Demokracija podrazumijeva vladavinu naroda, da je narod nositelj suverenosti, a time i izvorištem najviše vlasti koju konstituira posredovanjem slobodnih izbora. E sad, suvremeni oblici demokracije nastaju u određenim društvenim uvjetima, traju kroz vrijeme prilagođavajući se promjenama i dolaze do ove vremenske točke obilježene neočekivano ubrzanom te ujedno temeljitom transformacijom društvene stvarnosti - kaže dr. sc. Saša Mrduljaš s Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar, Područni centar Split, te dodaje:

DR. SC. SAŠA MRDULJAŠ, Institut društvenih znanosti Ivo Pilar

Ustupljeno

- U većoj se mjeri svijet promijenio u posljednjih 30-ak godina nego u prethodnih 300. Za to je najzaslužniji rapidan tehnološki razvoj, posebice u svojoj digitalnoj formi. Sve to ostavlja traga i na karakteru suvremene demokracije. Zasuti smo informacijama, te je postalo teško razlučiti bitne od nebitnih. Ujedno, posredovanjem društvenih mreža svi su u prilici izložiti stavove, i to o svemu i svačemu, pri čemu vrlo često sposobnost promocije, a ne vrijednost tih stavova omogućava njihov utjecaj na društvo. Drukčije je bilo nekada. Imali smo nekoliko TV programa i radiokanala, nekoliko novina i u pravilu se pazilo što se u njima objavljuje, da je ono što dolazi do primatelja informacija u osnovi relevantno. Također, sukladno s prilikama, nekad se mnogo više čitalo. Tako je i slobodno vrijeme često bilo ispunjeno čitanjem knjiga. Čak su i oni nezainteresirani za njih dosta čitali. Ako ništa drugo, onda stripove. Danas većina, posebice mladih, uopće ne čita, ‘’leti’’ se preko medijskih sadržaja i često fokusira na one koji su najupečatljiviji i najzabavniji. S tim da je sve to skupa zapravo u skladu s ljudskom prirodom. Odavno su Rimljani ustvrdili da je za zadovoljstvo naroda ponajprije potrebno tek ‘’kruha i igara’’.

Pa gdje bi onda bio problem? Vjerojatno smo nešto naučili iz povijesti, pa i povijesti demokracije, ili nismo?

- Problem je u tome što je u demokraciji, kako je već rečeno, narod izvorištem najviše vlasti, on je taj koji bira svoje vodstvo. Stoga ako je glavnina naroda sklona vlastitoj intelektualnoj banalizaciji, može se očekivati i pojavu banalnih političkih zastupnika, a time i banalnih politika. U konačnici opasnih jer im se prepušta sfera koja zahtijeva krajnje ozbiljan, analitičan, operativno sposoban i etički utemeljen pristup. Prvi put sam još krajem 1980-ih posumnjao u vrijednosnu profiliranost demokracije kada sam vidio da je pornoglumica Cicciolina postala zastupnica u talijanskom parlamentu! U postojećem trenutku izbor Donalda Trumpa izgleda dobrim pokazateljem da postoje pukotine kroz koje demokracija itekako ‘’propušta vodu’’. Već sama činjenica da se za predsjednike država, pa i najmoćnijih, bira ljude od 80 godina ne izgleda suvislom. S tim da ponašanje Trumpa nadmašuje nesuvislost koja može proizići iz njegovih poodmaklih godina. On je u javnosti još poodavno postao prepoznatljiv i kao zabavljač, tako da ovaj očigledni cirkus na koji svodi američku, a time i globalnu politiku, nije neočekivan. No izuzetno je riskantno političku pozornicu svoditi na cirkus, a još je gore što, kako izgleda, nema dovoljno onih, pa evo i u vrhu europske politike, koji su spremni ustvrditi da je “car gol”! Čini mi se da je to dio uočljivih problema s kojima se suočava suvremena demokracija.

Autokratskih težnji u istočnoj i srednjoj Europi nije nedostajalo kroz bližu i dalju povijest. Nakon nedavno održanih izbora u Mađarskoj i uvjerljive pobjede Petera Magyara može li se zaključiti da je “trendu” autokracije unutar demokracije EU-a, da se tako izrazim, odzvonilo ili je takav zaključak ipak preuranjen...?

- Izgleda da smo u istočnoj Europi imali i imamo takve tendencije razvoja koje pogoduju, kako kažete, razvoju autokracije unutar demokracije. Što i nije čudno s obzirom na povijest tog dijela Europe, da je u njoj demokracija ‘’krhka’’ biljka nikla ne samo nakon duge vladavine ‘’diktature proleterijata’’ nego i tiranija drugog tipa. Uz ostalo i dugotrajne osmanske vladavinr na jugoistoku Europe. Tako da taj dio Europe ima svoj ritam uz ostalo obilježen pridavanjem izrazitijeg značenja institucionaliziranim religijama. I to ne iz neke izrazitije religioznosti, već iz potrebe da se nadomjesti nekadašnja partijska avangarda te istakne vlastita identitetsko-razlikovna obilježja posebice u odnosu prema ‘’onima drugima’’. No pojavu autokracije unutar demokracije ili nekog sličnog ‘’iskakanja’’ iz liberalno-demokratskog okvira mogli bismo očekivati i u razvijenim zapadnim zemljama.

