Krenuli smo na istok, u Oman, ali nas je ratni vihor pred Milanom zanjihao na zapad, u Maroko. U Marakeš smo sletjeli na trinaesti dan mjeseca ramazana. Dok smo flanirali kroz sokake okićenog grada, neprimjetno nam se u kosti zavukla hladnoća donesena sjevercem s Visokog Atlasa.

Poznati afrički hotel Mamounia bio je dobro zagrijan, pa smo tu imali okrepu prije obilaska džamije Koutoubia i trga Jemma el-Fna. Trg kao glavna atrakcija prepun je ugostitelja, trgovaca, priučenih stomatologa, nadriliječnika, brica, gatara, astrologa, krotitelja zmija i majmuna, glumaca, svirača i plesača. Ispred svih njih su berberski usmeni pripovjedači koji na autentičan način dočaravaju atmosferu grada, koji su u 9. stoljeću osnovali “Plavi ljudi iz Sahare”. Radi se o dinastiji Almoravida, na čijem slengu “Marakeš” navodno znači “prelazak”. Ima još tumačenja, od kojih je opće prihvaćeno ono da Marakeš dolazi od berberskih (amaziških) riječi “amur akush”, što znači “Božja zemlja”.

Prema pripovjedačima i tumačima povijesti, Marakeš je isprva bio istureni logor Almoravida, čiji je emir, Abu Bakr, iz svog sjedištu u Sahari, za zapovjednika grada postavio pobožnog i perspektivnog rođaka, Youssefa ibn Tachfina. Youssef se iskazao kao sjajan general. Njegove trupe ne da su pokorile cijeli središnji i sjeverni Maroko nego su i ušle u Mediteran, gdje uništavaju kršćane u Bitci kod Zallaqe. Nakon smrti Abu Bakra 1087. godine Youssef ibn Tachfine nasljeđuje carstvo koje se pružalo od obala Nigera do podnožja Pireneja. Kako je Marakeš bio središte toga univerzuma, povijest ga pamti kao jednog od četiri imperijalna grada Maroka, koji su nam i bili glavna inspiracija za ovo neočekivano putovanje.

VRATA PUSTINJE

Na put prema preostala tri imperijalna grada - Fesu, Meknesu i Rabatu - krenuli smo iz prostrane ravnice Marakeša preko Visokog Atlasa starom transsaharskom rutom do prapostojbine Almoravida Ouarzazatea, u kojem su davnih dana ustoličivani vladari Marakeša. Sada je tu smješten holivudski studio, u kojem su snimljeni filmovi poput Lawrencea od Arabije, Aleksandra Velikog i Gladijatora.

Grad je u popularnoj kulturi poznat kao “Vrata pustinje”, jer kroz njega prolaze gotovo sve turističke rute prema Sahari. Nakon Ouarzazatea i neke atraktivne blatne berberske kasabe ručali smo u Dolini ruža. Tek predvečer stižemo u kanjon Dades, gdje noćimo u sobi kroz čiju je stolariju prodirala hladnoća praćena fijukom vjetra i žuborom planinskog potoka. Nakon spektakularne doline Dades obišli smo i kanjon Todra, koji je uz Taghiu, najvažnije sportsko penjalište Maroka. Kako turistička cesta vodi u srce kanjona, pristup četiristometarskim stijenama i opremljenim penjalištima je jednostavan.

Iz vjetrovite Todre spustili smo se do Merzouge, sela u blizini dina Erg Chebbi, koje su među najvišima u Sahari. Tu smo zajahali deve i kroz magijski zalazak sunca stigli u pustinjski kamp. Nakon večere uz logorsku vatru pod zvjezdanim nebom Berberi su zasvirali svoje opuštajuće narodne pjesme.

Nakon apsolutno tihe noći, u svitanje smo odjahali do taksija, koji nas je odbacio do sljedećeg imperijalnog grada - Fesa. Vožnja od Merzouge do Fesa traje sedam sati, u kojima se pustinja stapa sa snijegom zametenim Srednjim Atlasom, gdje nam se posebno svidio gradić Zaida. Zašli smo i u tajanstvene šume cedra, u kojima su prave zvijezde berberski makakiji! To nisu bilo kakvi majmuni, to su marokanski planinski majmuni, čije se društvo kupuje jabukama. U blizini je bogati sveučilišni grad Ifrane, s kraljevskom ljetnom palačom, a malo prije Fesa prošli smo pokraj kraljevske farme Douiyet. Taj, kako kažu, najmarokanskiji grad na neki nam se način najviše svidio od svih imperijalnih gradova. Njegova stara medina (Fes al-Bali) navodno je najveća pješačka zona na svijetu. Kroz Plava vrata ušli smo u taj vibrantni kvart ispresijecan stotinama sokaka. Između ostaloga, obišli smo souk, povijesno važnu medresu Bou Inania de Fes, nekoliko džamija, Mauzolej mule Idrisa, muzej i prastaro sveučilište Karaouiyne, židovsku četvrt te atraktivnu kožaru. Chouara Tannery u Fesu jedna je od najvećih kožara na otvorenom u svijetu, stara gotovo 1000 godina, potječe iz 11. stoljeća.

