Nakon sto dana rata između SAD-a i Izraela s jedne strane i Irana s druge strane, američki predsjednik Donald Trump rekao je u srijedu da sporazum o prekidu vatre postignut s Iranom nije konačan i da može nastaviti s kampanjom bombardiranja ako mu se ne svidi. Tipično za Trumpa, još je kazao: “To je memorandum o razumijevanju. I ako mi se ne sviđa, vratit ćemo se pucanju po njima, bacanju bombi po njihovim glavama”, kazao je Trump na samitu G7 u francuskom gradiću Evian-les-Bainsu.

Bez obzira na to radi li se o memorandumu ili sporazumu, tko pobjeđuje, a tko gubi, tko ima više razloga za zadovoljstvo, ili je sve u nekom nedefiniranom stanju, status quo - pitali smo Denisa Avdagića, geopolitičkog analitičara, političkog komentatora i konzultanta u konzultantskoj tvrtki INMS (Ideje novih medijskih strategija).

- U ovoj fazi teško je govoriti o jasnom pobjedniku, posebno zato što razgovaramo prije objave detalja takozvanog memoranduma. Izrael i SAD mogu upućivati na određene vojne uspjehe, osobito što su uspjeli degradirati iranske vojne kapacitete i infrastrukturu općenito. Međutim, Iran je pokazao kako posjeduje sposobnost dugotrajnog otpora, kao i značajne regionalne poluge utjecaja preko svojih saveznika i partnerskih skupina, ali i djelujući prema zaljevskim zemljama i opstrukcijom Hormuškog prolaza kao, kako često ističem, svojevrsnom “nuklearnom opcijom”.

Informacije koje izlaze o sadržaju “memoranduma” upućuju na to da je Iran svojevrsni pobjednik sukoba, ali istaknut ću to s dozom opreza jer i dalje ne znamo pravi sadržaj sporazuma. Međutim, po svemu što je poznato, ishod može biti ukupno pozitivan, posebno ako će prekinuti neprijateljstva i aktivne sukobe. Moglo bi to biti novo poglavlje odnosa na Bliskom istoku, čemu se osobno nadam.

U nedavnom nastupu na jednom TV kanalu između ostalog rekli ste da, ako Iran izgubi rat, slijedi pad režima, a da, ako Trump izgubi, slijedi opoziv! Nije li to malo odveć katastrofično? Drugim riječima, jesu li takve opcije realne u sadašnjem razvoju situacije?

- Nisu neizbježne, ali su realne. Iranski režim svoju legitimnost velikim dijelom temelji na ideji otpora i sukoba s Izraelom i SAD-om. Ako bi doživio bilo vojni bilo politički poraz već u percepcijskom smislu, to bi bio obvezujući poziv svim protivnicima režima na njegovo rušenje. To je potpuna realnost. Sjetimo se kako je proklamirani povod napada na Iran bio smjena režima, ali istovremeno držimo na umu kako alternativa ne postoji.

S druge strane, predsjednik Donald Trump već se sad suočava s lošim anketnim rejtingom, s oporbom, demokratima, koji su i prije napada na Iran kalkulirali s mogućim razlozima pokretanja procesa opoziva. Loš memorandum to samo naglašava. Amerikanci u svakom slučaju nisu shvaćali smisao napada na Iran, a još manje hoće ako se pokaže potpuni besmisao finala. Nažalost, posljedice zatvaranja Hormuza ne samo što svi osjećamo, nego ćemo ih i, kako stvari stoje, osjećati, po džepu, još neko vrijeme, bez obzira na njegovo ponovno otvaranje.

Tko dominira Bliskim istokom? Često se naglašava da su Iran, Saudijska Arabija i Izrael glavni igrači u regiji, ali da sve konce i dalje povlače Sjedinjene Države, dok Rusija više nema nikakvu značajniju ulogu na bliskoistočnom terenu...

- Iran, Izrael, Saudijska Arabija, ali i Turska, to su četiri kuta šire regije. To su prvorazredni regionalni igrači, prva, premijer liga. Što ne znači da nemamo, ostanimo u nogometnom žargonu, i druge zemlje kao opasne izazivače, ali te četiri su obvezni polufinalisti regionalnog prvenstva, nositelji skupina.

Svaka od tih država ima različite izvore moći. Iran se oslanja na veličinu i mrežu regionalnih saveznika, Saudijska Arabija na financijsku i energetsku snagu, Izrael na vojnu i tehnološku superiornost, globalni doseg. Turska je od takozvanog bolesnika s Bospora postala feniks kojeg se uvažava.

Naravno, iznad svih njih i dalje stoje Sjedinjene Američke Države kao jedina sila koja može istovremeno vojno, politički i financijski utjecati na tu regiju, ali i bilo koju drugu.

Rusija pokušava i dalje biti prisutna, ali njezin utjecaj danas nije usporediv s američkim, pogotovo od rata u Ukrajini. Dodajmo i kineske napore, ali upravo kao samo dodatak, ne ključni utjecaj, samo “začin”, kao i ruski.

Ako trebamo ogoliti stvari i odabrati ključni američki interes u regiji, onda je to svakako takozvani petrodolar, zbog kojeg je definirana Carterova doktrina ili, ukratko, američka vojna prisutnost u regiji.

Koja je i kakva uloga Europe/Europske unije u kontekstu sadašnjih sukoba na Bliskom istoku? Iz Bruxellesa i Strasbourga redovito stižu priopćenja o osudi sukoba, poziva se na prekid vatre i pregovore o miru, no čini se da Trump zapravo ignorira europske stavove, osim što proziva NATO i EU da mu nisu pomogli u ratu protiv Irana...

- Europska unija samo je diplomatski, a ne vojni akter. No treba ponavljati, EU nema jedinstvenu vanjsku politiku ni zajedničku vojnu snagu. Zato je europski praktični učinak malen. Administracija Donalda Trumpa, ništa manje od prethodnih, to savršeno dobro razumije.

I da zaključimo izgledima za budućnost, premda je svaka prognoza nezahvalna. Kao prvo, je li Trump prenaglio kad se potaknut Izraelom (Netanyahu) dao uvući u sukob s Iranom, pa sad sve čini da Ameriku izvuče iz drame? Kao drugo, Iran se čini i dalje snažan, ili dojam vara? I treće, što zapravo očekivati od Izraela, koji osim s Iranom ima goleme probleme i s Gazom i s Libanonom? Vaš završni komentar?

- Proklamirana promjena režima u Iranu na ovaj način nije bila moguća. Sve što se odvilo u velikoj je mjeri bilo očekivano, sve su bili razvoji o kojima se javno govorilo. Međutim, bez obzira na ocjene epiloga, sve ovo uistinu može dovesti do stabilizacije regije, a ako se i Iran vrati u sustav petrodolara, a istovremeno ostatak regije ostane u njemu, dobro razmislimo o konačnoj ocjeni.

Bliski istok je rak-rana svijeta zbog kroničnih sukoba, mjesto globalnih emocija zbog abrahamskih religija. Ako ćemo nasuprot emocijama realno sagledati stvari i stanje, mir i suradnja su mogući, pogotovo ako se uspostavi ravnoteža snaga, a moguće je da upravo to gledamo. Vrijeme će biti najbolji sudac ove utakmice.