Jedan od slavnijih filozofskih traktata Friedricha Nietzschea svakako je i Die Geburt der Tragödie aus dem Geiste der Musik (“Rođenje tragedije iz duha glazbe”) iz 1872. godine, u kojem je kontroverzni njemački genij postavio revolucionarnu tezu kako je antička tragedija nastala spajanjem dionizijskog (opojnog, glazbenog) i apolonskog (oblikovnog, razumnog) principa, pri čemu je racionalizam navodio kako uzrok njezina pada.

Uz Götzen-Dämmerung (“Sumrak idola”) iz 1888., oba su Nietzscheova mudroslovlja ostavila (i još uvijek ostavljaju) dubok trag i u masovnoj popularnoj kulturi, premda nerijetko i kroz stranputice u kojima se Nietzscheova filozofija inače kretala u rasponu od ideje o nadčovjeku preko kritike “mentaliteta stada” do smrti Boga, volje za moći i važnosti osobnog oslobođenja. Kao jedan od primjera utjecaja Nietzscheove filozofije u masovnoj popularnoj kulturi, odnosno popularnoj glazbi, svakako može poslužiti i engleski post-punk bend Joy Division, čiji se pjevač i tekstopisac Ian Curtis u svojim razmišljanjima i lirici pjesama često, doduše neizravno, referirao na ideje njemačkog filozofa, napose oko pitanja ljudske psihe i egzistencijalne borbe. Drugim riječima, pretvarajući osobnu tragediju u umjetnički izraz, moglo bi se zaključiti da je Ian Curtis vlastitu životnu tragediju rađao iz duha glazbe, makoliko to pretenciozno zvučalo, ali atmosfera i konotacije ponajboljih izvedbi Joy Divisiona upravo su na takvoj stranputici u širem i filozofijskom i postpunkerskom kontekstu i podtekstu vremena s kraja 70-ih i početka 80-ih godina prošlog stoljeća.

Uglavnom mogli bi sad naširoko i naduboko elaborirati temu utjecajnosti filozofije u popularnoj glazbi, naročito onoj “izvan struje”, dakle, podalje od mainstreama, odnosno srednjestrujaških zadatosti na razini komercijalnog učinka na široke mase koje nije briga za tamo nekog Nietzschea ili bilo kog drugog filozofa ako taj nije eventualna sastavnica (citat, referenca...) u nekom globalnom hitu, hypeu ili trendu koji dominira top-ljestvicama i mlijune fanova baca u emocionalni trans. Zato se bolje prizemljiti na jedan konkretan teren “bliske pripadnosti” gdje se upravo i duh Iana Curtisa ukazuje preko jedne upadljivo referetne asocijacije - u nazivu jednog osječkog benda iz jednog atomskog skloniša u jednom gradskom centru gdje grupa svira za odabrano društvo, uz sporadične nastupe pubovskog tipa.

Naziv grupe je NO RADIO TRANSMISSION, i svakom tko je ikad čuo za Joy Division bit će odmah sve jasno! Dobro “zvuči” i skaćenica - NRT, a ukupno uzevši sve bolje zvuče i njihove skladbe, neke starije, sad prerađene, kao i niz novih, čemu smo se mogli uvjeriti i na nedavnom ponajbolje osmišljenim i izvedenim setom pjesama za “podrumske fanove” benda, kakvih je, usput rečeno, sve više. Ili da se poslužim otrcanom frazom - dobar glas se daleko čuje, pa makar dolazio iz undergrounda i bez “radioprijenosa”, ali sa signalima koji probijaju debele zidove i tone betona.

Dakle Vladimir, Natko i Borna, trojka iz osječkog mraka (u prenesenom smislu, ali i doslovce) puno obećava i već sad, s obzirom na iskustvo bavljenja glazbom (Faterkopf, Purple Finch) u relativno kratkom razdoblju otkako skladaju i nastupaju u sadašnjoj postavi pokazuju konstantan napredak i u sadržaju i u formi.

