Nekadašnji zapadnonjemački kancelar Willy Brandt strahovao je da su zapadne demokracije toliko zaglibile u vlastitim kontradikcijama da su im preostala još samo dva-tri desetljeća do propasti u kaosu i diktaturi.

Srećom, Brandtova se crna prognoza zasad nije ostvarila, no kakva je u širem smislu zapadnjačka demokracija danas, kakva bi bila njezina dijagnoza, da se tako izrazim - upitali smo prof. dr. sc. Boška Pešića, redovitog profesora i pročelnika Odsjeka za filozofiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku.

PROF. DR. SC. BOŠKO PEŠIĆ Pročelnik Odsjeka za filozofiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku

Sofija Vita Pešić

- Zapadnjačka demokracija danas ne izgleda toliko kao poredak koji će sutra biti srušen izvana koliko kao poredak koji je zaboravio obećanja na kojima se izgradila. Njezina kriza nije jednostavno u tome što postoje populisti, autoritarni vođe ili neprijatelji slobode - dublja je nevolja što je sama sloboda manje-više svedena na proceduru, potrošački izbor, emocionalni ventil i periodično potvrđivanje onoga što je već unaprijed strukturirano ekonomskom moći, medijskom koncentracijom i administrativnim aparatom. Istina je da u tom poretku još uvijek postoje institucije, izbori, sudovi, mediji..., ali baš zato njegova patologija nije uvijek vidljiva kao takva. Ona se, dapače, pojavljuje kao normalnost, i to kao preuzetna retorika koja ništa ne mijenja; kao javnost pretvorena u tržište afekata; na kraju krajeva, kao politika koja više ne oblikuje društvo, nego tavori u njegovoj zapuštenosti. Građanina se formalno pita za mišljenje, ali se prethodno proizvodi kao potrošač, gledatelj, ogorčeni komentator, usamljeni statistički podatak.

Brandtov strah od kaosa i diktature stoga nije bio puka apokaliptična vizija. Ono što je možda precijenio, bila je brzina sloma. Ono za što se pak čini da je podcijenio jest sposobnost demokracije da vlastitu krizu institucionalizira, da živi dugo u stanju poluraspada. Današnja zapadna demokracija ne mora završiti u klasičnoj diktaturi da bi izgubila istinu o sebi. Dovoljno je da se jednakost pretvori u frazu, sloboda u robu, a javni um u algoritamski raspoređenu buku. Njezina dijagnoza, rekao bih, nije terminalna, ali jest ozbiljna. Demokracija boluje od proturječja između univerzalne predodžbe i partikularne stvarnosti. Ona obećava autonomnog građanina, a proizvodi prilagođenog pojedinca, najavljuje javnu raspravu, a daje industriju uzbudljive političke zabave, ističe narodnu suverenost, a stvarnu moć prepušta onome što se predstavlja kao nužnost: tržištima, rastu, konkurentnosti, krizi. Opasnost nije samo da demokracija tim putem bude ukinuta. Štoviše, opasnost je da ostane na snazi a da više ništa demokratsko u njoj ne preživi.

Nakon nedavnih izbora u Mađarskoj i uvjerljive pobjede Petera Magyara može li se zaključiti da je "trendu" autokracije unutar demokracije EU-a, da se tako izrazim, odzvonilo ili je takav zaključak ipak preuranjen, između ostalog, uzimajući u obzir da je u Bugarskoj na vlast došao Rumen Radev, za kojeg se često navodi da bi mogao biti novi Viktor Orban?

- Ne bih rekao da je autokratskom trendu u EU-u odzvonilo. Prije bih rekao, u Mađarskoj je zazvonilo zvono za uzbunu, ali ne i za kraj opasnosti. Magyarova pobjeda nesumnjivo je golem događaj već time što je završeno šesnaestogodišnje razdoblje Orbánove vladavine u kontinuitetu. Međutim, bilo bi prebrzo iz izbornog poraza jednog autoritarnog modela zaključiti da je poražena i njegova društvena logika. Autokracija unutar prividne demokratske procedure nije samo stvar jednog čovjeka, jedne stranke ili jedne zemlje. Ona je oblik prilagodbe demokracije svijetu u kojem su javnost, mediji, strah, identitet i frustracija postali materijal političke industrije. Orbán može izgubiti izbore a da orbánizam kao tehnika vladanja kroz ressentiment, klijentelizam, nacionalnu mitologiju i ponižavanje liberalnih procedura ostane prenosiv.

