultatima koje ostvaruje otkako s Trumpom "prijateljuje". Paralelno, zahvaljujući pregovorima s Iranom, ubrzava se dovršavanje rekonfiguracije sigurnosne arhitekture bliskoistočnog prostora, i to na račun američkih arapskih saveznika u regiji, koji se postupno potiskuju iz središta sigurnosnog odlučivanja prema "europskom modelu", u kojem sve manje određuju smjer, a sve više snose posljedice.

Kako je Macron odgovorio na Trumpove odbijenice i prijetnju da će na francuski šampanjac uvesti carinu od 100 posto ako Pariz ustraje u oporezivanju američkih tehnoloških divova? Pozvao ga je u dvorac Versailles na večeru uime francusko-američkog prijateljstva, vjerojatno uz butelje upravo onog šampanjca kojemu je Trump dan prije zaprijetio carinama. Račun, naravno, ne ide američkom gostu, nego francuskim poreznim obveznicima.

Ukratko, ozbiljna analitika trebala bi apstrahirati Trumpove verbalne "kaubojske" okršaje i usredotočiti se na učinke njegova djelovanja. Poglavito kada se radi o interpretacijama prema kojima bi Trump bio fasciniran ruskim predsjednikom ili pod pritiskom Izraela. On, naprotiv, priznaje isključivo vlastitu veličinu i veličinu Amerike - jer se smatra njezinim utjelovljenjem. Problem europskih lidera jest u tome što su jedini koji vjeruju da i oni sami na neki način utjelovljuju američku veličinu.

Je li memorandum SAD-a i Irana u 14 točaka temelj mira ili tek privremeni okvir nove faze sukoba?

- Radi se o okvirnom mirovnom sporazumu, koji je elektronički potvrđen u obliku memoranduma o razumijevanju, pri čemu ga svaka strana interpretira kao vlastitu pobjedu.

Otvaranje Hormuškog tjesnaca prikazuje se kao američka pobjeda, iako je plovidba uglavnom bila neometana i prije sukoba. Sporazum ne predviđa tranzitne pristojbe, ali ostavlja mogućnost naplate sigurnosnih i navigacijskih usluga pod nadzorom Irana i Omana.

Trump tvrdi da je vojnom operacijom "dekapitiran" iranski režim i da je nuklearno pitanje trajno riješeno. U stvarnosti je jedna garnitura istog režima zamijenjena drugom, a nuklearna se problematika ponovno otvara nakon eliminacije Alija Khameneija, kojega je naslijedio njegov sin Mojtaba. Nuklearno je pitanje nekoć bilo više sredstvo političkog pritiska nego realna opasnost, s obzirom na fatvu protiv nuklearnog oružja donesenu u vrijeme Alija Khameneija. Ostaje neizvjesno hoće li Mojtaba zadržati istu doktrinu.

Memorandum predviđa deblokadu 24 milijarde dolara zamrznute iranske imovine, ali ne predviđa izravne ratne reparacije - traženih 300 milijardi dolara ratne odštete. Umjesto reparacija spominju se fond obnove i investicije, pri čemu se očekuje da najveći teret podnesu bogate zaljevske monarhije.

Izrael, iako sudionik napada na Iran, nije potpisnik memoranduma. Dokument predviđa prekid operacija u Libanonu, ali ne i jasno izraelsko povlačenje iz južnog Libanona, zbog čega se može očekivati nastavak nestabilnosti.

Netanyahu istodobno intenzivira kolonizaciju Zapadne obale i tvrdi da kontrolira oko 65 posto Gaze. Uoči izbora potrebna mu je bar teritorijalna dobit jer ključni cilj - izraelska regionalna hegemonija i konsolidacija Abrahamovih sporazuma - nije ostvaren.

Iran se obranio od SAD-a i Izraela te, unatoč taktičkim uspjesima protivnika, ostvario stratešku prednost. Nije slučajno što je Trump iranske pregovarače nazvao "smart people".

Trump se u sukob uključio iz političkog oportunizma, vjerujući da slabljenje iranskog režima otvara prostor za završno preoblikovanje Bliskog istoka pod američko-izraelskim pokroviteljstvom. No njegov manevarski prostor ograničava snažan utjecaj proizraelskih lobija u Kongresu. Teško bi mogao postići ozbiljnije smanjenje potpore Izraelu, a za srednjoročne izbore za Kongres potrebna mu je potpora tih lobija.