KULTURNA SINTEZA

Nakon što smo promatrali proces obrade kože s okolnih terasa, sišli smo u pogon gdje su nas radnici upoznali s ručnim štavljenjem, obradom i bojanjem kože. Što se tiče političkog statusa, Fes je prvi imperijalni grad Maroka, osnovan u 8. stoljeću. Osnovala ga je prva marokanska dinastija Idrisidi, nazvana po Idrisu I., osnivaču Maroka.

Nakon očeve smrti Idris II iskoristio je položaj grada kako bi ujedinio različita berberska plemena i omogućio nesmetanu trgovinu, učenje i upravljanje. Fes je tada postao živahna metropola u koju su dolazili valovi imigranata iz Španjolske i Tunisa. Taj priljev arapskog stanovništva u pretežno berbersku zemlju bio je ključan. Značajno je pridonio jedinstvenoj arapsko-berberskoj kulturnoj sintezi koja definira Maroko do danas.

A da bismo još bolje shvatili sadašnji Maroko, nakon idrisidske prijestolnice zaputili smo se u treći imperijalni grad Meknes, čiji osnivači do danas vladaju “Zapadnim kraljevstvom”. Glavna prometnica između Fesa i Meknesa ide preko planinskog masiva Rif, u čijem smo srcu razgledali prekrasni drevni rimski grad s UNESCO-ova popisa svjetske baštine Volubilis. Meknes je danas moderno poljoprivredno i maslinarsko središte Maroka. Osnovan u 10. stoljeću, postao je glavni grad Maroka 1672. godine, pod vlašću sultana Moulaya Ismaila, koji je sagradio goleme zidine i palače. Sultan Moulay Ismail ukrotio je berberska plemena i arapske emirate uz pomoć “Crne Sparte”, u kojoj su bili isključivo plaćenici iz redova zapadnoafričkih robova. Za života je bio poštovan zbog svoje pobožnosti, nepokolebljive vjere i svete krvne loze proroka Muhameda.

Sultan je bio i ekstremno potentan. Njegov harem imao je oko 1000 konkubina, s četiri službene žene. Prema Guinnessovoj knjizi rekorda, sultan Moulay Ismail ibn Sharif otac je više djece od bilo kojeg drugog čovjeka u zabilježenoj povijesti. Točan broj ostaje nepoznat, ali postoje izvješća da je njegovo 1171. dijete rođeno 1704. godine, a Guinnessova knjiga rekorda bilježi samo 800 djece do 1727. godine. Sultanov potomak je i sadašnji kralj Maroka Muhamed VI. Njegova država teorijski je parlamentarna monarhija, ali on imenuje ne samo premijera nego i sve ministre. Odlučuje također o svim važnijim pitanjima te je i vrhovni zapovjednik oružanih snaga. Posjeduje većinu plodne zemlje i bezbroj nekretnina. Muhamed VI. već neko vrijeme po svijetu promovira osebujnog sina Moulaya Hassana kao zakonitog nasljednika dinastije Alavija.

U njihovu prijestolnicu i naš posljednji imperijalni grad Rabat doputovali smo predvečer iz Meknesa poznatom Marokanskom željeznicom. Nacionalni ured za željeznice, kako ga službeno zovu, prošle je godine uprihodio gotovo 500 milijuna eura. Putnički promet ostvario je 55,6 milijuna putnika. Zanimljivost, Al Boraq marokanska i prva afrička brza željeznička linija, koja povezuje najmnogoljudnije gradove Tangeir i Casablancu, doseže brzinu od 320 km/h.

Na žalost, nismo se vozili marokanskim TGV-om, ali putničkom čašću potvrđujemo da je vozni red točan, vagoni uredni, osoblje profesionalno, putnici susretljivi, a kolodvori lijepo dizajnirani. Pogotovo je raskošan kolodvor Rabat. Sam glavni grad ima pola milijuna stanovnika, ali metropolitansko područje s gradovima Saleom i Kenitrom ima više od dva milijuna stanovnika.

UTVRDA NA MORU

Ime grada dolazi od “ribit”, stare arapske riječi za utvrdu. Ta mornarička utvrda nastala je uz stari grad Sale, koji su osnovali Feničani, a njime se koristili Rimljani. Na ideju da na estuariju između sadašnjih gradova blizanaca Rabata i Salea izgradi ograđeni vrt s paviljonima i pogledom na more došao je već spomenuti sultan Moulayja Ismail. Njegova Oudaya i dalje je jedno od najčarobnijih mjesta s pogledom na Atlantik na cijelom svijetu. Nije nam bilo teško zamisliti kako su odavde crni More nadzirali dolazak portugalskih trgovca na povratku iz Goe, Nizozemaca iz istočne Indije, španjolske armade iz Južne Amerike i engleskih gusara u službi krune.

