Kad se pogleda šira i dublja slika migracijske problematike i migracijske politike od, recimo, sredine 60-ih godina prošlog stoljeća (tzv. gastarbajterska era) do danas, koliko je zapravo glavni aspekt bio i ostao "radna snaga", odnosno aspekt migracija kao radne snage, bar u onim zemljama poput, primjerice, Njemačke - upitali smo dr. sc. Dražena Živića, demografa i znanstvenog savjetnika u trajnom izboru na Institutu društvenih znanosti "Ivo Pilar" (Područnom centru Vukovar) i posebnog savjetnika ministra demografije i useljeništva.

- Europa je kontinent koji je pretrpio najveće demografske gubitke u Drugom svjetskom ratu. Štoviše, riječ je bila o posvemašnjoj demografskoj destrukciji, koja je i poslijeratnu obnovu i razvoj stavila pod veliki upitnik. Ubrzo je postalo više nego jasno da poslijeratna bioreprodukcija ne može brzo nadomjestiti višemilijunske ratne gubitke. Stoga se imigracija radne snage u zemljama ubrzanog ekonomskog razvoja, kao što je to bila Njemačka, nametnula kao jedan od poželjnih revitalizacijskih modela, koji je u dugoročnom smislu trebao popunjavati manjkove vlastite radne snage.

S druge strane, u pojedinim zemljama istočnoga bloka, uključujući i tadašnju Jugoslaviju, emigracija je 1960-ih i 1970-ih prihvaćena kao jedno od rješenja ublažavanja socijalne krize zbog sporog i neadekvatnog ekonomskog razvoja, koji nije "proizvodio" zadovoljavajući dohodak, ali jest velik broj nezaposlenih. Na taj su način, otvaranjem granica, "prevenirani" mogući socijalni nemiri i politički problemi. Osim toga, ekonomska emigracija je kroz sustav deviznih doznaka dizala životni standard u zemljama svojega podrijetla. U tom su smislu europski "jug" i "istok" postali izvorištem demografskih resursa i snažno emitivno migracijsko područje, koji su, zapravo, omogućili gospodarski uzlet europskog "zapada", koji je vapio za radnicima u industriji, a koji je jednostavno usisavao demografske viškove iz slabije razvijenih europskih područja, a ubrzo i iz drugih Europi bližih dijelova svijeta.

EUROPA SE MIJENJA

Što karakterizira sadašnje imigracijske procese, napose vezane uz useljavanje radne snage u Europu/Europsku uniju?

- I danas je razvijeniji dio Europe, odnosno Europske unije, zainteresiran za imigraciju radne snage jer su demografski trendovi i procesi na razini koja ne omogućava demografsku stabilnost i prosperitet tržišta rada. To se ponajviše odnosi na nisku razinu fertiliteta te na ostarjelost populacije. Ubrzano jača neravnoteža između funkcionalnih dobnih skupina ključnih za bioreprodukciju, ali i za ekonomski razvoj, raste broj staračkog i ekonomski neaktivnog stanovništva, a fondovi ključni za skrb o starijem stanovništvu postaju sve skromniji i prazniji. U tom sučeljavanju ekonomskih potreba i demografskih mogućnosti imigracija radne snage iz trećih (neeuropskih) zemalja postaje sve važnijom varijablom.

No ključno je pitanje: Je li Europska unija poželjna destinacija samo za ekonomsku i reguliranu migraciju, ili je ona sve više cilj i drugih migrantskih skupina, napose izbjegličke populacije i nezakonitih migracija? Promatrajući ključne migrantske koridore koji vode prema granicama Europske unije, prateći podatke o registriranim nezakonitim migracijama, imajući u vidu da velik dio nezakonitih migranata uspijeva izbjeći kontrole na šengenskoj granici te prodrijeti dublje u europski ekonomski prostor, te uočavajući snažne, pa i radikalne, promjene na geopolitičkom zemljovidu svijeta, sasvim je jasno da klasične radne ili ekonomske migracije, premda i dalje dominiraju u kvantitativnom smislu, više nisu usamljene i da je Europa, napose Europska unija, sve suočenija s izazovima migracija koje mogu znatno promijeniti ne samo demografsku sliku nego i opću društvenu stabilnost i sigurnost Europe kakvu smo do sada poznavali. To više što se čini da se taj neekonomski migrantski val ne odvija stihijski i bez organizacije iz jednog ili više središta, o čemu, između ostaloga, jasno govori i dobro uhodana krijumčarska mreža.