Kad pogledamo sadašnju političku, ekonomsku, sigurnosnu i općenito društvenu situaciju, prije svega u SAD-u, ali i u Europi, postaju li anomalije demokracije nova normalnost zapadnih društava? Drugim riječima, kakva je budućnost demokracije? Što učiniti da se demokracija popravi, da se tako izrazim, kojim i kakvim promjenama i unaprjeđivanjima?

- U ovom slučaju do te bi pojave moglo doći zbog drugih razloga. U prvom redu stoga što se odvija prevelika i nagla zamjena stanovništva. Zapad se sukladno sa svojim stupnjem razvoja i vlastitom društvenom zbiljom više ne može ‘’sam od sebe’’ demografski obnavljati, a kamoli snažiti. Stoga je prisiljen ‘’uvoziti’’ raznoraznu populaciju, pri čemu zbog svojih liberalnih načela ne može provoditi adekvatnu selekciju doseljenika. Takvu kod koje bi se propuštalo one grupacije koje se može adekvatno uklopiti u vlastita društva, pa na kraju, protokom vremena, i asimilirati. S obzirom na to konkretno u zapadnoj Europi te uglavnom na razini većih gradova stvaraju se mnogoljudne kulturne oaze koje u bitnome odudaraju od tradicionalnih kulturnih značajki sredina u kojima se nalaze. To bi s vremenom mogao postati dobar razlog radikalizaciji autohtone populacije, što bi svog izraza moglo naći u ‘’redukciji’’ temeljnih značajki demokracije ili čak do njezine zamjene oblicima vladavine koji mogu izići nakraj s demografskim, a ujedno i civilizacijskim preoblikovanjem Europe. S tim da ako ti oblici vladavine budu uspješni na tom polju, ne treba sumnjati da će biti uspješni i u nametanju jarma vlastitim društvima. Da bi se takav razvoj izbjegao, bilo bi nužno donekle ‘’pritegnuti’’ ona liberalna načela koja takva kakva jesu te u uvjetima s kojima smo suočeni jednostavno otvaraju prostor urušavanju demokratskih društava, pa na kraju i same demokracije.

I da zaključimo s Hrvatskom. Jesmo li kao društvo, kao država, unatoč svim problemima koje imamo, ipak jedna od rijetkih “oaza” mira i demokratske stabilnosti, koliko u regiji, toliko i u Europi, pa i šire, u svijetu? Vaš završni komentar?

- Jesmo mi oaza mira i određenog napretka, no ne znam koliko hrvatsko društvo uočava i shvaća procese u regiji te koliko oni mogu ugroziti pozicije Hrvatske. Tu u prvom redu mislim na stanje u susjednoj BiH, gdje imamo dvije tendencije koje prijete ozbiljnim urušavanjem geopolitičke strukture cijelog prostora. Prva bi bila ona koja teži izdvajanju Republike Srpske iz okvira BiH i njezinu pripajanju Srbiji. Kad bi se to ostvarilo, Hrvatska bi na Uni i u zaleđu Dubrovnika imala zemlju unutar koje od vremena raspada Jugoslavije antihrvatstvo ima funkciju stvaranja društvene kohezije. Znači, krajnje neprijateljsku zemlju s više ili manje očitovanim pretenzijama na hrvatski državni teritorij. One bi zasigurno dobile na zamahu transformacijom Republike Srpske u državni teritorij Srbije.

Tu je i bošnjačka politika sa svojom težnjom za unitarizacijom prvo Federacije BiH, a onda i same BiH. I ona u svom promišljanju i djelovanju akumulira izrazito antihrvatstvo sve više manifestirano i u negaciji samog identiteta ponajprije bosansko-hercegovačkih Hrvata. Nadalje, prevladavajuća srpska politika usmjerena je i na destrukciju crnogorske države i nacije te na svođenje crnogorskog teritorija na integralni dio Srbije. Kad bi joj to uspjelo, također bi hrvatske pozicije bile krajnje ugrožene, prvo na jugu same Hrvatske. Da bi se sve to izbjeglo, Hrvatska mora učiniti sve da osigura pozicije Hrvata u BiH, koji su istodobno jedina garancija stabilnom, prozapadnom, uravnoteženom ustroju i pozicioniranju BiH. Također, Hrvatska bi trebala u najvećoj mogućoj mjeri podržati nacionalne Crnogorce u njihovu otporu velikosrpskoj politici, dakle narodu po mnogo čemu najbližem Hrvatima. Tako da u susjedstvu Hrvatske trajno imamo prijateljsku Crnu Goru, s kojom možemo uspješno surađivati u svim pitanjima, pa i onima koja su sa sigurnosnog aspekta krucijalna za obje zemlje.