Drugim riječima, NRT su totalno drukčiji od drugih kad se radi o lokalnom, matičnom gradskom okružju osrednjosti, ali su istovremeno posve relevantni globalno uzevši s obzirom na to da ih se može tretirati kao ravnopravni izdanak klasičnog independent (indie) narativa s referencama na aktualnu darkwave i coldwave svjetsku scenu s više ili manje izraženim “okusom” gotike, shoegazea i dreampopa, pa i noisea. Ovako napisano možda i zvuči komplicirano, ali nije, jer u izdanju u kakvom se NRT suvereno i kompetetno prezentira posve je jasan i prepoznatlnjiv plan i program, a može se reći i koncept, koji svojim zasad “signalima iz podruma” nagovještava da bi proboj iz mraka undergrounda na svjetlo overgrounda mogao imati eksplozivan učinak u širem smislu.

Pritom je zapravo manje važno hoće li netko u njihovim nastupima, njihovoj pojavnosti i njihovoj poetici čuti nešto od recimo Joy Divisiona, Nicka Cavea, Arcade Fire, Sonic Youth, ponešto i od 4AD bendova, možda i pronaći neke (ne)izravne reference prema, hm, Nietzscheu, Houellebecqu (da, ima i njega, u pjesmi “Norma”). Puno je važniji, zapravo ključan, izvedbeni i emocionalno dojam kakav NRT ostavljaju na slušatelja sklonog takvim izazovima bez predrasuda, ali s umom otvorenim prema “vratima percepcije” (pozdrav Aldous Huxleyu!) i “prozorima svjetla” u okruženju koje mrakove i strahove percipira, hvata i prihvaća kao osjetilni vrtlog sudbine, iskupljenja i suočavanja sa samim sobom. Drugim riječima, u klasičnoj postavi gitara, bas i elektronika (sintesajzeri, programirani ritam, klavijature...), bez živog bubnja (i bubnjara), uz inženjera zvuka Zorana Čuruviju, strukture skladbi NRT-a istovremeno su jednostavne i kompleksne, zarazno privlačne i napadno odbojne kad (namjerno) zaglave u slijepoj ulici bučnog krešenda s jedne strane ili se prepuste milozvučju kvazibaladične simbioze s druge strane svog autokreacijskog spektra uvrnute alternativne stvarnosti u kojoj se isprepleću implicitno i eksplicitno u začudnoj igri mogućeg i nemogućeg.

Drugim riječima, ako NRT zvučno i odjekuje prošlošću, to je samo zato da bi tu prošlost uvukao u neposrednu, distopijsku izmaglicu, otkrivajući strah koji nas okružuje. Ili kako to NRT kažu u pjesmi Portrait Of Decay: “Dobro došli u moje mračne odaje, to je samo u mojoj glavi/Tamo ljubav hoda u krugovima i pokušava se vratiti.”

Krugovi No Radio Transmissiona su poput neke podrumske vremenske petlje koju bend nagovještava kroz strasnu liriku i muziku, a slušatelj pokušava (možda i uspijeva) raspetljati u vlastitom umu i razumu. Béla Hamvas rekao bi kako nije pametan onaj tko nije malo lud i nije zdrav onaj tko nije malo bolestan. Ili je možda bolje završiti citatom George Sand: Um traži, ali srce nalazi! 

Blaženstvo u središtu oluje

Očekivano ili ne, moram početi s Davidom Lynchom: “Sve što radimo počinje s idejom. Ne znamo što učiniti ako nemamo ideju. Ideje su kao riba - a ribu ne stvaraš, ribu loviš. Željeti ideju je kao staviti mamac na udicu i spustiti ga u vodu. Možete uhvatiti ideje iz sanjarenja ili ih možete uhvatiti na licu mjesta. Ako mislite da bi neko mjesto moglo prizvati ideje, onda morate izići iz kuće i krenuti na putovanje.”

Popis pjesama koje su me nervirale posljednjih pola stoljeća je predugačak. Primjerice “Happy House” Siouxsie and The Banshees. Kada sam bio mlad i zelen, neobrazovan i glazbeno nepismen, bilo je nešto u glasu Siouxsie Sioux što me odbijalo. Možda je razlog tomu bila i kolegica iz školske klupe ispred mene koja ju je obožavala, ali jednom prilikom se drznula reći nešto protiv jednog od mojih brojnih glazbenih heroja mladosti. Njih dvije u paru bile su moje neprijateljice za cijeli život.

