Nakon sto dana rata SAD-a i Izraela s Iranom čini se da ni jedna strana nije ostvarila maksimalističke ciljeve s kojima je ušla u sukob - kaže prof. dr. sc. Đana Luša s Fakulteta političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu, te dodaje:

- Sjedinjene Američke Države nisu uspjele vojno prisiliti Iran na bezuvjetnu kapitulaciju niti ga natjerati na potpuno odustajanje od nuklearnog programa. Izrael je zadao ozbiljne udarce iranskoj vojnoj infrastrukturi, ali nije uspio trajno ukloniti iranski regionalni utjecaj ni mrežu saveznika koju je Teheran desetljećima gradio. Iran, s druge strane, nije uspio potisnuti američki utjecaj iz regije ni ostvariti stratešku pobjedu koja bi promijenila postojeći odnos snaga na Bliskom istoku.

Upravo zbog toga ovoga tjedna potpisani memorandum o razumijevanju treba promatrati prije svega kao pokušaj pretvaranja vojnog primirja u politički proces. On nije klasični mirovni sporazum, nego okvir koji bi trebao zaustaviti daljnju eskalaciju i otvoriti prostor za dugotrajnije pregovore.

Najvažnija odredba memoranduma odnosi se na trenutačni prekid neprijateljstava na svim bojištima, uključujući i područje Libanona. Međutim, značenje te odredbe nadilazi samo vojni aspekt. Ona pokazuje da su sve uključene strane procijenile kako daljnja eskalacija više ne donosi političku korist i da bi nastavak rata mogao proizvesti posljedice koje nitko više ne može kontrolirati. U međunarodnim odnosima takve situacije često čine prijelaz iz otvorenog sukoba u oblik svojevrsnog "hladnog mira" - stanje u kojem oružje utihne, ali temeljni sporovi ostaju neriješeni.

Otvorena pitanja

Posebno je važna odredba o međusobnom poštovanju suvereniteta i nemiješanju u unutarnje poslove... Što ona znači Iranu?

- Za Iran je ona značajan politički dobitak jer bi mogla označiti promjenu američkog pristupa, koji se desetljećima temeljio na pritisku, sankcijama i pokušajima ograničavanja iranskog regionalnog utjecaja. Washington bi time posredno prihvatio činjenicu da promjena iranskog političkog sustava nije realan cilj te da je fokus potrebno prebaciti na kontrolu ponašanja Irana.

Ključni trenutak bit će predviđeno 60-dnevno pregovaračko razdoblje. Sam memorandum ne rješava najteža pitanja, nego samo stvara politički okvir za njihovo rješavanje. Upravo je povijest bliskoistočne diplomacije pokazala da je relativno lako postići prekid vatre, ali mnogo teže izgraditi trajni politički dogovor.

Veliku važnost ima i pitanje Hormuškog tjesnaca. Njegovo ponovno otvaranje i osiguravanje slobodne plovidbe nije samo regionalno pitanje nego i pitanje globalne sigurnosti. Kroz taj prostor prolazi znatan dio svjetske trgovine energentima, pa je rat još jednom pokazao koliko su svjetsko gospodarstvo i energetska tržišta osjetljivi na poremećaje na Bliskom istoku. Ipak, upravo će Hormuz biti jedan od najvećih izazova provedbe sporazuma. Ostaje otvoreno pitanje tko će i na koji način nadzirati sigurnost plovidbe te kako će se spriječiti da novi incidenti ponovno ne dovedu do eskalacije.

Posebnu pozornost privlače i gospodarske odredbe memoranduma. Postupno ukidanje sankcija, mogućnost većeg izvoza iranske nafte i oslobađanje dijela zamrznute imovine čine potencijalno najveće otvaranje Irana međunarodnom gospodarskom sustavu u posljednjih nekoliko desetljeća. Međutim, upravo je taj dio izazvao najveću zabrinutost u Izraelu i dijelu američkog sigurnosnog establišmenta, jer postoji strah da bi gospodarsko jačanje Irana dugoročno moglo ponovno povećati njegove vojne i regionalne kapacitete.

Mnogi, međutim, upozoravaju da temeljni problem - iranski nuklearni program, ostaje neriješeno pitanje...?