Jesu li i u kojoj mjeri tzv. radne migracije, ili, bolje rečeno, ekonomske migracije, postale ključni instrument za održavanje tržišta rada zbog demografskih promjena i iseljavanja, naročito u posljednjih 10-15 godina, napose u EU-u/Europi, uključujući i Hrvatsku?

- Migracije su sve snažniji globalni fenomen, koji zadire ne samo u mnoga pitanja društveno-ekonomskog razvoja u najširem smislu te riječi nego i ima sve važniju ulogu na regionalnoj i lokalnoj razini. Osim toga, migracije su oduvijek, a, čini se, osobito u današnje doba, iznimno važne u životu gotovo svakog pojedinca, obitelji, društva i državnih zajednica. Razvoj i napredak čovječanstva, sve od prapovijesnih kultura do suvremenosti, nije moguće objasniti bez uvida u prostornu pokretljivost stanovništva. Čak i oni koji ne migriraju jer za to nemaju potrebe ili interesa, znaju nekoga tko je dobrovoljno ili prisilno morao - na kraće ili duže vrijeme, što znači privremeno ili trajno - promijeniti mjesto svojega života i rada. Migrantska su iskustva vrlo bogata i specifična i nije ih lako uvijek objasniti, a još manje vjerodostojno iskazati broj osoba koje migriraju, naročito kada su u pitanju međunarodne (vanjske) migracije.

Uzroci migracija su složeni i pokušavaju se objasniti primjenom različitih teorija. Najčešće se migracije u svojoj tipologiji dijele na ekonomske i neekonomske, dobrovoljne i prisilne te unutarnje i vanjske. U tom općem kontekstu treba vrednovati i europski migrantski kontekst, naročito nakon Drugoga svjetskog rata, kada je europski prostor u cjelini od tipičnog emigracijskog postupno postao dominantan imigracijski prostor. Primjerice, europski "jug" (Italija, Španjolska, Portugal, Grčka...) dugo su vremena činile tipične emigracijske zemlje sa značajnim iseljeničkim strujama prema srednjoj i zapadnoj Europi, ali i prekooceanskim zemljama. Danas su to države jake imigracije, kako zakonitih ekonomskih tako još i više nezakonitih migrantskih valova. Čak je i Hrvatska u posljednje tri godine, zahvaljujući prije svega imigraciji strane radne snage, postala zemljom s pozitivnim saldom vanjske migracije.

Kad se govori o tzv. radnim migracijama, ili ekonomskim migracijama, koliko su one danas dominantnije od nekih drugih, primjerice unutarnjih migracija, političkih i sigurnosnih migracija, ekoloških (klimatskih) migracija i ostalih?

- Prema procjenama Ujedinjenih naroda, odnosno Međunarodne organizacije za migracije, danas u svijetu živi nešto više od 300 milijuna međunarodnih migranata. Riječ je o osobama koje ne žive u zemlji svojega rođenja. To je oko 3,7 posto svjetske populacije. Naizgled, riječ je o relativno malim brojkama, no trend povećanja broja međunarodnih migranata koje možemo pratiti već pedesetak i više godina (samo u posljednjih četvrt stoljeća broj međunarodnih migranata je udvostručen), a osobito ako imamo na umu velik demografski potencijal današnjih i budućih međunarodnih migracija (koji se mjeri u stotinama milijuna ljudi), to se pitanje sve više nameće kao prioritetno u promišljanjima uzroka i posljedica prostorne pokretljivosti stanovništva na globalnoj razini. To više što su uzroci i motivi aktualne međunarodne migracije mnogo složeniji nego prije. Iako i danas većinu u međunarodnim migracijama imaju ekonomski migranti (oko 55 posto), odnosno migracija radne snage zbog razvojne neujednačenosti i jake demografske polarizacije između, krajnje pojednostavljeno rečeno, razvijenog ali depopulacijskog "sjevera" i nerazvijenog ali prenapučenog "juga", sve veću važnost imaju migracije zbog neekonomskih razloga.

Pritom se osobito misli na migracije zbog političkih kriza, ratnih sukoba, ekoloških problema i klimatskih promjena. Broj tzv. prisilnih migranata, što uključuje registrirane izbjeglice i tražitelje azile približio se 40 milijuna, što je trostruko više nego prije dva i pol desetljeća. Sve veći politički, sigurnosni, pravni, demografski, pa i ekonomski, izazov čine nezakonite migracije koje poprimaju zabrinjavajući opseg, naročito kada je u pitanju nezakoniti pritisak na zemlje Europske unije, ne samo u broju osoba koje na nezakonit način žele prijeći državne granice nego sve više i u kontekstu rješavanja pitanja njihove kontrole, statusa, ali i odnosa lokalnih zajednica prema osobama koje već dobro utabanim migrantskim rutama – manje ili više uspješno - pokušavaju pronaći svoje mjesto pod suncem.