Zato je danas važnije od analiziranja Trumpove osobnosti razumjeti geopolitički trenutak koji ga je vratio na vlast i koji objašnjava njegovu vojnu i političku hiperaktivnost u uvjetima za SAD nepovoljne globalne ravnoteže snaga.

Igre prijestolja

Jesu li Iran, Saudijska Arabija i Izrael ključne regionalne sile na Bliskom istoku te u kojoj mjeri SAD i dalje određuje odnose snaga u regiji?

- Sve više zapadnih geopolitičara prihvaća tezu da će 21. stoljeće biti "euroazijsko", potvrđujući Brzezinskijevu viziju Euroazije kao "velike šahovske ploče" na kojoj se odlučuje globalna ravnoteža između angloameričkog poretka i konkurentskih euroazijskih projekata, prije svega kineskog i ruskog. Angloamerička strategija balansiranja i fragmentacije Euroazije nije uspjela spriječiti uspon Kine ni projekt Belt and Road Initiative (BRI), koji Euroaziju nastoji povezati u integrirani gospodarski prostor s Kinom kao središnjom gravitacijskom točkom - upravo ono što je Zapad nastojao izbjeći. U tom kontekstu rat u Ukrajini i nestabilnost Irana postaju ključne točke pritiska na euroazijske koridore: Ukrajina kontrolira važan sjeverni kopneni pravac, a Iran strateški izlaz Srednje Azije prema Indijskom oceanu. Zato se lokalne krize brzo pretvaraju u globalne poremećaje trgovinskih, energetskih i logističkih tijekova. Iz te perspektive, globalni odnosi sve više poprimaju oblik dugoročne hegemonijske konkurencije ("West vs the Rest"): s jedne strane stoji angloamerička strategija očuvanja dominacije kontrolom ključnih geopolitičkih čvorišta i sprječavanjem euroazijske konsolidacije, a s druge kineski projekt infrastrukturne integracije Euroazije. Rezultat nije klasični bipolarni poredak hladnog rata, nego nestabilna konkurencija u kojoj vojni sukobi, sankcije i infrastrukturno povezivanje istodobno služe kao instrumenti moći.

Rusija pritom više nema utjecaj kakav je stekla intervencijom u Siriji, a rat u Ukrajini dodatno je ograničio njezine kapacitete za oblikovanje Bliskog istoka. Zato se regija danas može promatrati ponajprije kroz prizmu američko-kineske, a znatno manje američko-ruske konkurencije. Iako su Iran, Saudijska Arabija i Izrael glavne regionalne sile, SAD i dalje zadržava strukturnu dominaciju kontrolom sigurnosne arhitekture, energetskih tokova i ključnih pomorskih ruta, nastojeći očuvati ravnotežu snaga i spriječiti pojavu regionalnog hegemona u uvjetima rastuće euroazijske integracije.

Zato političkim diskursom globalnog Zapada dominira problematika asimetrične raspodjele sigurnosnih troškova unutar atlantske alijanse. Najilustrativnija je često citirana izjava njemačkog kancelara Friedricha Merza tijekom ratnih eskalacija u lipnju: "Izrael radi prljavi posao za sve nas!" Riječ je o percepciji prema kojoj Izrael preuzima operativno najrizičnije sigurnosne zadaće u širem strateškom sukobu "West vs the Rest". To je ujedno i temeljni razlog potpore europskih vođa Izraelu - čak i kada krši međunarodno pravo i ljudska prava.

Dakle, kao što se Zelenski u Ukrajini suprotstavlja Rusiji, Netanyahu se na Bliskom istoku prihvatio "prljavog posla" uime globalnog Zapada. I to unatoč tome što takva uloga može imati dugoročne i neprocjenjive posljedice za opstojnost njihovih država i naroda. Ti vođe zauzvrat očekuju neprekidan dotok financijskih sredstava, teritorijalne ustupke, pravnu zaštitu i bezrezervnu političku potporu Europljana i Amerikanaca, čiju globalnu dominaciju, prema toj logici, "spašavaju".

Zašto su takva očekivanja dugoročno nerealna...?

- Zato što i Amerikanci i Europljani nastoje minimizirati troškove takve potpore, kako financijske tako i u ljudskim životima, te osigurati da ratna djelovanja i sankcije ne urušavaju njihove, nego isključivo protivničke ekonomije. Budući da to u praksi nije uvijek moguće, realno je očekivati da bi u određenom trenutku Netanyahu, kao i prije njega Zelenski, mogao ostati bez pune potpore. To je u povijesti često bio slučaj s lokalnim režimima oslonjenima na Zapad (Južni Vijetnam, Afganistan, Irak - kurdske snage itd.).