I onda sam jedno kasno ljetno kišno predvečerje u Bologni, skriven ispod lukova crvenog dijela grada, čekao da se vrijeme smiri i gledao kako dvoje ljudi stoji na kiši i svađa se. Ili su samo razgovarali. Znate kakvi su Talijani - ne znaš svađaju li se ili razmjenjuju ljubav dok viču jedno na drugo. I dok sam odvraćao pogled, jer uvijek tako reagiram kada se dvoje ljudi svađaju, negdje između tmurnih oblaka na uskoj ulici tog smrdljivog, ali prekrasnog grada, naišao je auto koji je stao ispred njih, ali im nije trubio, iako su stajali na cesti; pustio ih je da nastave sa svojim igrokazom.

Na mojim slušalicama upravo je Bauhaus završio sa svojim epitafom “Bela Lugosi’s Dead”, pa je algoritam odlučio pustiti mi prvi singl s trećeg albuma Siouxsie and The Banshees -”Kaleidoscope”. Nekako se sve poklopilo. Njih dvoje na cesti, na kiši, osvijetljeno farovima, tamnocrvena pozadina iza njih, štandovi s voćem. Siouxsie Sioux cinično je recitirala: “This is the happy house, we’re happy here/In the happy house oh, it’s such fun/Fun, fun, oh-oh/We’ve come to play in the happy house/And waste a day in the happy house/It never rains, never rains”.

I ja sam tko zna koji put u svojem životu uz pomoć glazbe shvatio kako funkcioniraju stvari. Kao onda kada sjedneš na plažu, staviš ruku u more i spoznaš smisao života.

Jednom kada budem snimao svoj “talijanski” film, moje sjećanje na jedno predvečerje u Bologni bit će ključna scena prije zapleta. Na istom mjestu u Via del Pratello. I nemoj da mi sad netko snimi tu scenu prije mene!

Moram li vam reći da sam se od tada bezbroj puta posuo pepelom kada je u pitanju Siouxsie and The Banshees. Tih trenutaka magije, kada se dogodi čarolija poput ove, u mojoj glavi je mnoštvo, a postali su neizostavni dijelovi mojeg sjećanja, mojeg bića koje i dalje pokušava svaki petak naići na bar jedan biser među novitetima; a tko traži, nađe.

Čovjek na pragu pedesete ima drukčije prioritete. Zašto je to tako? Kako je moguće da i u ovim godinama postoji glazba, odnosno autori, koji se mogu poigrati mojim osjećajima, pa mi te nenadane bisere - sjećanja, minute, snove, glazbu - spoji u trenutke od kojih mi se koža ježi, a amigdala veselo poigrava?

Na koncertu grupe NO RADIO TRANSMISSION prvi takav trenutak dogodio se spajanjem svih tih tjelesnih podražaja koje u meni budi glazba, zajedno sa sjećanjima na stvari koje sam mislio da me nikada neće rastuživati - negdje na pola pjesme “I Am Lost”. Gitarski solo kao iz sjećanja na najljepše trenutke onog live-albuma japanskih bukača Mono, koji je usporio kao zima kada ne želi otići iz malog mjesta na sjeveru Bačke, da bi već u sljedećem trenu krenuo slap buke koji čisti nostalgiju poput jednostavnog poteza gumicom.

U tom malom prostoru, u mraku jednog osječkog podruma, zapravo atomskog skloništa koje je nekoć bilo kazalište, moje sjećanje je zaigralo na kartu nostalgije, podsjetilo me je da trenuci za album sjećanja nekada dolaze iz neobičnih smjerova.

“Turn Around Win B.” do tog subotnjeg koncerta bila je moja omiljena pjesma benda. Krivo sam se izrazio - još uvijek jest. Jednostavno ima nešto zavodljivo u tim gudačima/violinama koje se poigravaju vašim nogama kao da ćete zaigrati školice, pa ta ritam-mašina koja leprša između te dvije gitare koje se boje reći svima nama da odjebemo, pa se ritam ubrza i ovaj fokstrot više čovjek ne može pratiti, taj stih s “Isusovim sinom” koji je otpjevan da ga napokon razumijemo. Uglavnom, ima nešto u toj pjesmi što mi već godinama ne da mira.