ZAKON O STRANCIMA

Što se tiče Republike Hrvatske, stalno slušamo da je nedostatak radne snage velik problem, pa smo nedavno dobili dorađeni Zakon o strancima, koji su usvojili zastupnici u Hrvatskom saboru. S obzirom na to da je puno sporenja oko tog zakona, koje su njegove dobre, a koje loše strane?

- U javnom se diskursu najčešće razvija narativ koji kaže da je Hrvatska zbog loše demografske situacije, a kako bi zadovoljila potrebe za radnom snagom, prisiljena otvoriti svoje granice i tržište rada za migrante iz trećih zemalja. Usko demografski gledano, taj narativ drži vodu. No nije pravo pitanje treba li naš ekonomski razvoj strane radnike, jer je to statistički gledano relativno lako dokaziva činjenica, nego su ključna dva pitanja. Prvo, zašto se Hrvatska uopće dovela u tu situaciju da joj ekonomska aktivnost sve više ovisi o strancima, bez obzira na demografski razvoj, koji ne osigurava proširenu reprodukciju radnoga kontingenta. I, drugo, na koji način ćemo regulirati, odnosno kontrolirati i usmjeravati imigraciju strane radne snage, vodeći računa da ona može, uz neke pozitivne imati i niz negativnih implikacija - od rušenja cijene rada do getoizacije i stigmatizacije stranaca. Ako i možemo razumjeti, pa i opravdati interes države da regulira imigracijsku politiku, onda svakako treba inzistirati da ona nikako ne smije biti još jedan okidač iseljeničkog vala za hrvatske građane. Štoviše, imigracijska politika mora sadržavati komponentu povratka hrvatskih državljana i na taj način, s vlastitim građanima koje je život zbog tko zna kojih razloga odveo u daleki svijet pozitivno djelovati na ekonomski napredak i demografsku revitalizaciju zemlje.

U tom smislu u hrvatskoj se javnosti, napose na političkoj/stranačkoj sceni, odvija prilično žustra rasprava o hrvatskom Zakonu o strancima i njegovim najnovijim dopunama i izmjenama. To je i razumljivo s obzirom na značenje koje Zakon ima. Ne ulazeći u njegove, kako kažete, dobre strane, jer njih svakako ima, držim puno važnijim upozoriti na nekoliko njegovih nedorečenosti, odnosno pitanja koje će trebati s puno obzirnosti i odgovornosti rješavati u konkretnim situacijama. To su, prije svega, pitanje/izazovi integracije stranih radnika, uvjeti rada i stanovanja za strane radnike, politika poslodavaca oko utvrđivanja cijene rada za domaće i strane radnike te rad agencija koje se bave "uvozom" stranaca.

I za kraj, ništa manje važan aspekt svakako je i onaj demografski. A u takvom kontekstu najčešći je narativ da povećan uvoz radne snage i integracija stranih radnika u hrvatsko društvo narušavaju, pa čak i mijenjaju, nacionalni identitet... Jesu li takvi strahovi opravdani, mijenja li se demografska slika Hrvatske?

- Demografska slika Hrvatske se promijenila, ili - bolje je kazati - neprestano se mijenja, kako zbog diferenciranog utjecaja zakonitosti demografskog razvoja tako i zahvaljujući kompleksnom utjecaju različitih vanjskih ili eksternih čimbenika demografskoga razvoja, a koje u kvantitativnom i kvalitativnom smislu možemo relativno pouzdano pratiti već duže vrijeme. Današnja demografska slika Hrvatske razlikuje se od one prije deset, dvadeset, trideset, pedeset ili više godina. Hrvatska je u međuvremenu doživjela dva svjetska rata i Domovinski rat, koji su rezultirali visokim demografskim i migracijskim gubitcima, bila je suočena s brojnom emigracijom, naročito na prijelazu 19. u 20. stoljeće te 1960-ih i 1970-ih, s jasno izraženim pogoršanjem bioreprodukcije (prirodni pad), ubrzanjem procesa demografskog starenja, novim iseljeničkim valom nakon ulaska u Europsku uniju, ali i brojnim migrantskim pritiskom strane radne snage zbog dugoročnog demografskog deficita na domaćem tržištu rada. Pritom treba imati u vidu da se aktualni demografski trendovi i procesi u Hrvatskoj ne odvijaju samo i isključivo u hrvatskom nego i u međunarodnom kontekstu. S jedne se strane Hrvatska demografski prazni i razvojno zaostaje zbog odlaska naših ljudi u potrazi za boljom kvalitetom života, što je i njihov odgovor ne samo na ekonomske nego i na društvene, pa i političke, probleme, a s druge strane demografske se praznine pokušavaju nadomjestiti do sada prilično stihijskim i nekontroliranim "uvozom" strane radne snage. Hrvatska je zapravo postala dijelom globalnih migrantskih tijekova a da na njih često nije mogla ni utjecati niti ih kvalitetno kontrolirati i upravljati njima prema hrvatskim nacionalnim interesima, koji su puno širi kompleks pitanja od uskog i kratkoročnog zadovoljavanja potreba za radnom snagom. To više što je hrvatska populacija brojčano malena, što znači da je izloženija te iznimno osjetljiva čak i na male apsolutne promjene u broju i strukturi stanovništva, kao i u njegovu prostornom razmještaju, a one mogu i zasigurno hoće potaknuti krupne relativne promjene u demografskim odnosima i strukturama.