Od tih romantičnih vremena do danas Rabat se razvio u suvremeni centar političke i ekonomske moći s nizom dobro očuvanih i zaštićenih džamija, medina, veličanstvenih palača i sveučilišta.

Posebno lijepo smo se osjećali na Hassanovu tornju, minaretu poznatom po nezavršenoj konstrukciji džamije iz 12. stoljeća i u zoološkom vrtu. Zoološki vrt ima 1800 jedinki i 80 vrsta životinja, od kojih su nam se najviše svidjeli bijeli nosorog i pustinjska lisica. Poseban naglasak stavljen je na simulaciju ekosustava Atlasa, u kojem je na vrhu hranidbenog lanca bio berberski lav. To je bila jedna od najvećih i najmoćnijih podvrsta lavova koja je ikada lutala Afrikom. Nekada su vladali atlaskim planinama sjeverne Afrike, posebno Marokom i Alžirom. Rimljanima su služili za gladijatorske borbe.

Danas je berberski lav u divljini izumro. Samo nekoliko zatočenih lavova možda još uvijek nosi tragove njegova genetskog nasljeđa. Zoološki vrt Rabat ističe da ima veliku skupinu atlaskih lavova, 17 mužjaka i 16 ženki, u dobi između 26 godina i tri-četiri mjeseca. Koliko smo uspjeli shvatiti, lavica Massa pretprošle je godine omacila mladunče koje su nazvali Azaghar. U nedefiniranoj budućnosti ljudska vrsta ima namjeru berberske lavove vratiti u divljinu.

BISER NOGOMETA

Prekoputa zoološkog nalazi se kolosalni Stadion princa Moulaya Abdellaha, na kojem će se 2030. godine igrati prvo Svjetsko nogometno prvenstvo u Sjevernoj Africi. Stadion kapaciteta 68.500 mjesta, izgrađen 1983., u cijelosti je srušen 2023. i ponovno izgrađen za samo dvije godine. Najviši nogometni činovnik Gianni Infatino prošle godine pri otvaranju stadiona izjavljuje da je to “biser svjetskog nogometa”. Dvodnevni obilazak Rabata upotpunili smo vožnjom niskopodnim tramvajem, jurnjavom rikšom po sokacima medine i nikad dosadnim blejanjem u uzburkani Atlantik s glavne kasbe. Opčinjenost Atlantikom i melankoličnim putovanjem marokanskom željeznicom odvela nas je, preko Casablance, još u El Jadidu, iliti staru portugalsku utvrdu Mazagan. Iako je zbog renesansne vojne arhitekture na UNESCO-ovoj listi, gradić nas je primarno osvojio svojom primorskom energijom, čiji naboj izbija nakon sumraka uz iftarski obrok.

Zanimljivost, Lagos (Portugal) na sjeveru i Mazagan (Maroko) na jugu dvije su točke koje spajaju zamišljenu liniju prostranog zaljeva s Gibraltarom u sredini. Nakon što je portugalska posada s pratećim Židovima u 18. stoljeću izgubila tu strateški važnu poziciju, što je vlastima bio razlog da im zabrane povratak u Portugal, preživjeli su otplovili na ušće Amazone, gdje su osnovali novi Mazagão, u današnjoj saveznoj državi Amapá. Poveznica s tim vremenima je festival São Tiago, koji se održava između 16. i 28. srpnja, a prikazuje rat između Maura i kršćana.

Vraćamo se opet Marokanskoj željeznici, kojom iz Mazagana, preko glavnog čvorišta Casablance, putujemo natrag do Marakeša. Prije spavanja u novom gradskom kvartu Guelizu obavljamo pranje u tradicionalnom hamanu. Zbog rodnog reda supruga je otišla u hotelski, a sin i ja izabrali smo najjednostavniji javni hamam u srcu medine, gdje smo proveli opuštajuću večer s lokalnim ljudima koji ondje pročišćuju tijelo, govor i um prije molitve u obližnjoj džamiji.

Kože oprane crnim sapunom i duha pročišćena afričkom dobrotom, vratili smo se kući, gdje dinamiku kretanja mijenjamo statikom svakodnevnice kojom dominiraju priče o vanjskim, unutarnjim, vjerskim, ukrajinskim, iranskim, židovskim, arapskim, ruskim, američkim, liberalnim, konzervativnim, vidljivim i nevidljivim neprijateljima. Svim onim neprijateljima zbog kojih smo se, na našu sreću, umjesto u Omanu slučajno našli u inspirativnom Maroku.