Lako je pronaći uzore u glazbi osječkog benda No Radio Transmission, očigledni su i lijepo je da se trojka toga ne stidi. Nabrajati ih bilo bi blesavo, jer jasno je da danas ništa nije originalno.

Sve što danas čujemo, vidimo, možda čak i osjetimo, preslika je neke davne ideje koju su mnogi bezbroj puta preradili. Sve što volimo u pop-kulturi zapravo je spoj onoga što smo već negdje vidjeli, čuli ili osjetili - filmova, knjiga, glazbe, razgovora, gradova, prirode i slučajnih trenutaka koji nam ostanu u glavi. Važno je samo da dobro odaberemo ono što nas stvarno pogađa i što želimo da nam sjedne duboko i da se tome potpuno prepustimo.

Kao, recimo, toj akustičnom gitarom vođenoj pjesmi negdje pred kraj koncerta imenom “Clown of Brugge” ili uzvišenoj “Normi” koja me atmosferom podsjeća na onaj album o psu, čovjeku i zvijezdi.

“Umjetnost pripada svima i nikome. Umjetnost pripada svim vremenima i nijednom vremenu. Umjetnost pripada onima koji je stvaraju i onima koji je uživaju. Umjetnost više ne pripada narodu i stranci nego što je nekada pripadala aristokraciji i meceni. Umjetnost je šapat povijesti koji se čuje iznad buke vremena. Umjetnost ne postoji radi umjetnosti: ona postoji radi ljudi.”

Citat je to iz knjige “Buka vremena”, koju je Julian Barnes napisao o sovjetskom skladatelju Dmitriju Dmitrijeviču Šostakoviču.

Danas živimo u doba velike buke. Puno veće buke nego u Rusiji kasnih tridesetih. Od njezine siline ponekad ne mogu čuti vlastite misli. Ali da se razumijemo - ja volim buku, volim te vihore buke u čijoj se sredini nalazi potpuni mir. Blaženstvo u središtu oluje.

U “Odiseji” Stanleyja Kubricka monolit nije rekao ništa, a svi su ga slušali. Danas svi imaju svašta reći, ali nitko nikoga ne sluša. Ovo je bio jedan od tih trenutaka. Za slušanje i prepuštanje vlastitim bjegovima.

Te večeri No Radio Transmission imali su puno toga reći, odnosno otpjevati i odsvirati. Iako je to bilo samo 14 pjesama, bio je to nalet dobrih melodija, pozitivne energije i kreativnosti koju Borna, Vladimir i Natko već godinama pokazuju, ali sada napokon imaju pomoć inženjera zvuka Zorana Čuruvije, zbog kojega ćemo, napokon, i razaznati što pjevaju.

Daniel Levitin u knjizi “Mozak i muzika: Znanost o jednoj ljudskoj opsesiji” tvrdi da glazba istovremeno aktivira više dijelova mozga, uključujući centre za emocije, pokret i pamćenje, zbog čega ima snažan i dubok utjecaj na čovjeka. Levitin tvrdi da mozak tijekom slušanja glazbe stalno stvara očekivanja, a upravo iznenađenja u melodiji izazivaju jake emocionalne reakcije koje nas lako mogu dotaknuti i dugo pamtimo.

Takvih je trenutaka na koncertu No Radio Transmission bilo mnoštvo. Slušam ih godinama i moram biti iskren - nikada nisu zvučali bolje! Uigrani, usvirani, melankolični i pomalo tužni. Tužni da bi suze mogle krenuti s obje strane našeg dijaloga. Mene ispred pozornice i njih na njoj.

Glazba je, prema Levitinu, više od zabave. Ona je povezana s dopaminom i osjećajem nagrade, pa može jačati povezanost među ljudima, ali i služiti kao alat za terapiju, smanjenje stresa i poticanje pamćenja.

Sjećanja na pojedini koncert nekada žive samo do dolaska kući i prvog tuširanja. Ili prvog buđenja. Nekada ostaju s vama do vječnosti. Ovo je bio jedan takav koncert.

Ili kako je to kazao Osho, veliki indijski duhovni učitelj 20. stoljeća: “Biti kreativan znači biti zaljubljen u život. Možeš biti kreativan samo ako dovoljno voliš život da želiš poboljšati njegovu ljepotu, da mu želiš unijeti malo više glazbe, malo više poezije, malo više plesa.”