Primjer nedavnih izbornih rezultata u Bugarskoj ovdje može poslužiti kao takovrsna opomena. Dok Mađarska slavi kraj Orbánove epohe, drugdje se pojavljuju figure koje govore jezikom suverenosti, antielitizma i civilizacijskog umora. Radev možda nije novi Orbán u doslovnom smislu, ali povijest se rijetko našali istom scenografijom. Zabrinutost nalazi svoje opravdanje upravo u tome što se autoritarnost više ne mora pojaviti kao preslika. Ona dolazi kao lokalna varijanta iste potrebe da se demokratska anksioznost razriješi nedemokratskom težnjom za odlučnošću.

Kad pogledamo sadašnju političku, ekonomsku, sigurnosnu i općenito društvenu situaciju, prije svega u SAD-u, ali i u Europi, uključujući i Hrvatsku, postaju li anomalije demokracije nova normalnost zapadnih društava?

- Današnja demokracija na Zapadu ne izgleda kao ruševina, nego kao funkcionalna zgrada kojoj nedostaje prozračivanje. Izbori postoje, parlamenti zasjedaju, sudovi presuđuju, mediji objavljuju, ankete mjere raspoloženje, ali ispod te površine širi se osjećaj da je stvarna moć premještena drugamo, na financijska tržišta, u sigurnosne aparate, na tehnološke platforme, u stranačke oligarhije, lobističke mreže i algoritamski uređenu javnost.

U SAD-u se vidi brutalizirana verzija takvih iščašenja: polarizacija, izvršna samovolja, pravosuđe pretvoreno u bojno polje, politika kao permanentni građanski rat niskog intenziteta. U Europi je bolest tiša, administrativnija, takoreći, pristojnije odjevena. Demokratski jezik ostaje, ali se njegova supstancija stanjuje.

Hrvatska ni po čemu nije iznimka, nego lokalna varijanta šireg obrasca. Ona nije autoritarna država, ali jest društvo u kojemu građani često ne osjećaju da institucije pripadaju njima. To je možda i najopasniji oblik demokratske erozije, trenutak kada se narod, doduše, ne boji vlasti, ali i trenutak kada od vlasti više ništa ne očekuje. Tada apatija postaje politička činjenica, a besplodni cinizam nadomjestak za kritičku svijest.

Kakva je onda budućnost demokracije? Što učiniti da se demokracija popravi, da se tako izrazim, kojim i kakvim promjenama i unaprjeđivanjima?

- Budućnost demokracije zato nije ni sigurna ni izgubljena. Ona će ovisiti o tome hoće li demokracija ostati puka procedura ili će ponovno postati društveno iskustvo. Ako demokracija znači samo da svake četiri godine građanin ubaci listić, a između izbora živi u stambenoj nesigurnosti, dugovima, medijskom kaosu i osjećaju poniženja, onda će autoritarna ponuda uvijek pronaći svoju publiku. Ona nudi lažnu toplinu zajednice ondje gdje demokracija nudi hladne propise. Popravak demokracije zato ne može biti samo institucionalna kozmetika. Dakako, potrebni su neovisno pravosuđe, transparentno financiranje stranaka, snažna tijela za borbu protiv korupcije, zaštita javnih medija, ograničavanje koncentracije vlasništva, obrana civilnog društva i svestrana regulacija digitalnih platformi, ali to nije dovoljno. Demokracija se ne obnavlja samo pravilnicima nego i smanjenjem društvene poniženosti. Mora postati vidljivo da sloboda nije povlastica obrazovanih, urbanih i zaštićenih slojeva, nego materijalni uvjet života koji se ponajprije pronalazi u mogućnosti da se čovjek ne osjeća suvišnim.

U tom smislu, o budućnosti demokracije odlučit će borba protiv njezina vlastita privida. Bez ostatka je potrebno obnoviti javnost kao prostor mišljenja, a ne kao prostor proizvodnje srdžbe. Institucijama se mora vratiti sabranost, ozbiljnost i odgovornost, umjesto da ih se prilagođava logici spektakla. Na kraju, demokracija ima budućnost samo ako prestane biti menadžment nezadovoljstva i ponovno postane oblik zajedničke emancipacije. Ako to ne učini, neće nužno nestati. Možda će nastaviti postojati - s izborima, himnama, zastavama i ustavima - ali tek kao toksično okružje u kojemu se autoritarni sadržaj nastanio bez potrebe da promijeni ime na vratima.