Osim toga, Hrvatska čini znatan dio šengenske granice Europske unije na koju kontinuirani višegodišnji pritisak stvaraju nezakonite migrantske skupine u sklopu zapadno-balkanske migrantske rute. Kada su u pitanju nezakonite migracije, Hrvatska je još uvijek tranzitna zemlja, ali je pitanje u kojoj će to mjeri u budućnosti ostati. Za sada su migracije radne snage iz trećih zemalja ipak onaj oblik prostorne pokretljivosti koji najviše utječe na demografske i društvene promjene.

Što očekivati u budućnosti, hoće li se demografska slika Hrvatske ipak zamjetno popraviti ili oko tog pitanja ne treba puno očekivati?

- U kojoj će mjeri migracije radne snage izazvati dugoročne ili možda trajne lomove i potrese u demografskoj slici Hrvatske teško je predvidjeti, jer je njihova brzina kojoj svjedočimo vrlo velika. Hrvatska se danas nalazi u dubokoj depopulaciji izazvanoj prirodnim i mehaničkim demografskim gubitcima, uz vrlo nepovoljne perspektive, koje su vidljive u projekcijama hrvatskih i međunarodnih stručnjaka. To znači da se njezino usporavanje i ublažavanje može postići jedino sinergijskim djelovanjem u oba smjera: pronatalitetnom i (i)migracijskom politikom, pri čemu ta druga treba imati tri podvarijante: prva i najvažnija odnosi se na povratak već iseljenih hrvatskih državljana, druga se odnosi na doseljavanje hrvatskih državljana rođenih u iseljeništvu i tek treća odnosi se na imigraciju stranih državljana. Dakako, podizanje kvalitete života u našoj zemlji u najširem smislu te riječi, što uključuje i ekonomski napredak, društvenu stabilnost i podizanje životnoga standarda, treba destimulirati odlazak, premda će uvijek biti onih pojedinaca i obitelji koji će imati razloga i potrebe da svoj život i rad organiziraju izvan Hrvatske. To su ključni preduvjeti dugoročne promjene bioreproduktivnog i migrantskog obrasca. Određene pozitivne naznake tih promjena statistički se uočavaju, ali je prerano donijeti konačne zaključke o njihovoj trajnosti. Ipak raduje činjenica da već neko vrijeme bilježimo kontinuirano povećanje nataliteta, a da u posljednje tri godine bilježimo veći broj doseljenih od iseljenih osoba.

Doduše, pozitivan migracijski saldo posljedica je ponajprije doseljavanja stranih državljana, ali valja primijetiti da se relativan udio doseljenih hrvatskih državljana u ukupnom broju doseljenih u Hrvatsku postupno povećava. Nije lako niti se mogu u kratkom razdoblju potpuno preokrenuti trendovi u prirodnom i mehaničkom kretanju stanovništva. Ali to samo znači da treba biti uporan, strpljiv i odgovoran u provedbi mjera i aktivnosti demografske revitalizacije Hrvatske, koja - između ostaloga - treba biti zajednički odgovor na potencijalne izazove, pa i prijetnje koje može donijeti fenomen zamjene stanovništva, koji je sve prisutniji u javnom, a ne samo znanstvenom diskursu. I koji stoga ne smijemo ni zanemariti ni marginalizirati. Pače, o njemu treba razmišljati i na njega preventivno djelovati. n