- Najosjetljivije pitanje ostaje nuklearni program. Cijeli će proces u konačnici ovisiti o tome hoće li biti moguće uspostaviti vjerodostojan sustav nadzora nad iranskim nuklearnim aktivnostima. Za Izrael je to pitanje egzistencijalne sigurnosti, a Iran nuklearni program vidi kao pitanje nacionalnog prestiža i sredstva odvraćanja. Treba naglasiti i regionalnu dimenziju sporazuma. Ovaj rat nije bio samo sukob SAD-a i Izraela s Iranom nego i sukob širih mreža savezništava. Stabilizacija regije ovisit će i o ponašanju Hezbolaha, iračkih šijitskih skupina, zaljevskih država i same izraelske politike.

Zbog svega navedenog memorandum prije svega treba promatrati kao početak novog političkog procesa, a ne kao konačno rješenje. Najrealniji scenarij nije potpuni mir, nego stvaranje novog oblika hladnog mira, u kojem će izravni vojni sukobi biti zamijenjeni diplomatskim pritiscima, ekonomskim nadmetanjem, obavještajnim djelovanjem i borbom za regionalni utjecaj.

Dominacija SAD-a

Stoji li konstatacija da Bliskim istokom dominiraju tri regionalne sile - Iran, Saudijska Arabija i Izrael, ali da je glavni šef Amerika, posebno u razdoblju nakon Hladnog rata, uključujući i sadašnju situaciju, s obzirom na to da Rusija više nema nikakvu značajniju ulogu na bliskoistočnom terenu? Ako je tomu tako, koji su zapravo glavni interesi SAD-a na Bliskom istoku?

- Konstatacija da Bliskim istokom dominiraju tri regionalne sile - Iran, Saudijska Arabija i Izrael - u velikoj je mjeri točna, ali zahtijeva određenu dopunu. Te tri države čine tri različita centra moći, ali ni jedna od njih nema kapacitet sama oblikovati cjelokupni regionalni poredak. Iran svoju snagu temelji na velikom stanovništvu, geostrateškom položaju, raketnim sposobnostima i mreži saveznika koju je desetljećima gradio, od Libanona do Iraka i Jemena. Saudijska Arabija svoju moć temelji na energetskim resursima, financijskoj snazi i posebnom položaju u arapskom i islamskom svijetu. Izrael, pak, raspolaže najnaprednijom vojnom tehnologijom, snažnim obavještajnim kapacitetima i strateškim odnosom sa Sjedinjenim Državama.

Međutim, iznad tog regionalnog natjecanja i dalje stoji Amerika. Od završetka Hladnog rata Sjedinjene Države ostale su najvažniji vanjski akter koji može utjecati na sigurnosnu arhitekturu Bliskog istoka. Ni jedna velika regionalna kriza, od Zaljevskog rata do aktualnog sukoba Izraela i Irana, nije mogla biti riješena bez američkog sudjelovanja. Američki interes na Bliskom istoku danas više nije samo pitanje nafte, iako energetska sigurnost i dalje ostaje važna. Washingtonu je prije svega važno očuvati stabilnost globalnog energetskog sustava, spriječiti blokadu ključnih pomorskih pravaca i izbjeći poremećaje koji bi mogli pogoditi svjetsko gospodarstvo.

Drugi ključni američki interes jest sigurnost Izraela. Bez obzira na razlike među pojedinim američkim administracijama, Izrael ostaje najvažniji američki saveznik u regiji. Zbog toga Washington nastoji spriječiti pojavu regionalne sile koja bi mogla ozbiljno ugroziti njegovu sigurnost. Treći, možda najvažniji interes, jest održavanje ravnoteže snaga. Američka politika desetljećima nije bila usmjerena na to da sama upravlja Bliskim istokom, nego da spriječi pojavu sile koja bi mogla potpuno dominirati regijom. Nekada je to bio Irak Sadama Huseina, danas je to prije svega Iran, a sve više i pitanje kineskog utjecaja.

Što se tiče Rusije, njezina uloga danas je znatno slabija nego prije nekoliko godina. Nakon intervencije u Siriji 2015. godine Moskva je izgledala kao sila koja se vraća na Bliski istok, ali rat u Ukrajini znatno je ograničio njezine mogućnosti. Rusija i dalje održava kontakte s pojedinim državama regije, ali više nema kapacitet ozbiljno izazvati američku poziciju.

Zato je najtočnije reći da Bliskim istokom danas ne upravlja jedna država, ali da SAD ostaje jedina sila koja raspolaže kombinacijom vojne, političke i gospodarske moći potrebnom za odlučujući utjecaj na regionalne krize.

Koja je i kakva uloga Europe/Europske unije u kontekstu sadašnjih sukoba na Bliskom istoku? Iz Bruxellesa i Strasbourga redovito stižu diplomatska priopćenja o osudi sukoba, poziva se na prekid vatre i pregovore o miru...

- Uloga Europske unije u aktualnim sukobima na Bliskom istoku najbolje pokazuje razliku između gospodarske i političke moći. Europa je jedna od najvećih svjetskih gospodarskih sila, važan trgovinski partner regije i najveći donator humanitarne pomoći, ali u situacijama velikih vojnih kriza njezin je utjecaj ipak ograničen.

Zato nije iznenađujuće što iz Bruxellesa najčešće dolaze pozivi na prekid vatre, poštovanje međunarodnog prava i nastavak pregovora, a ključne se odluke o ratu i miru donose u Washingtonu i regionalnim prijestolnicama. To nije posljedica samo aktualne američke administracije ili osobnog odnosa Donalda Trumpa prema europskim saveznicima, nego odražava dublji strukturni problem europske vanjske i sigurnosne politike.

Europska unija nije država. Ona nema jedinstvenu vojsku, jedinstveno političko vodstvo ni potpuno usklađenu vanjsku politiku. Kada izbije velika međunarodna kriza, europske države često imaju različite interese, povijesna iskustva i prioritete. Francuska tradicionalno nastoji zadržati aktivniju geopolitičku ulogu na Mediteranu i Bliskom istoku, Njemačka je opreznija zbog svoje povijesti i energetske ovisnosti, a pojedine istočnoeuropske članice sigurnosna pitanja i dalje prvenstveno promatraju kroz prizmu odnosa s Rusijom. Zbog toga Europska unija često uspijeva formulirati zajedničke deklaracije, ali mnogo teže postiže jedinstveno i odlučno djelovanje.

Europa, međutim, nije nevažna. Njezina najveća uloga često dolazi nakon završetka vojnih sukoba - kroz obnovu, gospodarsku pomoć, humanitarne programe i stabilizaciju institucija. Dok SAD uglavnom raspolaže instrumentima vojne moći, Europa raspolaže instrumentima dugoročne stabilizacije. Aktualna kriza ponovno je pokazala ograničenja europske "strateške autonomije".

Manja ovisnost

Trump je do sada kritizirano Europsku uniju, ali i NATO savez, zamjerajući im da mu nisu pomogli u ratu protiv Irana, a čini se da će tu praksu i nastaviti... Vaš završni komentar?

- Ideja da Europa mora biti manje ovisna o američkoj sigurnosnoj politici postoji već godinama, ali praksa pokazuje da u velikim vojnim krizama europske države još uvijek ovise o američkoj vojnoj infrastrukturi i političkom vodstvu. U tom kontekstu treba promatrati i Trumpove kritike NATO-a i Europske unije. Njegov stav proizlazi iz uvjerenja da SAD snosi najveći teret održavanja globalne sigurnosti, a europski saveznici ne ulažu dovoljno. Bez obzira na političke prijepore oko takvog stava, jasno je da je pitanje podjele sigurnosnog tereta postalo jedno od ključnih pitanja transatlantskih odnosa.

Zbog svega toga Europska unija danas ostaje važan diplomatski i gospodarski akter, ali ne i sila koja može samostalno oblikovati ishod velikih ratova. Bliski istok još jednom pokazuje da u kriznim vremenima presudnu ulogu i dalje imaju oni koji raspolažu vojnom moći i sposobnošću njezine uporabe. U toj kategoriji Sjedinjene Države i dalje imaju poziciju koju Europa, unatoč svojoj gospodarskoj snazi, još nije uspjela dosegnuti.